Najveće čudo ikada učinjeno!

petak , 15.11.2013.

by: Jesus Christ

Sigurno si sad mislimo: što je to Isus učinio, a da je to nama nepoznato?
Koje je to čudo promaklo našoj "pronicljivosti"?
Znamo skoro sve što je učinio... njegove riječi dosta slabo, ali čudesa uglavnom sva znamo... dal može biti nešto "novo"?

Ima nešto što je veće od svih Isusovih čudesa koje je učinio, a to možemo iščitati između redaka svetoga Evanđelja.

To čudo je toliko veliko da ga uglavnom ne primjetimo, jer se mi ljudi uvijek usredotočimo na "bombastična" čudesa: ozdravljenja, istjerivanje zloduha, umnažanje hrane (i pića ) , hodanje po vodi, itd.

Ne primjetimo to čudo jer je toliko "uobičajeno" u Isusovom zemaljskom životu kao što je nama ljudima uobičajeno udisanje zraka.
I zbog istog razloga će većina ljudi reći da to uopće niti nije čudo!




Dakle, možda je netko već to spoznao i prije, i možda to nekima nije novost, ali ovdje je riječ o PRIHVAĆANJU!

Isus čini čudo PRIHVAĆANJA svake osobe s kojom je došao u kontakt!
Gubavci, carinici, grešnici, bludnici, rimljani (neprijatelji naroda), pogani, odbačeni, "nepoželjni", "neuglađeni"...
Vjernici, sveci, "savršeni", svećenici, "Božji ljudi", pravednici, "poštenjačine", pokornici...
Prema svim tim ljudima jednak način ponašanja - APSOLUTNO BEZUVJETNO PRIHVAĆANJE!

I ne samo to (da je prihvaćao i grešnike i svece na jednak način), već čini nešto totalno apsolutno skandalozno (za naše ljudske pojmove) - umro je i uskrsnuo za svakoga čovjeka, i tako je sve nas ljude "izjednačio" u svojoj smrti i uskrsnuću!!!
Užas!!!
Kako je sam toliko drzak da umire i za svece i za grešnike... ajd da je samo za vjernike umro...ali i za grešnike...pa, to je nečuveno!!!

Nadam se da razumijemo ironiju ovih posljednjih riječi... ali je istina da Isus ne pravi razliku između svoje braće i sestara, Bog gleda svu svoju djecu jednako - pogledom neizmjerne ljubavi!

Jednom gubavcu je bila veća bol to što su ga odbacili čak i njegovi voljeni,
nego sve rane na njegovom tijelu!
Jednom cariniku svi novci (nepravedno stečeni) nisu mogli nadomjestiti poštovanje ljudi koje je izgubio svojim načinom života!
Jednoj bludnici nije mogla pomoći sva ljepota ovoga svijeta kada je izgubila povjerenje svojih bližnjih!
Jednom poganinu (u ono vrijeme) nije pomoglo ni bogatstvo, ni dobra djela, ni pobožnost da zadobije pažnju i poštovanje od ondašnjih pravo-vjernika!

Svi su oni bili "manje vrijedni", odbačeni, isključeni, neprihvaćeni, osramoćeni... izgubili dostojanstvo ljudskoga bića, neki su od njih izgubili čak i pravo na život.

I ne treba njima neko "bombastično" čudo! Ne treba im zdravlje, novac, hrana... ili nešto slično...
Treba im samo priznanje da su i oni dostojni da žive kao ljudi...

I dolazi Isus u njihov život sa svojim pogledom, sa svojim dodirom, sa svojom riječju, sa svojom pažnjom, sa svojom brigom, sa svojom LJUBAVLJU... i čini da se te osobe opet osjećaju kao ljudska bića, PRIHVAĆENA, voljena, željena od Boga!

Isusovo prihvaćanje je, vjerujem, vratilo te osobe u život!
Vratilo im je nadu!
Pokazalo im je ljubav!
Probudilo je u njima vjeru!

