TUCAJ, TUCAJ

Moj brak, nakon toliko godina, proživljava najdublju krizu. Supruga već danima „reži“ na mene. U početku nisam razumio razloge njene ljutnje, ali danas mi je sve sasula u oči.
Naime, svako poslijepodne oko 16 sati zazvoni kućni telefon, baš u vrijeme kada nas dvoje uživamo u poslijepodnevnoj kavici. S druge strane, nakon što se supruga javi, mlade dame inzistiraju na tome da razgovaraju samnom.
- „Dobar dan, vi ste gospodin Franjo? Radimo istraživanje javnog .........“.
Nekog sranja obično. Ali ja sam toliko sretan što rade istraživanje, a ne potraživanje, da mi ne pada na pamet da otkačim te dame, pa se upuštam u razgovor. Mlade su to damice i imaju milozvučan glas. Ponekad me pokušavaju zbuniti, ali ja se ne dam. Ima tu razno raznih istraživanja. Na primjer, jučer me Teodora pitala:
- „ Što vam se više sviđa, AJfon ili AJpod“?
- „ Zlato moje, meni ti je jako fin AJvar“. Htjedoh joj reći da mi se sviđa i Ispod, ali me supruga tako strogo pogledala da sam se ............., ne bih u detalje.
Teodoru sam oduševio odgovorom. Toliko se smijala da sam se uplašio da se ne zaguci od smijeha.
Volim i ona sexualna istraživanja. Tada se obično udaljim od stola kako supruga ne bi čula moje odgovore. E tu se izlažem na pasja kola.
Obično me takvi pozivi jako oraspolože. Postao sam već ovisnik o njima. Neki dan, u uobičajeno vrijeme ovih poziva, zazvonio je telefon. Malo prije termina. Supruga se javila po običaju. Vidio sam na njoj da je nabrijana da odbrusi kako me nema, ali bila je jako ljubazna. Bilo mi je sumnjivo ali .......
- „ Dobar dan, zovem iz banke, prema evidenciji dugujete .....“.
- „ Mršššššššššš“.
- „ Zamisli ti ovog idiota iz banke, pa tko njemu daje za pravo da ometa moj poslijepodnevni mir i uživanje u kavici u društvu moje drage ženice“.
Samo me pogledala. Da pogled ubija ja bih već davno bio pokojni. To me već pomalo ljuti. Ove polovnjače od pedeset godina vade se na valunge i razna sranja koja im se dešavaju u tim godinama. Sada već prepoznajem te simptome. U početku su me zbunjivali. Vani ciča zima a ona se počinje skidati, iz čistog mira počinje vikati na mene. Posebno je opasna situacija kada ju opali valunga, a ona priprema ručak. E to su trenutci kada moj život ne vrijedi ništa, pogotovo kada u rukama ima nož. Zato u jutarnjima satima držim odškrinuta vrata. Ako zagusti, hitno se povlačim na rezervne položaje.
Kada malo bolje pogledam, žene su oduvijek bile u prednosti. Mi muški se ne možemo izvlačiti „na one dane“, na pms, valunge. Jedino nam je ostalo da se izvlačimo na impotenciju, ali ovi vražji doktori izmislili su neke L'directe, Viagre i koje čega. Prije par dana u ljekarni sam tražio jedne tablete za želudac, naravno, nisu ih imali, ali kada sam pitao imaju li tablete za potenciju mlada ljekarnica počela mi ih je nabrajati a da se nije niti zabunila. Nisam izdržao.
- „ Znači lijekove za potenciju imate, a za moj želudac nemate“. Bio sam ciničan.
- „ Znate, da je kod vas uredu ono (pokazala je tamo), ne bi vam trebali niti lijekovi za želudac“. Nije mi ostala dužna
Htjedoh joj objasniti da ja nemam problema s tim, ali kada sam vidio njen pogled pun sažaljevanja, naprosto sam odustao.
Tu ljekarnu sam prekrižio za vijeke vjekova. Bio sam istinski ljut.
