Tri retka evanđelja za početak korizme
srijeda , 25.02.2009.Mk 1,12–15
Odmah da ispravimo dvije “neistine” iz naslova.
Niti su ovo tri retka, niti je ovo evanđelje od Pepelnice, vec od Prve korizmene nedjelje – ali bio sam blizu. 
Opet, s druge strane, iz toga malog odlomka možemo izvući dosta korisnoga oslanjajući se na dva, po meni, važna pojma, a to su obraćenje i pustinja
“Obratite se!” – pa taj Isus nas stalno iznenađuje sa svojim zahtjevima.
Pa, na šta više da se obratimo?
Pa nismo muslimani da se moramo obratiti na kršćansku vjeru!
Kršteni smo, idemo u crkvu, činimo što moramo… šta još treba? 
Bogu hvala da postoje egzegeti, jer tako znamo da riječ koju Isus koristi (“obratite se”) ne znači prelazak s jedne na drugu vjeru, već znači doslovno: promijenite misao, promijenite naum, promijenite mentalitet.
Eto, sad nam je jasnije… možda(?).
Čovjek se pita: “Pa kakav je to moj mentalitet da ga trebam mijenjati? Što je to tako pogrešno kod mene da se trebam toga riješiti? Ja se i ovako osjećam dobro i nemam potrebu mijenjati bilo što!” 
Ipak, ako čovjek gleda malo dalje od vlastitog nosa, može primjetiti da postoji jedan mentalitet našeg društva koji se polako uvlači i u naše živote i postaje dio našeg vlastitog mentaliteta.
Što li je to?
Pa, dosta je uključiti TV i vidjeti po raznim emisijama što nam se nudi kao gotov proizvod: svi lijepi, mladi i savršeni naizvana, a iznutra k’o zna kolika praznina(?), a nameću nam se kao uzor za nasljedovanje.
Dosta je vidjeti malo oko sebe: usred ove ekonomske krize, industrijalac ili direktor nije zaradio dosta novca da si kupi petu vikendicu na moru ili sedmi auto, pa zbog toga mora otpustiti 20-ak radnika ostavljajući ih bez kruha. 
Nažalost, često taj isti direktor redovito pohađa nedjeljnu misu i na velike blagdane je u prvim redovima…
Pod utjecajem tog mentaliteta i mi postajemo željni nekih stvari koje nam zapravo ne trebaju i od kojih vjerojatno nemamo koristi, ali bez obzira na to želimo ih, jer svi to žele, pa onda “kud svi Turci, tud’ i mali Mujo”… 
Ne samo da želimo materijalne stvari, već često puta želimo mijenjati sami sebe imajući na umu neku idealnu osobu kojoj želimo biti slični.
Ili, još gore, želimo postati netko drugi tko, naizgled, živi sretnije od nas.
Želimo da svi oko nas budu savršeni i idealni, baš onakvi kakve ih mi zamišljamo.
Ali i u duhovnom životu se događa slično.
Npr. mi fratri, pod utjecajem raznih životopisa ili raznih spisa svetaca ili Crkve, želimo savršenu zajednicu i savršene fratre i idealno bratstvo (koje u biti i ne postoji), a u isto vrijeme smo nezadovoljni sadašnjim stanjem.
Vjerojatno ni u obiteljima nije drugačije, gdje netko želi savršenu djecu, savršene roditelje ili savršenog muža ili ženu.
U svakom slučaju, taj mentalitet čini da budemo nezadovoljni sa svojim životom, samima sobom ili osobama oko nas i u isto vrijeme smo nesretni jer nismo postigli ono što društvo od nas zahtjeva.
Ne želim nikoga osuđivati, već želim samo napomenuti da je ona žrtva našega okrutnog mentaliteta koji ne prihvaća nikoga tko ne udovoljava mjerilima postavljenim od strane društva (ili bolje reći: od strane medija), tj. ako netko nije lijep, ako nije mlad, ako ne zarađuje puno novaca i ako ga se ne može iskoristiti na bilo koji način, onda njegov život baš i nema nekog smisla i nije poželjan u ovom društvu.
Dapače, to što srce kuca, to što krv teče venama i što je duša u čovjeku nije više toliko važno koliko je važno da se zadovolje svi uvjeti koje društvo postavlja.
