Napokon.
Udala mi se sestra.
Osjećam se slobodno, veliko olakšanje. Toliko sam sretna.
S tom svadbom dolaze novi problemi:
Na sam čin svadbe ostavi me dečko.
Pojavi se onaj slatki kamerman kojeg pikiram već od prošlih svatova druge sestre i koji je tad imao curu, i ja dečka, ali dolazi ovaj put sam oleluja u nebesima s vješću da je slobodan a i ne spreman za vezu. A ja slomljena duša, ostala napucana od dečka padnem njemu u zagrljaj.
Prekrasan poljubac.
U nedjelju mi se javlja dečko (to u nedjelju smatram i ono poslije ponoći, tj. svatovskog darivanja) s vješću da mu je žao, da me neizmjerno voli. A ja. Tvrdoglavost.
Ne, ne želim dalje.
Osjećam se ugroženo.
Naravno volim.
Nazove.
I opet skupa.
Volim...
No, smatram da još nećemo dugo.
Previše se bolno osjećam.
A i kamerman je skoro pa prekrižen.
Želim biti solo.
Psss...
O ovome nikome ni riječi.
|