- „ Balavica jedna, ne zna ona sa kim ima posla, kada sam ja .....“.
- „ Što kada si ti, pa vidiš da su te svi prokužili, sve tvoje priče svode sa na aorist“?
E sada sam i suprugu prekrižio, svađa bi kulminirala da nije zazvonio telefon.
- „ Evo opet jedna od onih tvojih, jedino još njih možeš folirati“.
S druge strane bila je, meni omiljena sugovornica, Marina. Po glasu je bila malo starija koka.
S njom sam se već skompo. Obećala mi je ponuditi prijateljstvo na fejsu. Znala je sve o meni. Kako i ne bi, kada tamo sve piše.
Mnoge stvari, kod moje supruge, koje do sada nije niti primjećivala, počele su je nervirati. Npr. moje pjevanje. Zapravo, nakon svakog razgovora sa onim „istraživačkim“ damama, sama po sebi bi mi u uho dolazila ona pjesma: „Hany, Hany, pliz, pliz, ja bi jedan liz, liz“. To bih ja znao pjevati cijelo večer.
Nakon razgovora sa Marinom, moje pjevanje je bila kap koja je prelila čašu. Valjda ju je opičila, ponovo, ona vražja valunga. Nisam niti primijetio kada je nestala na par minuta. Kada se vratila, na stol ispred mene bacila je neku vrećicu.
- „ Evo ti orasi, pa malo TUCAJ, TUCAJ, mulac jedan.

LEGENDA KAŽE
Neka baci kamen onaj koji nije nikada slagao. Ne, nije me strah da će me i jedan kamen pogoditi ali, koga god pitate dali je lažov ili dali ikada laže, sačuvaj bože da će priznati. Evo ja priznajem, lagao sam puno puta i znam da ću, ovaj ostatak života, puno puta slagati. Lažemo u mnogim situacijama, htjeli mi to priznati ili ne. Što je laž, definirajmo je. Laž je ne govoriti istinu, ili, laž je iskriviti istinu, ili laž je ......... e jbg., laž je naprosto prilagoditi trenutnu situaciju trenutku u kojem treba izreći misao u kojoj sebe ili sebi drage osobe stavljaš u povoljniji položaj, a one manje drage u nepovoljni.
E za ovu definiciju bi se i sami filozofi potukli.
Priznajem, najviše puta sam lagao supruzi, ali to je humana laž, da sam joj svaki puta govorio istinu, jadnica bi već davno završila na psihijatriji. Ovako, ona je živa i zdrava, zadovoljna životom i sretna već 30 godina.
Djeci sam također lagao, ali to su bile one sitne laži tipa, bio sam ti danas na školskoj predstavi, bila si izvrsna, iako, nisam bio na predstavi ( danas mi je zbog toga jako žao), a ranije sam nazvao ženu da mi ispriča koju je ulogu igrala moja kći i koje je tematike predstave.
Ipak, najveće laži izrekao sam radeći u turizmu. Nisu to bile tako krupne laži nego su to bile sitne laži upućene masi ljudi. Nikada neću zaboraviti svoje dvije, tri najveće laži:
Za svaki izlet sam se oduvijek temeljito pripremao. Bio sam specijalista za mnoge izlete: Venecija, Rimini, Ravena, San Marino, Firenca, Budimpešta itd. Najjači sam bio na tkz. „domaćim izletima“, tu sam imao vrhunske učitelje.
- „Za domaći sindikalni izlet bitno je zadovoljiti nekoliko stvari. Da imaš nekoliko stotina viceva u rukavu, da im organiziraš vrhunsku klopu i zabavu, a za sex ne brini, oni koji su imali namjeru posexsati se, ućiniće to i bez tvoje pomoči“. Rekao mi je stariji iskusni kolega, veteran domaćih izleta.
