VELIKI PETAK

"VELIKI PETAK BEZ USKRSA JE SAMOUBOJSTVO,
OPET S DRUGE STRANE,
USKRS BEZ VELIKOG PETKA JE SAMOZAVARAVANJE!!!"

(- mislim da sam to cuo od fra Mire Bustruca)

i dobro kaze covjek. jedno bez drugoga nema smisla!
nema smisla patnja i zrtva, ako ne vodi nekom cilju, nekom smislu!

koliki su "veliki petci" u nasem zivotu prosli, a da smo ih mi samo preskocili jer su nam se ucinili preteski!
ali smo time preskocili u "uskrsno jutro"!

od kolikih smo zrtava odustali, a u isto vrijeme smo odustali od svih plodova koje te zrtve donose!

"veliki petak" nekad moze biti samo neugodnost ili osjecaj sramote pri trazenju oprosta; tj. osjecaj oholosti ili samodostatnosti pri pruzanju oprosta - koji nas sprecavaju da trazimo, tj. pruzimo oprost!!!
a svi smo, vjerujem, dozivjeli "uskrsno jutro" kad smo nekome od srca oprostili ili kada smo dobili oprostenje!
koliko nam je tesko nekada oprostiti, toliko nam je lijepo biti pomiren s drugima - koliko nam je tesko prezivjeti "velike petke" nasega zivota, toliko nam je lijepo zivjeti "uskrsna jutra" nasega zivota!

VELIKI CETVRTAK

USTANOVLJENJE EUHARISTIJE I SVECENICKOG REDA


Da malo vidimo sto je sv. Franjo rekao o euharistiji i o svetom redu.
To nam moze posluziti kao poticaj i za razmisljanje kroz ove svete dane, a posebno danas na Veliki cetvrtak.


----------------------------------


„Neka čovjeka prođu trnci,
nek se potrese cijeli svijet
i neka nebo klikće
kad je na oltaru
u svećenikovim rukama
Krist, Sin Boga živoga!

O divne li veličine i zadivljujućeg udostojanja!
O uzvišene li poniznosti!
O ponizne li uzvišenosti!
Gdje se Gospodar svega, Bog i Sin Božji
tako snizuje da se za naše spasenje
sakriva pod neznatno obličje kruha!

Pogledajte, braćo, Božju poniznost
i pred njim srca izlijevajte.
Ponizite se i vi, da vas on uzvisi.
Ništa, dakle, svoga ne pridržite za sebe,
da vas primi cijele onaj koji se vama cio predaje.“

( iz "Pisma svetoga Franje citavom Redu")


-------------------------------------


„Gospodin Isus se danomice ponizuje, kao kad je sišao s kraljevskih prijestolja u krilo Djevice; danomice dolazi k nama u poniznu obličju; danomice silazi iz krila Očeva na oltar po svećenikovim rukama. I kao što se je svetim apostolima pokazao u pravom tijelu, tako se i sada nama pokazuje u svetom kruhu. I kao što su oni svojim tjelesnim pogledom vidjeli samo njegovo tijelo, ali su, promatrajući duhovnim očima, vjerovali da je on Bog; tako i mi, gledajući tjelesnim očima kruh i vino, gledamo i čvrsto vjerujemo da je tu živo i istinito njegovo presveto tijelo i krv. Na taj je način Bog nazočan među svojim vjernicima stalno, kako sam kaže: Evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.

