Dnevnik jedne freakushe

18.09.2004., subota


Prijatelji
Subota, divan dan. Ništa posebno se danas nije odigravalo. Ujutro buđenje, pripremanje ručka, malo spremanja. Radila sam punjenu papriku na zahtijev mačka i malene. Pogledali film, naručali se i legli da probavimo. Ubrzo su počeli mobiteli zvoniti. Prvo moj. Ignoriram ga. Nakon 5 uzastopnih zvonjenja, odlučim se javiti. Dođem lijeno do mobitela i on prestane. Hrpa čudnih riječi izašla mi je iz usta vani. Pogledam broj, nemam pojma tko je to. Pozovem taj broj i nitko se ne javlja. Grrrrr, brrrr. Pali se automatska sekretarica. Odustanem ionako mrzim te sekretarice i ostavljanje poruka. Tu opciju nemam ni za sebe namještenu, stvarno mi je to bedasto. Polako se opet otkoturam do kreveta i u roku odmah zaspim. Zvoni kućni telefon. Srce mi počne jače lupati, preznojim se. Ne znam da li je to samo kod mene specifično, ali tako je svaki puta kada me telefon probudi. Sva sam zbunjena i uplašena. Ne znam iz kojeg razloga, ali tada sam kao zombi. Nakon telefonskog razgovora više nije imalo smisla da pokušam opet u krpe.
Mačak je sredio akvarij kornjačama, a ja sam u međuvremenu obrađivala Ferdu. Jučer čitam po netu i sve mi se više čini da je Ferdo Ferda. Ima sve značajke cure. Nije mi sada čudno da je agresivna i svojeglava. Prava cura. Još se uvijek panično boji ruke, ali niti ne forsiram da se navikne. Uhvatim ga s rukavicom i mazim ga. Paše mu, ali svako malo škljoc grize. Pustim ga neka leti po kupaoni. Uživa. Glave se ne boji. Stavim mu glavu do njegove i uopće ne bježi. Tko zna kaj su mu radili da se toliko boji ruke. Sredila sam mu kavez i polako je postao gladan. Hop unutr brzo uzme sjemenke i opet vani. Brzinom munje, da se nebi slučajno predomislila, pa ga opet tutnem u kavez. Nauživao se, zasrao sve kaj je stigao i sada već spava 100 na sat.
Sutra me čeka peglanje i ostatak divnih stvari koje moram obaviti. Od ponedjeljka opet imamo ludnicu na poslu i nadam se da ćemo stići sve poobavljati do nedjelje , kada idemo po Ponga. Nebi voljela da nam ostane posla, pa da u ponedeljak bude duže vrijeme sam doma. Već sam i o tome razmišljala, ako se sve oduži ide mališa s nama. Malena je u školi tako da niti ona ne može voditi brigu o njemu. Snaći ćemo se nekako i gore stvari smo morali organiziravati, tako da je ovo piece of cake.

Odmah mi glavom protutnjaju prijatelji. Shvatim da iskrenog real one prijatelja nemam. Čudno, ali istinito. Toliko sam se puta opekla i razočarala da sam već i prestala brojati. Uglavnom svi OK ljudi su daleko od mene i većina ih je cyber. Fora je u tome da su "virtualni" frendovi iskreniji. Vjerojatno iz razloga jer nemaju kaj srati i izmišljati tko su što su i zašto su. Pošto sam ja dođoš tu di jesam sada, nisam niti previše tražila neku cool frendicu. Sve koje sam upoznala i pokušala imati nekakav normalan odnos su nakon izvjesnog vremena pokazale kakve su. Možda postoje i dobre i iskrene, nažalost ja na takvu nisam naišla. Imam osjećaj da su i po tom pitanju muškarci puno iskreniji. Tako kada radim nekakvu analizu sveukupnih frendova s kojima meljem preko ICQ-a, maila, indexa zaključujem da su muškarci u velikoj prednosti nad ženama. Imam par izvanrednih cura s kojima mogu o svemu i stvarno se kužimo, mogu ih izbrojati na prstima jedne ruke. Zato ih i cijenim i znam da je to ono pravo. To je prava vrijednost prijateljstva. Vjerujem da mi treba bilo kakav savjet ili sl. da bi uskočili bez razmišljanja, isto tako bi ja za njih. Iskreno i bez puno filozofiranja. S nekima od njih sam se upoznala u živo s nekima nisam, imam namjeru. Nitko se nakon upoznavanja uživo nije promjenio niti se pokazivao i predstavljao kao netko drugi. Onda neka netko kaže da net otuđuje ljude, da smo mi korisnici asocijalni ljudi. Wrong. Mislim da je baš obrnuto. Prst gore za net.

- 19:43 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>