Za neke je ona bila mrtva i prije nego je preminula, jer su u njoj gledali nedostatak svega onoga što je njima najvažnije na svijetu i bez čega, po njima, život nema smisla i dostojanstva: ljepota, mladost, zarada, užitak, samostalnost…
To je, po meni, kratak opis današnjeg mentaliteta koji polako, ali sigurno postaje dio i našega mentalitet, i od kojeg nas Isus poziva da se odvratimo.
Isus nam, kao i uvijek, pokazuje vlastitim primjerom i životom kako treba živjeti i djelovati.
Zato nam on predlaže pustinju.
Pustinja u bibliji označava mjesto gdje žive divlje zvijeri, gdje nema života zbog nedostatka vode i označava mjesto gdje žive zli duhovi.
Uglavnom, pustinju možemo okarakterizirati kao mjesto udaljeno od čovječanstva, udaljeno od civilizacije i udaljeno od društva.
Za Izraelski narod, predvođen Mojsijem, pustinja je značila prijelaz iz Egipta u Obećanu zemlju (tj. prijelaz u geografskom smislu).
Za Isusa je pustinja takodjer značila prijelaz, ali samo u vremenskom smislu, i to kao priprema za početak vlastitog proročkog djelovanja.
On je pustinju iskoristio da provede neko vrijeme udaljen od društva i od vlastite svakodnevice, tj. nakratko je “pobjegao” da bi se opet vratio u to isto društvo.
Očito da je najbolja usporedba sa pustinjom upravo korizma koja je ispunjena molitvom, postom, odricanjem i raznim djelima milosrđa.
Ne kažem da sada, tijekom korizme, treba napustiti posao ili studij ili kuću i otići u Gorski Kotar i živjeti među medvjedima i tamo razmišljati o životu!
Dapače, tek bi to bilo pogrešno! 
Slušajući savjete duhovnih otaca, trebali bi uzeti malo vremena za sebe, kao što je to Isus činio, i svaki dan napraviti “pustinju” u kojoj bi se udaljili od svakodnevice, ali samo u vremenskom smislu, ne fizički.
To nije bijeg od vlastitoga života, već priprema za život, za svakodnevicu.
Kada se na taj način malo odmaknemo, onda jasnije vidimo sve ono što nas okružuje, i još važnije, jasnije vidimo osobe koje nas okružuju u našem životu.
To je važno, jer smo se već toliko navikli primati ljubav od drugih da nam je to postalo normalno i da to uzimamo zdravo za gotovo.
No, ako si svako malo (po mogućnosti, svaki dan) posvješćujemo svu tu ljubav koja nas okružuje u osobama koje nas vole, onda više nećemo biti nesretni i nezadovoljni.
Nećemo više željeti neku savršenu obitelj ili savršeno bratstvo, jer to već imamo - ako je Bog stvorio nekoga ili nešto na način na koji je On to želio, tko smo onda mi da sumnjamo u njegovo stvorenje i da Ga kušamo na taj način ne prihvačajući ono što nam je On darovao.
Dao nam je sve što nam treba da ostvarimo savršenstvo za kojim čeznemo (svaki čovjek na svoj način).
Samo ćemo tada zapravo shvatiti one Isusove riječi:
“Tko hoće ići za mnom… neka uzme svoj križ svaki dan i neka me slijedi!” (Lk 9, 23)
To je mentalitet križa:
uzeti na se svoju svakodnevicu (sve osobe, situacije, poteškoće i okolnosti u našem zivotu) i nositi je svaki dan nasljedujući Isusa.
p.s.
jedan mali savjet za korizmu:
ove godine se odrecimo nečega na jedan inteligentan način.
Na taj način da znamo zbog čega smo se nečega odrekli i koji je cilj tog odricanja.
Jedan primjer (koji se dotiče onoga gore rečenoga):
odreći se nečega zbog čega sam uzalud gubio vrijeme i korištenje tog vremena da bih napravio svoju svakodnevnu “pustinju”.
Ima još mnogo drugih načina inteligentnog posta kojim se odričemo nečega što nama ili drugima šteti (direktno ili indirektno) ili kojim želimo postići nešto što će biti korisno i nama i drugima…
komentiraj (1) * ispiši * #
Šta bi ja sad morao tamo nekom govoriti svoje grijehe???
