Kako je Franjo skužio Isusa
utorak , 22.04.2008.
Iz spisa sv. Franje mozemo vidjeti da kod njega postoji samo jedna jedina podjela,
tj. postoje samo dvije „vrste” ljudi:
- oni koji cine pokoru (oni su u procesu obracenja, prihvacaju sami sebe sa svojim manama, svojim manjkavostima, svojom nesavrsenoscu…) i spremni su se „usavrsavati”, spremni su krenuti - zapravo, takvi vec hode stazom koja vodi k svetosti 
- i oni koji ne cine pokoru (oni se ne zele obratiti, jer su uvjereni da im to nije potrebno, uvjereni su da su vec „savrseni”) 
Ovdje se vidi da su te pobozne vjezbe i askeza ili pogresno prakticirane ili su postali svrha samima sebi; a nijedna molitva i zrtva ne smije imati svrhu u sebi samoj!!!
E, sad, zbrojimo 2 i 2:
Onaj tko misli o sebi najbolje ne osjeca potrebu za promjenom, tj. onaj tko sebe smatra savrsenim ne osjeca potrebu za obracenjem, ne osjeca potrebu za pokorom. 
„Vrsiti pokoru”; za Franju to ne znaci samo molitva, pobozne vjezbe, post, odricanje i trapljenje u tijelu… To za njega znaci imati temeljno opredjeljenje za obracenje, za rast, za usavrsavanje.
A kako se moze usavrsavati netko tko misli da je vec savrsen? 
Covjek koji sebe smatra savrsenim je nalik na onoga koji se popeo na planinu, te, nakon uspona i dosega vrha planine, nema drugoga izbora vec se spustiti dolje,
tj. sici sa planine.
Taj „savrseni” ce reci sam sebi: „Bravo, uspio sam! Dosegao sam vrh, savrsenstvo!” – ali ako je dosegao vrh „duhovne” planine, onda moze slijediti samo „duhovni” spust jer se nema kamo vise penjati!!!
Mozda je najbolji primjer ona situacija u kojoj Isus u prispodobi objasnjava istodobnu molitvu dvojice ljudi u hramu (Lk 18,9-14);
jedan je farizej 
, drugi je carinik 
.
Farizejeva molitva se sastoji u tome da nabraja Bogu kako Ga je svojim djelima „uhvatio za bradu”, a carinik „se ne usudi ni ociju podignuti k nebu vec se udarase o prsa”. I gledajuci nasim ocima, vjerojatno je farizej cinio kreposnija djela ( „Postim dvaput u tjednu, dajem desetinu od svega sto steknem”) i bio „bolji vjernik” od carinika, ali Isus je zakljucio prispodobu rijecima: „ali carinik ode kuci opravdan, ne farizej!”.
Carinik je spreman za obraćenje, jer je svjestan svoje malenosti i Božje veličine…
Farizej je svojom savršenošću zaslužio Božju naklonost… bar on tako misli!!!
komentiraj (7) * ispiši * #
OSTAVI STRAZNJA VRATA OTKLJUCANA...
srijeda , 09.04.2008.
Vjerujem da je svatko od nas dozivio da ga netko razocara, uvrijedi,
„ogrijesi se o njega“ ili jednostavno ucini nesto sto ga je jako pogodilo!
To, zapravo, nije nikakva novost;
dogadja se svakodnevno, i dogadja se cesto puta i nesvjesno.
Dogadja se to, cak precesto, medju ljudima kojima je stalo jedni do drugih
(koji zive u bilo kojim zajednicama; obiteljskim i redovnickim; i u bilo kojim odnosima; bilo medju prijateljima, bilo medju ljudima koji su zaljubljeni).
Nista novo! 
Iako nas Isus poziva na ono „famozno“ prastanje 70x7
(„sedamdeset puta sedam“; Mt 18,22), moramo sami sebi priznati (bar ja jos nisam sreo takvu osobu) da nismo bas sposobni oprostiti odmah, tj. tesko je bas u tom trenutku sjetiti se tih Isusovih rijeci i bas u istom trenutku oprostiti toj osobi. Mora proci bar malo vremena, bar neko vrijeme, prije nego se „stvari smire“.
Toga je bio svjestan i sv. Pavao , pa je rekao: „Srdite se, ali ne griješite!“ (Ef 4, 26).
Bio je svjestan covjekove nemoci da oprosti odmah.
Pa je za njega „normalno“ naljutiti se , tj. srditi se na onog koji nam je naudio i ucinio nesto lose, jer je to u covjekovoj naravi (opet, reakcija svakog pojedinca ovisi o njegovom karakteru – svi se ljute na svoj nacin; neki psujuci, neki vicuci, neki placuci, neki suteci...).
Ipak, Pavao, u nastavku istog retka, jos kaze: “Sunce nek ne zađe nad vašom srdžbom!“
Ne zeli reci da se mora oprostiti isti dan, ali hoce reci:
„De, brate, nemoj covjeka odmah otpisati do kraja zivota zbog jedne uvrede!!!“
Poziva nas da budemo otvoreni na to da prihvatimo onog drugoga bez obzira sto nam je ucinio.
Poziva nas da „ostavimo straznja vrata otkljucana“ kako bi ovaj mogao jednom pokucati na njih i uci.
...dati nekome sansu da se vrati
unatoc onome sto ga je moglo udaljiti zauvijek iz nasega zivota...
...ne otpisati nekoga zauvijek...
...biti otvoren u svakom trenutku za oprost...
...ne misliti sebicno samo na sebe, vec i na onog koji te je uvrijedio...
...prihvatiti njega kakvog je,
ali ostaviti i njemu prostora (i vremena) da sebe prihvati kakav je...
...70x7...
... „sunce nije zaslo nad tvojom srdzbom“...
Ipak, i onaj drugi mora uciniti „svoj dio posla“.
Mora shvatiti da su ta vrata otkljucana.
Mora pokucati.
Mora, na kraju krajeva, uci unutra.
To zahtijeva priznanje vlastite greske ili gresaka. 
Ali ne samo to, vec i korjenitu promjenu mentaliteta, obracenje;
jer spoznaja vlastite gresnosti tek je prvi dio posla.
Slijedi i osuda grijeha (a ne opravdanje istoga),
te suocenje s problemima.
„Ako vam je misao, zastranivši, bila daleko od Boga,
vratite se i tražite ga revnošću deseterostrukom“ (4,28).
Treba prvo uvidjeti/priznati da nam je misao zastranila,
da nam je ponasanje zastranilo, da su nam odnosi zastranili;
a tek se onda treba vratiti, tj. pokusati promijeniti ta zastranjenja
i tek tada ga (i Njega i njega) traziti revnoscu deseterostrukom
– tj. kucati po tim vratima „k'o budala“, iz sve snage!!!
Slijedi i zahvalnost Bogu za otkljucana vrata.
Slijedi i kucanje.
I naposlijetku: ulazak.
Nego; uzaludno kucanje, bez iskrenog obracenja, nema efekta;
dapace, moze samo jos jace „zabarikadirati“ vrata.
„konkluzija“:
DE, BRATE, OSTAVI TA VRATA OTKLJUCANA...
...I KAD BUDES SPREMAN, POKUCAJ NA VRATA DRUGOGA!!!
komentiraj (4) * ispiši * #
