Kiša pada, a Škorin glas me duboko dira svojim "Heroji ne plaču".
Plav prekrivač je tako zgužvan. Prisjećam se nekoliko sati dubokog popodnevnog sna. Školske obaveze me još očekuju. Već. Nije mi se dalo. Spavala sam. Bratova, dječja enciklopedija o razvoju prijevoza me uspavala. Do kasno planiram prepisivati neke stvari za sutra, potrebne su mi. Definitivno sam se bacila na školske, učeničke obveze. Kao i za one predsjedničke. Mrzim to!
Škoru nisam dugo slušala.
Došlo mi.
Osjećala se skormno. Tako skromno glupo. I ankon deset mjeseci osjeća se kao prvog dana. Ona voli. Dugi razgovori ju razveseljavaju. Želi razmišljati o tri dana vikenda koje će provest s njim.
Zahladilo je.
Smijem li obuči jaknu? Ili je još rano za to. Oh, zaboravih vam reći, nije to zimska jakna. Obična jesenska jaknica. Dar od tate. Tata hvala, volim te.
Obožavala je svoju naivnost i samopouzdanje u to da je lijepa.
Ljepota je prolazna.
Kad se pogledam u ogledalo pomislim: "Možeš ti to!"
Ne volim marcipan.
|