četvrtak , 19.02.2009.(nešto malo o ispovijedi)
------------------------------------------------------------------------------------------------
kako nam se priblizava korizma, vjerojatno ce mnogi pristupiti sakramentu pomirenja kao pocetak ili kao zakljucak korizme (ili oboje), pa mozda dobro dodje ovo kratko razmisljanje (iako bi se o ispovijedi moglo napisati jos tisuce stranica).
------------------------------------------------------------------------------------------------
Pošto smo katolici (ne samo na papiru, već “oni pravi”)
trebamo znati da se naš grijeh “ne tiče samo nas”.
Kako to?
Grijeh ne stoji negdje u “vakuumu” - ko u vrećici kave.
On dotiče više toga nego što nam se čini, jednako tako i svi oni grijesi “koje nitko ne vidi”.
Ponajprije, svaki naš grijeh, bar na neki način, “nagriza” naš odnos s Bogom koji je uspostavljen krštenjem. (“Kajem se… što uvrijedih Boga, najveće i najmilije Dobro…")
Nadalje, svaki naš grijeh, bez obzira koliko mali bio, ubraja se u grijehe Crkve, upravo zato jer smo mi punopravni članovi Crkve.
I još, svaki grijeh šteti nama samima, bilo na duhovan, bilo na psihološki, socijološki ili fizički način. (i, logički, grijeh usmjeren protiv drugog čovjeka šteti toj osobi.)
Mali/laki grijeh (to su oni svakodnevni i koji su nam već dosadni kad ih spominjemo svaki put) se “briše” i po sakramentu euharistije, točnije primanjem svete pričesti!
Naravno, često puta se “skupi” toliko malih grijeha da možda osjetimo “teret” na srcu kao da smo počinili neki teži grijeh – to je onaj “unutarnji alarm” koji se nalazi u čovjeku, a potiče nas da se pokajemo i pristupimo ispovijedi.
(u svakom slučaju, uvijek se ispovijedaju svi grijesi “od zadnje ispovijedi”, i mali i veliki, jer ne možemo baš birati koje ćemo grijehe reći, a koje ne…)
Možda je ova usporedba banalna
, ali je vrlo slikovita: ispovijed, kao i one paste za zube u TV-reklamama,
ima “efekt 3 u 1” (tri u jednom), tj.:
ispovijed nas pomiruje:
1. s Bogom,
2. s Crkvom i
3. sa nama samima
(naravno, ako smo nekoga oštetili ili uvrijedili, to moramo sami riješiti i tražiti od te osobe oprost
). Ali, zašto ići na ispovijed kada je Bog Dobar i sve nam, na kraju krajeva, ipak oprosti?
Dakle, gledajući čisto psihološki, čovjeku je puno lakše već onda kada prizna drugome čovjeku, u koga ima povjerenja, svoju pogrešku i svoj grijeh.
Tako da je on sam mirniji i čini se da je sve riješeno, jer je on to priznao i sam sa sobom je izgladio stvar!
Ali, to nije sve (i ne smije biti sve)!
Da bi se pomirio s Crkvom, vjernik se ispovijeda svećeniku, službeniku Crkve od koje je izabran i koju predstavlja.
Mi, punopravni članovi Crkve, na taj način (koji je odredila Crkva) pomirujemo se s Njom preko njenog službenika i sakramenta ispovijedi.
I još nam ostaje Bog.
Dakle, tu se javlja ono pitanje:
Ako je Bog Dobar i Milosrdan, dosta je da se ja iskreno pokajem i sve je riješeno!(?)
To je samo donekle točno (a u smrtnoj opasnosti i dovoljno za oprost grijeha!).
Sv. Toma Akvinski je rekao da pokajanje koje čovjek osjeća prije ispovijedi treba biti tako iskreno i savršeno da to pokajanje (samo po sebi) donosi oprost grijeha.
Ipak, Toma nije Crkva, ali je "zamalo" imao pravo, jer je upravo kajanje za vlastite grijehe temelj ispovijedi!
Kajanje koje osjećamo (i u ispovijedi izričemo poznatom formulom: “Kajem se…”) je temelj sakramenta ispovijedi i bez njega sakrament “ne vrijedi”!
