Duo des fleurs

Alzo... sve skupa, ove i prošle godine, posađeno dvanaest novih ruža. Ostaje još jedna koju želim, sadim kad oslobodim prostor za nju. Ove posađene do sada sve su se primile.
Mašala.
Četiri ribizle posađene prošle godine također su preživjele i počinju cvjetati. To me silno veseli, jer je njih nevrijeme prošlog ljeta dobrano zatrpalo starim i polomljenim suhim voćkama.
Ja nekako baš volim ove otporne i korisne biljke.

Novi klematis, posađen prošle godine, također je jedva preživio svoju kalvariju... što zbog prevrnute smokve, što zbog mačaka koje su se baš rado odmarale na tankoj slamčici koja je od njega ostala. Eno ga sad, narastao više od metar i pokazuje prve pupove.
Cvjetovi bi trebali biti kraasneee purpurne boje. Zapravo bordo, ali lupim nekad tako nešto krivo... da ne ureknem, je li.
Novi ružmarin je dobio cvjetiće, božikovina se drži, kao i dvije od četiri novoposađene voćkice. Za treću se još ništa ne zna, a nije se znalo ni ranije, pa se čeka, dok je četvrta sada počela štucati.
No ja sam dosta optimistična i u vezi njih dvije.

Nedostaje mi red mirisnih datura (anđeoskih truba) koje smo godinama imali, sve dok se jedan moj macan nije zaigrao s jednim njenim suhim listom pa drugi dan uginuo. Onda smo ih povadili.
Ne želim ni zamisliti kako bi to izgledalo s ovim današnjim šašavcima, pa onda sadim ruže...

Mlada trešnja, koja je već odavno dovoljno stara za plodove, a njih još nema, ove godine je dobila zadnji ultimatum - ne bude li ni sada niti jedne jedine zrele trešnje, prijeti joj smrtna kazna.
Prvi put smo joj zaprijetili prije četiri godine i nakon prijetnje je prvi put u svom životu pokazala nekoliko cvjetića pa smo je ostavili. Plodova nije bilo, no iduće godine je cijela jedna grančica bila rascvjetana pa joj je život ponovno bio pošteđen. Plodova ni onda nije bilo, ali lukavica se prošle godine cijela bila rascvjetala i ponovno preživjela.
Iako ni prošle godine nije bilo zrelih plodova, dana joj je još jedna šansa.
Prije nekoliko dana dok sam se žalila na nju, a cijelu rascvjetanu, prijatelj je obazrivo pitao da ju dođe poprskati.
- Pršći! - reko' mu bez puno razmišljanja.


I za kraj još jedna od meni dražih arija (no, dobro... a koomee nijeee... :I) iz opere Lakme, iako i sirota Lakme na kraju skončava od otrova anđeoske trube :I