A osuđeni su svi koji su vidjeli Gospodina Isusa Krista kao čovjeka, a nisu ga gledali i vjerovali po duhu i božanstvu kao pravog Sina Božjega. Isto su tako i sada osuđeni svi oni koji vide sakramenat što se Gospodinovim riječima posvećuje po rukama svećenika na oltaru pod prilikama kruha i vina, a ne gledaju i ne vjeruju po duhu i božanstvu da je to uistinu presveto tijelo i krv Gospodina našega Isusa Krista, prema svjedočanstvu samoga Svevišnjega koji kaže: Ovo je tijelo moje i moja krv novoga Saveza koja se za mnoge prolijeva; i: Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju ima život vječni.“

( iz "Opomena svetoga Franje"; br.1)


------------------------------------


„Gospodin mi je dao i daje toliku vjeru u svećenike koji radi svoga reda žive po propisu svete Rimske Crkve, da se hoću utjecati njima kad bi me i progonili. I kad bih posjedovao toliku mudrost koliku je imao Salomon i naišao na najsiromašnije svećenike ovoga svijeta, u župama gdje oni borave neću propovijedati protiv njihove volje. I njima i svima ostalima hoću iskazivati strahopočitanje, ljubit ću ih i poštivati kao svoje gospodare. I neću na njima gledati grijeha, jer u njima vidim Sina Božjega i oni su moji gospodari. I to činim zbog toga što od samog Svevišnjeg Sina Božjega ništa ne vidim na tjelesni način na ovom svijetu osim njegova presvetog tijela i krvi, koje oni uzimaju i jedino oni drugima dijele. I tražim da se ove presvete tajne nadasve štuju, časte i čuvaju na dragocjenim mjestima. “

( iz "Oporuke svetoga Franje")


-----------------------------


„Moramo često posjećivati crkve te cijeniti i poštivati klerike, ne radi njih samih, ako bi bili grešnici, nego radi službe i brige za presveto tijelo i krv Gospodina našega Isusa Krista, što na oltaru žrtvuju, primaju i drugima dijele. I budimo svi čvrsto uvjereni da se nitko ne može spasiti osim po svetim riječima i po krvi Gospodina našega Isusa Krista, a to klerici govore, naviještaju i poslužuju. I samo oni to smiju posluživati, ne drugi. A napose redovnici, koji su se odrekli svijeta, dužni su mnogo toga i više činiti, ali ovo ne zanemariti.

Dužni smo svećeniku ispovijedati sve svoje grijehe i od njega primati tijelo i krv Gospodina našega Isusa Krista. Tko ne jede tijela njegova i ne pije krvi njegove ne može ući u kraljevstvo Božje. Ipak neka svatko dostojno blaguje i pije, jer koji nedostojno prima sud sebi jede i pije, ako ne razlikuje tijela Gospodnjega.“

( iz "Pisma svetoga Franje svim vjernicima")


------------------------------


„Molim vas, dakle, svakolika braćo, ljubeći vam noge koliko god mogu većom ljubavlju, da iskazujete svako poštovanje i svaku čast, koliko vam je god moguće, presvetom tijelu i krvi Gospodina našega Isusa Krista, u kojoj je izmireno i privedeno svemogućem Bogu sve, bilo na zemlji bilo na nebesima.

Još molim u Gospodinu svu svoju braću svećenike, koji jesu i koji će biti i koji žele biti svećenici Svevišnjega da, kad god budu htjeli slaviti misu, obave čisti i na čist način s poštovanjem pravu žrtvu presvetoga tijela i krvi Gospodina našega Isusa Krista svetom i čistom nakanom, ni za kakvu zemaljsku stvar niti iz straha ili ljubavi prema kojem čovjeku, kao oni koji se ulaguju ljudima; nego neka svu volju, koliko pomogne milost, uprave k Bogu želeći se svidjeti samo njemu, vrhovnomu Gospodaru, jer tu on sam djeluje kako je njemu po volji, jer je sam rekao: Ovo činite meni na spomen; kad bi netko drukčije činio, postao bi Juda izdajnik i bio bi krivac tijela i krvi Gospodnje.

Čujte, braćo moja:
Ako se blažena Djevica časti, kako se i dostoji, jer Ga je nosila u svojoj prečistoj utrobi; ako je blaženi Krstitelj uzdrhtao i nije se usudio dotaknuti sveto tjeme Gospodinovo; ako se časti grob u kojemu je neko vrijeme ležao, koliko mora biti svet, pravedan i dostojan onaj što onoga koji više neće umrijeti nego će vječno živjeti i biti proslavljen i nad kojega se i anđeli žude nadviti dotiče svojim rukama, srcem i ustima blaguje i drugima pruža da ga blaguju?