I da nije učinio nijedno drugo čudo osim toga, Isus bi i tada bio najveći čovjek koji je hodao ovom zemljom!

"Kada bih sve jezike ljudske i anđeoske govorio... kada bih znao sva otajstva i sve spoznaje i kad bih imao svu vjeru da bih i gore premještao... i kad bih razdao sav svoj imutak i kad bih predao svoje tijelo da se sažeže... a ljubavi ne bih imao... ništa mi ne bi vrijedilo!"

Kako je ovo Isusovo čudo neprimjetno, "maleno", kako je svakodnevno, kako je nenametljivo, kako je skoro nevidljivo, kako je lijepo sakriveno, po nadahnuću Duha Svetoga, "između redaka"...

Mogu li i ja učiniti barem neko slično maleno, neprimjetno, svakodnevno čudo?
Tako da bude kao što je Isus učinio, "između redaka", da se ne piše o tome na sve strane...mogu li?
Nemoram hodati po vodi ili istjerivati zloduhe ili ozdravljati bolesne... ovo čudo je Isus "prilagodio" za sve ljude ovoga svijeta!

Kad ga nemožemo "oponašati" u čudesnom umnažanju kruha, možemo u ovome!

ŽABA

utorak , 12.11.2013.

Poznato je ono... žabu ubaci u vrelu vodu i ona će odmah iskočiti iz vode, jer je voda prevruća.
Ali kada bi se tu istu žabu ubacilo u hladnu vodu (koja joj nije nikakva prijetnja) i kada se voda polako zagrijava, žaba bi ostala i dalje u vodi.
Ostala bi žaba sve dok voda ne uzvrije do kraja i dok ne bude kasno da se spasi...

Kada sam prvi put čuo za to (a to je stara "fora"), pomislio sam: "Lude li životinje!"
Čudio sam se da postoji takvo biće koje ne primjeti smrtnu opasnost u koju ulazi!

Postoji, moram primjetiti ili priznati (uzmite kako želite), još jedno (meni poznato) biće slično toj žabi u toj istoj stvari!
Sigurno ste pogodili, to smo mi - ljudi!

Naše ljudsko "prilagođavanje" grijehu i zlu je nevjerovatno slično ponašanju ove žabe iz početka priče...
Čovjek se malo-pomalo prilagođava situaciji koja je oko njega, tj. dopušta da ga okolina oblikuje,
iako bi on trebao oblikovati svoju okolinu!

Ima mnogo životnih primjera koji potvrđuju ovu misao (treba malo samo pogledati u svoju prošlost: kako smo se "naviknuli" na neki porok, slabost, grijeh, nešto loše...).
Svaki od nas će načelno biti protiv zla i grijeha, ali kada pogledamo malo dublje u sebe, onda možemo vidjeti da to "načelno" nije baš naše "životno" (ono što živimo).

Svaka napast se približava lukavo i (skoro) neprimjetno i zbog toga je (možda) teško bdjeti nad svakim dijelom svoje osobnosti i života!
Napast nam laska, ulizuje nam se, pogoduje nam, nagovara nas, daje nam (vrlo uvjerljive) razloge...

(POLAKO SE VODA ZAKUHAVA!)

Prihvaćamo laskanje napasti i polako se približavamo odluci da padnemo / sagriješimo.
Prihvaćamo "valjane" razloge koje nam napast nudi, a koji tako jako ugađaju našoj taštini, našoj oholosti, našoj "samodostatnosti"!
Polako počinjemo stvarati i opravdanja!
Spremni smo čak stvoriti sebi i (naravno, krivu) sliku Boga koji razumije, a time i (neznam po kojoj logici) podržava naše slabosti...

...a to je potpuno drugačije od onoga što je rekao sv. Pavao:
"...dan mi je trn u tijelu...", ali još kaže (drugdje): "...dobar sam boj bio!"