Lagao bih kada bi tvrdio da je svaki izlet prošao bez grešaka i problema, naš narod bi rekao „puno ljudi, puno čudi“, tako je i na izletima. Uvijek se u grupi nađe neki nezadovoljnik. Najviše sam problema znao imati sa „povrijeđenim“ tajnicama, u koliko bi direktor na izlet poveo i svoju suprugu. E tada bi one bile upravo te koje bi pokušale „minirati“ cijeli izlet. U tim trenutcima dolazi do izražaja psihologija vodiča. Treba prepoznati nastalu situaciju. Ili namjestiti tajnici nekoga da ju potuca ili ju ............
Naravno, cijeli je kolektiv znao da direktor „zadovoljava“potrebe izvjesne dame, dok je jedino ona bila u uvjerenju da je to njihova velika tajna, a tamo gdje se sve zna, sposoban vodič također sve sazna. Ja sam bio jedan od onih koji bi do druge pauze na autocesti saznao sve tajne o sexualnim sklonostima u grupi, koju bi vodio na izlet, što znači, da svaki kolektiv „ima svoju babu“. Prepoznati takvu osobu u grupi bilo je neprocjenjivo.
Toga dana dobio sam informaciju da sa kolegicom, koja je bila još pripravnik, vodim dva autobusa na trodnevni izlet ISTRATOUR. Manje više taj izlet mi je bio dobro poznat te nije tražio posebne pripreme, osim što je u njega bio uključen i Rovinj. Rovinj sam poznavao površno. Privatni odlasci na večere ili kod prijatelja u goste, ali sa one druge strane, turističke, nisam ga baš dobro poznavao. Pošto sam se uvijek dobro pripremio za svaki izlet, nekoliko dana ranije otišao sam u Rovinj da osobno prođem cijelu rutu. Provjerim sve o čemu ću pričati toga dana pri obilasku grada. Zapravo, nakon što sam obišao sva mjesta, shvatio sam da o Rovinju puno toga već znam. Bio sam spreman.
Obilazak Rovinja bio je predviđen drugoga dana našeg izleta, grupa je bila sastavljena od stotinjak djelatnika uprave jedne tvrtke. Večer prije, jako smo se dobro proveli u jednom Pulskom hotelu. Neki su se napili, neki potucali, sve u svemu svi su bili dobro raspoloženi i pomalo umorni. Tu noć trebali smo prespavati u jednom rovinjskom hotelu pa sam osjetio da treba sve pod hitno skratiti kako bi moji gosti napravili reprizu sinoćnje večeri.
Sve je počelo kako sam i planirao, osim što su mi autobusi stali na drugi parking nego što sam isplanirao. Odlučio sam malo okrenuti smjer odlaska do Crkve Sv. Eufemije, te sam umjesto prvo planiranom ulicom Grisia (ulicom umjetnika) odlučio do crkve doći nekim sporednim ulicama. U daljini sam pratio zvonik na crkvi, ali ulice staroga grada baš i nisu posložene prema mojim željama tako da sam primijetio da me „vuku“ put sjevernih zidina grada. Naravno, da sam išao i tim putem bilo bi ok, Rovinjski stari grad je na poluotoku, ali ja sam se htio što prije riješiti grupe i u lijepom hotelu popiti svoj kapuciner. Krenuo sam presjeći sporednim ulicama. Ispred sebe sam vidio zvonik crkve. Bio sam zadovoljan. Prva ulica lijevo, pa odmah desno i evo me iza crkve Sv. Eufemije. Yes brus. Prva lijevo ok, ali sljedeća desno, e tu je već problem, sljedeća ulica je bila slijepa ulica. Niti to ne bi bio problem da iza mene nije stotinu ljudi. Obično bi u ovakvoj situaciji oni neiskusni stali, ispričali se i vratili se nazad. Pokupili posprdne komentare tipa:
- „Ma ovaj pojma nema kuda nas vodi“.
Meni to kao iskusnom starom vuku nije padalo na pamet. Ja sam išao dalje, prema zidu slijepe ulice. Mlada kolegica koja je išla uz moj bok počela me potezati za rukav.
- „ Ej, slijepa ulica, jesi lud, kuda ćeš“?
- „ Mir, samo me prati“.