Ta gledajte, braćo svećenici, svoje dostojanstvo i budite sveti jer je on svet. I kao što je Gospodin Bog vas počastio iznad sviju poradi ovoga otajstva, tako i vi njega ljubite, poštujte i častite više nego svi drugi."

Velika je bijeda i sažaljenja vrijedna slabost imati Njega tako nazočna (u euharistiji) i brinuti se za bilo što drugo na svijetu !!!

( iz "Pisma svetoga Franje citavom redu")


--------------------------


Eto, sv. Franjo, kristalno jasan kao i uvijek!!!

Ne samo obicna poezija

ISUSOVA NEUMJERENOST…

Dakle, posto je korizma davno zapocela, moj post malo kasni za svim tjednicima i casopisima, jer je, naravno, glavna tema bila: korizma, post, pokora, odricanje…

Zelim malo ovdje nesto reci o umjerenosti, koja je, kako kazu majka svih ostalih kreposti!

Svi duhovni ucitelji, svi odgojitelji, svi koji se bave bilo kakvom formacijom, bilo redovnika, bilo laika, isticu (i uvijek ce isticati) umjerenost kao najvazniju vrlinu, najvazniju krepost od svih.
“Ako nju nemas, nemas nista!” – cesto se moze cuti po nasim odgojnim ustanovama!

Moram priznati da me ta umjerenost zapravo malo i plasi!
Neznam kako bih se izrazio, a da se moje razmisljanje ne shvati na krivi nacin!!!

Dakle, ovako: umjerenost (koja se u vecini slucajeva povezuje s hranom i picem ) oznacava nekakvu ravnotezu, oznacava nekakvu sredinu, nekakvu prosjecnost, nesto sto nije radikalno, nesto sto nije “ni tamo, ni ‘vamo”, nesto “izmedju”, nesto odvagnuto, nesto “nepretjerano”, nesto “vrlo razumno odmjereno” – uglavnom, kuzimo svi o cemu se prica! Covjek moze biti umjeren u jelu, u picu, u odmaranju (suprotno = lijenost), u odijevanju, u govoru (paziti na rijeci), u ponasanju, u radu, u odnosima medju ljudima, (nazalost ) i u ljubavi!

Covjek je cjelina (nije sastavljen od dijelova kao “lego-kockice”, ), tj. nesto ne moze utjecati samo na jedan dio nase osobe, vec utjece na cijelog covjeka. (Jedan banalni primjer: kada se covjek najede (tj. prejede), nije sposoban raditi nista; niti uciti, niti fizicki raditi, a kamoli moliti!)
Dakle, kada se covjek vjezba u “kreposti umjerenosti “, on to cini na svim razinama svoga bica, jer je upravo to sto je – cjelina!

Upoznao sam mnogo ljudi koji posjeduju ovu krepost!
Ipak, ta umjerenost, koju nerijetko ovdje sretnem, je nesto sasvim razlicito od onoga sto sam citao u zivotopisima svetaca (napose sv. Franje)! Ljudi koji, npr. za bozicni rucak jedu isto ono sto jedu svaki dan (ne zbog zdravlja, niti iz obzira prema siromasima, vec zbog umjerenosti), nikako mi se ne uklapaju u Franjinu “naredbu” da se “na Bozic i zidovi namazu mesom” (2Cel; 151. pogl.)! (napomena: nije se sv. Franjo volio razbacivati hranom, vec je na taj “neumjereni” nacin htio docarati vaznost i ljepotu bozicnog otajstva i s kolikim ga zarom treba slaviti!)