, na nekakvu formu ili ritual. Zato nam i Crkva daje jako konkretan i materijalan način da okajemo svoje grijehe i primimo pomirenje – a to je, naravno, ispovijed.
Ali, ne samo to, već se i sam čovjek sastoji od materije i duha i živi jednako u materijalnom svijetu kao i u duhovnom.
I za taj duhovni život je našao način da ga izrazi u materijalnom svijetu – a to su sakramenti koji povezuju vidljivi svijet (u kojem živimo) i onaj duhovni svijet (bez kojega ne možemo).
Zato i klasična definicija sakramenata glasi:
“VIDLJIVI ZNACI NEVIDLJIVE BOŽJE MILOSTI.”
Dakle, sakrament pomirenja u kojem izražavamo naše iskreno i najdublje kajanje (onom poznatom formulom koju znamo napamet) nas najsavršenije pomiruje s Bogom i briše nam grijehe na najsavršeniji način.
Jedna stvar koja mnogo utječe na “kvalitetu” ispovijedi je priprema za ispovijed (tj. ispit savjesti)!
Priprema za ispovijed ponajprije treba potaknuti što savršenije kajanje za vlastite grijehe.
Čak i ako zaboravimo koji manji grijeh (a možemo ga uvijek ispovijediti sljedeći put) nije toliko važno koliko je važno biti svjestan svoje grešnosti i imati osjećaj pokajanja.
Zato nam formula “Kajanja” u ispovijedi neće biti samo formula koju treba na brzinu izgovoriti, već će to uistinu biti izraz našeg pokajanja.
I tada nam možda niti neće biti važno kako svećenik “obavlja” ispovijed, ako smo mi pripremljeni i svjesni da nas svećenik u ime Crkve (predstavljajući samoga Gospodina Isusa) odriješuje od grijeha i pomiruje s Bogom.
A temelj svega je: svjesnost nase grešnosti, Božje dobrote i pokajanja za grijehe.
Ovaj dio “Kajanja” često zna biti uzrok nerazumijevanja
onoga što se događa u ispovijedi. Čovjek, kada obećaje da neće griješiti, možda osjeća da u tom trenutku ne govori istinu, jer je 100% siguran da će već možda isti dan nešto sagriješiti, i to upravo zato jer je svjestan svoje grešnosti i slabosti.
Temeljni stav u ispovijedi je stav obraćenja.
Ne obraćenje u smislu prelaska s jedne vjere na drugu, već u smislu odvraćanja od grijeha i ponovnog okretanja prema Bogu.
U ovom kontekstu izraz obraćenje ima smisao.
Tako i obećanje Bogu da ću prestati griješiti ima smisla, jer je važan stav potpunog odbacivanja grijeha.
Zato, na kraju krajeva, nije ni važno hoćemo li reći “obećajem da neću griješiti” ili “odlučujem da neću griješiti” ili “odričem se svakoga budućeg grijeha”, već je važan stav odricanja grijeha i obraćenja.
Prije ili kasnije ćemo sagriješiti, to je istina, ali u tom trenutku je važno da odlučimo kako ćemo se svim silama potruditi da živimo po Božjem zakonu i ići Njegovim putem.
Moram priznati, iz vlastitog iskustva i iz iskustva drugih, da dosta toga ovisi o ispovjedniku, iako on nije najvažniji u ispovijedi.
Ako narod kaže: “Dobar savjet zlata vrijedi!”
onda bi trebalo reći: “Dobar ispovjednik vrijedi brdo zlata!”
Kako neki mole Boga da pronađu brdo zlata, onda bi trebalo još (sto puta) više moliti da pronađu dobrog ispovjednika.
Zato nije ni čudo da svaki vjernik ima pravo (ako je u mogućnosti) izabrati “svoga” ispovjednika (koji mu najviše “odgovara”) i uvijek ići k njemu na ispovijed.
Slažem se s Karlom Rahnerom kada kaže:
“Ne treba misliti da je svaki zaređeni svećenik, koji ima sakramentalnu ovlast odrješenja grijeha, samo zbog toga prikladan ispovjednik!”
Ali to je možda tema za neki drugi put (koja bi sigurno bila zanimljiva
)…
komentiraj (1) * ispiši * #