- „ Ti si potpuni luđak, ako nas iščupaš iz ove situacije ja ću ti ga popušiti“.
Osmjeh nije silazio sa moga lica. Imao sam plan. Ni plan A, ni plan B, već plan X.
- „ Evo dragi moji, sada se sigurno pitate zašto sam vas doveo u ovu slijepu ulicu. Pogledajte ove zidine. Legenda kaže da su ove zidine i ova ulica, za stari grad Rovinj, najzaslužnije što u povijesti, Rovinj nikada nije bio pokoren sa morske strane. Naime, ova ulica stoji pod čudnim kutom, tako da sa mora niti jedna topovska kugla nikada nije moglo pogoditi ovu ulicu, ma gdje se neprijatelj nalazio, a ova ulica je bila, strateški bedem obrane grada“.
Čulo se odobravanje mase. Mašta vidi svašta. Tada sam odlučio svoju laž malo podebljati.
- „ Pogledajte gore ovu rupu na zidinama. Kroz ovu rupu bila je proturena topovska cijev topa, koji je sa montažnih skela pucao po neprijatelju koji je napadao sa mora. Niti mnogi rovinjci ne znaju za ovu priču, a sada, nakon što poslikate ove zidine i rupu, idemo do crkve“.
Foto aparati su počeli škljocati. Na veliko se slikala rupa koja je po meni bila rupa u nekom dimnjaku pa ju je domaćin malo proširio zbog boljeg cuga.
Ostatak dana prošao je ok., dobio sam mnoge pohvale na račun moga poznavanja Rovinja i znamenitosti grada. Toliko sam bio uvjerljiv da je i moja mlada kolegica povjerovala u tu priču. Koncem večeri upitah ju što je sa njenim obećanjem.
- „ Malo mi je čudna ona tvoja priča, ali izvukao si nas bez obzira na sve“.
- „ Ma daj ne budi luda, koja ulica, koji topovi, zapamti, u koliko se želiš baviti ovim poslom, najvažnije ti je znati se snaći u svakoj prilici, ako nije istina, na laž nadodaš,
LEGENDA KAŽE.

A ŠTO SAM TI JA REKLA
Prije nekoliko dana odlučio sam montirati moj „novi“ motor na čamac. Pod novi mislim, kupljen preko oglasa.
„ Prodajem Yamahu vanbrodski motor, kao nov, ima samo oko 10 sati rada, redovito servisiran, zlužio kao pomoćni motor na velikoj jedrilici“.
Naravno odmah sam nazvao vlasnika i rekao da sam ja ozbiljan kupac. Na telefon se javila jedna gospođa koja mi reče da joj suprug „naviiga“ po svijetu, a ona podaje motor. Kada sam je upitao dali bih trebao nešto znati o tom motoru. Gospođa se uvrijedila. Zar ja mislim da je ona nepoštena, ako tako mislim ništa od trgovine jer ima ona već druge kupce koji samo čekaju da ja odustanem, da je njen suprug ozbiljan čovjek kojeg, u njegovom kraju, svi poznaju i cijene i bla bla bla. Da njoj nije drago što ona prodaje u ime supruga i da joj se javljaju tipovi sa svakakvim nemoralnim ponuda, ali da joj ja djelujem tako fin i da imam jako ugodan glas od kojeg je prolaze trnci. Naravno meni je to bilo sasvim dovoljno da me šarmira iako mi je supruga rekla da bi bilo dobro da nazovem nekoga od svojih jarana iz toga kraja, pa neka sve provjere , da su to ipak veliki novci i da ne bi trebao vjerovati nekoj šuši „na riječ“. Samo sam je popreko pogledao, da pogled ubija ona više Trsta ne bi vidjela, iako, u podsvijesti mi je zvonilo zvono na uzbunu. Kada god bi mi supruga, koja je inače dobrica u duši, izrazila sumnju u neki moj postupak, redovito bi bila u pravu, a to je meni bilo sve teže i teže priznati, a i strašno me nerviralo što je sve češće u pravu.
