5. prosinac

Probudila sam se jutros jako rano. Vani je još još uvijek bio mrak i nisam namjeravala ustati, ali onda je mačak tražio svoju 'konzervu', i mic po mac, više nije bilo spavanja. A što raditi nedjeljom ujutro nego gledati crtiće i čitati novine.
U 24 sata volim što često podsjećaju na poginule i nestale u Domovinskom ratu, u vrijeme kada je to postalo nepoželjno i skoro sramotno. Iako živim u Slavoniji, jednoj od najvećih rana tog rata, lagala bih kad bih rekla da je moja svakodnevica vezana isključivo za prošlost. Ne. Srećom moje traume nisu toliko velike da bi mi branile pogled uperen u budućnost, i svoju i svih mladih koji su se rodili tek nakon rata... ali ću se uvijek suprostaviti svakom nametanju zaborava, i omalovažavanju svih zaslužnih koji su svoju mladost, i svoje živote, čista srca dali na raspolaganje za obranu svojih i naših domova... i svega onog u što su/što smo tada vjerovali.
Suprostaviti, ili barem i sama podsjetiti.

Jutros sam čitala OVO.

Značku kao onu s kape pri kraju videa imam i ja. Nije s čela neke osobe koja mi je bila jako bliska, ali ju ipak čuvam već tri desetljeća, i povremeno je stisnem u šaci... da se ne zaboravi...