subota, 30.12.2017.

Ne slavim, ali ću je dočekati

Napravila je Mala ratnica francusku salatu. I dva kolača je ispekla.
Ja sam spremila zeljanicu i zamijesila kruh u koji ćemo staviti šunku.
Brat je donio sireve i suhomesnate proizvode.
Tu su i teleći šniceli, vino i kokteli. Sokovi za dicu.

Ipak sam potištena.

*****

Danas je bila naša zadnja šetnja u ovoj godini. Sa Klempavom.
Žalim se kako mi sve ovo oko Nove godine ide na živce.
Ja ne slavim Novu godinu, ali ću je dočekati.
Naravno ako mi sutra klavir ne padne na glavu ili me ne pregazi tramvaj ovdje u Splitu ili ne proradi vulkan na Marjanu.
Možda me strefi srce. To je manje vjerovatno od klavira koji leti nad mojom glavom jer mi je srce već toliko ugruvano da me nema što strefit.
Doček sa Malom ratnicom, sestrom i njenom dicom. Red je red.
On ide sa ekipom na neku barku, na Rivi.
Do iduće godine se ne vidimo.

*****

- I? Kako bi ocijenila ovu godinu?, pita.
- Poučna!, bubnuh.

Prava je istina da sam odradila ovu godinu kao netko tko se nakon osam godina probudio iz kome i to sa amnezijom.

Kao da sam ponovno učila hodati. Upoznavala sam sebe radeći dječje greške iznova i iznova.

Proces još nije završen i ne znam hoće li ikada biti gotovo, ali rekla bih da napredujem. Od korak naprijed, natrag dva, preko gibanja naprijed-natrag, došla sam do dva naprijed, jedan natrag.


*****
Sporadični dijalozi, ugodna šutnja... Klempava je privlačila pažnju svojim ludiranjem.

- Čujemo se!, pozdrav na rastanku.
- Čujemo se dogodine!, otpozdravih a zatim se sjetih i poželjeti mu ugodan provod sutra.

Eto, još sutra i minu 2017.

Ne znam je li "potištena" pravi izraz. Već neko vrijeme imam problem sa definiranjem vlastitih raspoloženja.

Sjetna? Hm...



19:40 | Komentari (4) | Print | ^ |

<< Arhiva >>