Trebam li reći da je Yamaha, toga dana, svaki puta palila od prve, do posljednji puta. Dijagnoza, Yamaha zaribala.
Zovem ja žensku na telefon: „Pretplatnik trenutno ne može prihvatiti vaš poziv“ i tako danima. E da mi se samo javi, rekao bih ja njoj što ju ide. Da je ona obična štraca, da ja nisam pao na njene komplimente koje mi je dijelila, da mene ne može smantati neka ženturača preko telefona i da ju jebo onaj njen što naviga.
Sada ja ludujem po kući, psujem dalmatince, ajduka, Karana i Keruma, jebem im Pipi uz duž i poprijeko, a supruga se samo smješka. Sada još čekam onu dobro poznatu rečenicu:
„A što sam ti ja rekla. Svih ovih godina si mogao već shvatiti da sam ja uvijek u pravu, to ti je naprosto ženska intuicija koju vi muški nikada nećete shvatiti, pošto vi razmišljate mudima a mi žene mozgom, čim je ženska mahnula repom ti si na to pao kao srednjoškolac“.
Ja ju samo čekam, ako tu rečenicu izgovori, definitivno slijedi razvod braka, uz nekoliko klauzula. Mora se obvezati da će i dalje kuhati dva obroka dnevno, prati i peglati. Spremati zamnom razbacane stvari. Pronalaziti stvari koje je od mene sakrio onaj vražji švabo. Podsjećati me da popijem tablete. Potjerati me na tuširanje pošto već mirišem na pokošeno sijeno u kojem leži crknuta mačka.
Stavio bih ja tu još koje čega. Neka zna da rastava braka nije mačji kašalj.
Mislim da je i supruga svjesna što ju čeka u koliko izgovori tu mrsku rečenicu, pa šuti, smješka se i misli u sebi, A ŠTO SAM TI JA REKLA?

STANJE EMOTIVNOG ŠOKA
To da me moj najbliži podmladak naziva starim senilnim fosilom, starim čangrizavcem, mulcem, gnjavatorom, to već odavno znam. Valjda taj epitet čovjek dobije čim mu djeca počnu sricati rečenice, dakle povijest se ponavlja. Valjda smo i mi za naše roditelje govorili iste stvari, a tko bi se više sjetio, davno je to bilo.
Prije nekoliko dana sjedio sam na stepeništu pred kućom pod izlikom „idem malo na zrak“, a zapravo čekao sam da mlada susjeda prođe ulicom do svog auta. Vrijedilo je, kao i svaki puta do sada, doživjeti taj trenutak. Lagani dominđos, nikad kraći, visoka petica, a i minus pet u gornjem dijelu abdomena. Auto joj je bio tako parkiran da sam, htio ne htio morao vidjeti kako elegantno sjeda u svoj Fiat. Zatvaranje vrata, nakon što je sjelau auto, izmamilo je kod mene uzdah pomiješanih emocija. Da je duže trajalo, ne bi valjalo. Moje srce, koje je pretrpjelo tolike bitke i ratove, teško da bi izdržalo drugi čin ove predstave.
Učinilo mi se da, nakon mog uzdaha, čujem jeku. Taman kada sam pomislio da sam puko', pogled mi pade na okolne prozore mojih „uzornih“ susjeda, zavjese su se još njihale. Tada sam shvatio da to nije bila jeka već zvuk njihovih uzdaha. Perverznjaci stari, škicaju kroz prozor, nemaju muda face in face suočiti se sa mogućim srčanim udarom.
Nedugo zatim u susjedstvo je stigla jedna mlada mama sa svojom bebicom. Beba je imala tek nekoliko mjeseci i bezbrižno je spavala. Baš ju je bilo briga za recesiju, potrese, tsunamije, tatino pijančevanje, ona je samo bezbrižno spavala. Tada pomislih, ovo su joj najljepše godine. Čim malo poraste kreće u vrtić, pa u školu, pubertet, faks, zaposlenje ( u koliko bude imala sreće), za to vrijeme starci će šljakati kao ludi da to sve plate ( u koliko budu imali sreće da uopće i imaju gdje da rade), ona će ih nazivati starim fosilima, čangrizavcima, gnjavatorima, a onda će se udati, roditi dijete i „jovo na novo“.
