Samo da se javim, odavna me nije bilo, a opet...

Svuda sam išla, kuda me noge odvesti mogu, svašta sam radila, ali kad trebam reći gdje sam bila i što sam to konkretno radila ne znam što bih rekla.

Po običaju tražila sam sebe i na tom putu susrela nove ljude, izgubila neke druge, ali sebe još nisam posve našla.

Ipak se slutim, nazirem konture osobe kakva želim biti bez da ispunjavam tuđa očekivanja kakva bih trebala biti.

Kiše više nisu tako teške i strašne, ali ih i dalje ne volim.

Zakopala sam uspomene tamo gdje i trebaju biti. Planove za budućnost i dalje nemam.

Čudno je to sa budućnošću, planovima i očekivanjima. Što god da sam ikada planirala ili očekivala, život je odredio nešto mimo toga. Da bar mogu reći posve suprotno. Ne, ne... Nikako suprotno, već samo neplanirano.

To je gore. Da ispada suprotno od planiranog onda bih mogla planirati i očekivati samo loše stari, a događale bi se dobre.

Ne ide to tako.

Vrijeme je ubrzalo. Ne znam kako, ali minute su postale kraće i samo primijetim da su protekli sati, dani, mjeseci,...

Moram ići... Negdje... Do idućeg puta.