Osim kod svetaca, koji su ovdje izuzetak, cini mi se da umjerenost (koja se naizvana ocituje umjerenoscu u jelu i picu) danas dolazi u obliku gasenja svake strasti, svake pretjeranosti, svake radikalnosti, pa tako (nazalost) i svake pozitivne strasti (prema pozivu, prema obitelji, prema nekoj djelatnosti, prema studiju, prema molitvi), svake pozitivne radikalnosti (radikalne ljubavi prema bliznjem , radikalnosti vjere, radikalnosti poziva).

Pa se pitam; da je Isus bio umjeren u ljubavi (kao sto smo to mi) da li bi isao do kraja sa svojom otkupiteljskom zadacom, tj. da li bi otisao u smrt za nas, ili bi samo dosao do bicevanja i krunjenja trnjem i tada rekao svojim muciteljima: “Dosta je, decki; ovo je sasvim dovoljno!”?

Da je Isus bio umjeren u ponasanju (u odnosima sa ljudima) da li bi na onaj nacin istjerao trgovce i preprodavace iz hrama (Mt 21,12); da li bi dopustio da ga vide sa preljubnicama, sa carinicima, sa gubavcima, i sa ostalim javnim gresnicima (Lk 5,27); ili bi po noci, skrivajuci se, porazbijao sve stolove trgovcima u hramu; ili bi gresnike, u strahu od “zlih jezika”, susretao na skrovitim mjestima?

Da je Isus bio umjeren u govoru da li bi bas onako ostro govorio protiv farizeja i ostalih dvolicnjaka, npr.: sedmerostruki “JAO VAMA!”(Mt 23,13); ili bi ih pozvao na kavu i “procavrljao” s njima?

Da je Isus bio umjeren u molitvi da li bi tolike noci probdio, da li bi tolike zore docekao moleci za nas, moleci za svoje otkupiteljsko poslanje (Iv 17); ili bi samo izmolio “Andjeo Gospodnji” i “Zdravo, Marijo” za duse u cistilistu?

(Na kraju krajeva, da su Isusovi ucenici bili umjereni u picu na svadbi u Kani Galilejskoj (Iv 2,1-12), ne bi Isus morao bas tada uciniti svoje prvo cudo, zar ne? )

Mi se toliko “usavrsavamo”, toliko se vjezbamo u umjerenosti da jednostavno “sve puca” od umjerenosti!!!

Toliko smo umjereni, npr.: u ponasanju, da vise neznamo covjeka potapsati po ledjima (ili, ne daj Boze, zagrliti!) kada je ocito da mu to moze pomoci i kada vidimo da mu je to potrebno (ali vrijedi i kada “nije potrebno”, vec i kao izraz bratske bliskosti)!

Toliko smo umjereni u govoru da vise neznamo izreci niti rijec podrske bratu kada vidimo da mu je tesko, kad se lomi, kad se trga i muci!!!

Toliko smo umjereni u odnosima s ljudima da smo zaboravili na bratsku opomenu (da ne bi nekog, oslobodi Boze, uvrijedili!)!!!

Toliko smo umjereni u osjecajima da vise nista ne osjecamo kada jedan brat, s kojim smo dijelili kruh, molitvu, svakodnevni zivot i probleme, napusti nas nacin zivota! (“pokojni” ima vise zivota u sebi od onih koji ga tako prozivaju!)

I jos ima “vrlo puno” primjera...

Nego, nisam ja protiv umjerenosti, znam da je to jedini put do iskorijenja “zlih” strasti, ali upravo cesto puta “sa korovom iscupamo i zito”!!!

I tako, nekad mi se cini da je bolje uz neumjerenost u ljubavi trpjeti jos "neku vrstu neumjernosti", nego biti umjeren u svemu – pa i u ljubavi!!!

U svakom slucaju, “fala Bogu (!)” da je Isus bio neumjeren u ljubavi, jer bi inace nase otkupljenje zavrsilo vec u Maslinskom vrtu... ( - e, onda ne bi dobro prosli!)