Tako razmišljajući o povijesti, koja se ponavlja u vidu „životne kružnice“, u kojoj su krugovi samo drugačije veličine, o lancu koji je sastavljen od niza karika, istih ili različitih veličina, o tome da svaka karika u lancu mora biti dovoljno jaka da izdrži teret koji lanac drži i ako pukne to više nije lanac. O tome da je vrlo bitno biti u pravom trenutku na pravom mjestu. Imati dobar dar zapažanja. O tome da mlada susjeda, prema mojoj procjeni nije imala grudnjak, a procjena se bazirala prema mojim zapažanjima da joj je svaka sisa skakutala u nepravilnom ritmu i da ......
- „Bok susjed, jesi gledao vijesti“?? Zamisli molim te Amerikanci duguju Kinezima, nisam zapamtio koliko milijardi, ali duguju dva američka proračuna. Pa jebo te kako će to Amerikanci vratiti. Znaš što ja mislim? Svi smo mi najebali. Sada kada oni budu tražili od Amera da im vrate, od kuda, moraće zaratiti, a Kineza ima, a jbg. ko Kineza“.
Pogledao sam ga blijedo, a taman me krenulo, lijepe susjedine sise, milo djetešce koje se smiješi iz kolica. E sada sam stvarno bio ljut.
- „ Ma jebali te i Kinezi i Ameri, briga me za njihov dug i kako će ga oni vratiti. Pita li mene netko kako ću ja vratiti moj kredit u švicarcima? Pita li mene netko kako ću ja proživjeti ovaj mjesec, a ti me maltretiraš tu sa tim glupostima“.
- „ Kako ne razumiješ, u ovom svemiru ti si nebitni pojedinac, bit svega je da je u globalnom potrošačkom društvu prevladao potrošački mentalitet, prestalo se proizvoditi, počelo se uvoziti, lukavi Kinezi su to iskoristili, oni sve proizvode i prodaju nama. Sada nam se uvaljuju sa, kao nekim „China Shopovima“, kada si ti čuo da je i jedan Kinez umro? Nađi mi na groblju i jedan grob u kojem je zakopan Kinez, kako koji umre oni ga nadomjeste sa novim, mlađim i tako zauzimaju teritorij“.
Sada sam već bio na putu da puknem do kraja, a tako me lijepo krenulo ovo poslijepodne. Imao sam tako gorak okus u ustima, kao kada nakon finog ručka, domaćica posluži lošu kavu.

- „ Nego reci ti meni, misliš li ti da ova naša mlada susjeda nosi grudnjak ili ne“?
- „ Od kuda ti sad to, pa prije par minuta si pilio o Amerima i Kinezima, uostalom otkud ti znaš da sam ja gledao susjedu“?
- Kada sam čuo tvoj uzdah znao sam da te taj prizor može dokrajčiti. Prije neki dan je neki Psiholog na tv-u pričao da se „šokantne“ situacije mogu negativno odraziti na trenutno zdravstveno stanje osobe koja je doživjela emotivni šok, te da joj treba pristupiti na način, da joj se stanje svijesti trenutno promijeni u kontra stanje. Meni je jedino preostalo da te udarim ili ispričam ovu priču o Amerima i Kinezima, za koje znam da te oduvijek nerviraju, a udaranjem bi se doveo u situaciju da mi vratiš, ovako mi se učinilo bezbolnije“.
Blijedo sam ga gledao, nisam mogao vjerovati da mi je uništio ovo lijepo poslijepodne blebetanjem o nekom psihiću koji u kasnim noćnim satima „prodaje muda pod bubrege“ ovakvim bolesnicima koji ne mogu spavati noću.
- „ Znaš što, sada sam ponovo u emotivnom šoku od tih Amera i Kineza, daj me ponovo dovedi u novo STANJE EMOTIVNOG ŠOKA“.