Biti svjestan svojih slabosti jest blagoslov od Boga i to je najveća snaga koju čovjek može imati!
Biti svjestan svojih granica i mana je bogatstvo za čovjeka!

Jer znaš protiv čega se trebaš boriti, i poznaješ svoga "neprijatelja"!

...ali opravdavati svoje slabosti, mane, granice, grijehe... to znači biti rob istih, a to je jednako prokletstvu, daleko od blagoslova!

Na taj način malo - pomalo dovodimo sebe čak i do smrtnoga, teškog grijeha... i tu nema više priče, tj. kako bi Crkva rekla: "Teškim grijehom se prekida "veza" s Bogom i čovjek izlazi iz stanja milosti!"

Opravdavati svoj grijeh/stanje grijeha/grešnost čini da se sve više udaljujemo od Boga i približavamo, eventualno, nekom drugom "bogu" kojeg smo mi zamislili u našoj glavi...
Moramo se osuditi pred Bogom, iskreno i pravedno, i probuditi iskreno kajanje u sebi za sve zlo učinjeno!
A smisao toga (i smisao sakramenta ispovijedi) jest OBRAĆENJE, tj. "vratiti se Bogu s revnošću deseterostrukom"!

Najlakše je stvoriti sebi sliku Boga koji je toliko "ultra-milosrdan" će mi oprostiti moj grijeh i prije nego ga učinim, tako da ja (zapravo) imam opravdanje i "poticaj" da učinim nešto jer znam da će mi Bog oprostiti.
Pošto Bog "razumije" moju slabost i ja znam da on to razumije, i znam da je "ful - skroz - do kraja" milosrdan i da će mi oprostiti, onda ja mogu već unaprijed očekivati oproštenje za nešto što još nisam učinio, ali mislim to učiniti...jer "Bog je veći od svakog grijeha", a "ja sam samo slabi čovjek"... (i slične fraze...)

...i tako čovjek, zahvaljujući krivoj slici Boga koju si je stvorio u pokušaju opravdanja svoje slabosti, postavlja sebe upraviteljem Božjega milosrđa!

(U OVOM TRENUTKU ŽABA JE VEĆ DEBELO KUHANA,
A VODA VEĆ ISPARILA IZ LONCA!)

Znamo da Boga ne možemo "vući za nos"!
Znamo da nema pregovaranja s Njime!
Nema "muljanja" s Njime!
Nema tu veza, vezica, kumova i poznanika koji nam mogu "srediti nešto" kod Njega!
Znamo da se kajanje ne može odglumiti (bar pred Bogom)!

Bog jest uistinu neizmjerno, bezgranično, apsolutno, "do kraja - ful - skroz" milosrdan!
Istina je da je veći i od najvećeg grijeha koji mi možemo učiniti!
Istina je da smo mi slabi ljudi i grešni!
Istina je nas Bog razumije!

Ali znamo da nema oprosta ako nema iskrenoga kajanja i zato se nemožemo igrati sa Božjim milosrđem!
Ne da Bog ne bi htio nekome nešto oprostiti, već nemože oprostiti onome tko se iskreno ne pokaje!
Samom Bogu je zapriječeno oprostiti čovjeku, ako se čovjek ne pokaje iskreno!


...nakon svega ovoga ovdje rečenoga, više - manje povezanoga , nije cilj bio uplašiti nekoga bilo kojom riječju, već malo podsjetiti na neke zamke u koje možemo upasti...

i još važnije:

posvjestiti si da Bog uistinu jest strpljiv i dobar s nama, i jedva čeka da spoznamo Njegovo milosrđe koje čovjeka tako preobrazi da ga udalji od svega zla i grijeha i pomogne mu da se Bogu vrati s "revnošću deseterostrukom", živeći po Njegovoj volji i vršeći ono što je Bogu ugodno...ne iz straha od "strašnoga" Boga, već iz ljubavi prema neizmjerno dobrome, neizmjerno milosrdnome, neizmjerno strpljivome i neizmjerno poniznome Bogu!!!