Kalkuliranje kalorija
ponedjeljak , 06.03.2017.Uvijek sam pokušavala smršaviti po principu sve ili ništa.
Ili ću u danu pojesti jumbo pizzu i popiti dvije litre cole ili ću doručkovati chia sjemenke, ručati komadić piletine s integralnom rižom i povrćem, a večerati još manji komadić piletine s još manje nečeg neukusnog i nedovoljnog da ne bih bila pregladnjela.
Nikad nisam razmišljala o tome da se stanje u kojem se trenutno nalazim nije dogodilo preko noći i da su mi nekad da bih se prejela bila dovoljna dva komada pizze i pola litre cole.
Zastrašujuća je pomisao da taj moj proces debljanja traje već deset ili možda i petnaest godina.
Zastrašujuća je i pomisao koliko bi ovaj suprotni proces započet prošlog tjedna mogao trajati.
U idealnom scenariju, uz pravilnu prehranu i vježbanje, ali i vođenje računa o zdravlju, u godinu dana moguće je skinuti pedesetak kilograma. Iako je godina dana dosta vremena, čak zvuči nekako premalo za takvu promjenu unatoč tome što mršaviti tempom jedna kila tjedno ne bi trebalo predstavljati prevelik šok za organizam i biti nezdravo.
E sad, da e ne zavaravam, naglasak treba staviti na ono „u idealnom scenariju“.
Moje tijelo je naviknuto na lošu hranu i još uvijek žudi za njom. Od onog KLIKA o kojem sam pisala u prošlom postu sada me dijeli tjedan dana ako ne odlučim brojati iznova od subote kada sam zabrljala.
Veliki ćevapi u lepinji s pola litre cole.
Mislim, bilo je to očekivano. Čak je bilo neočekivano to da nakon takvog gafa, neću isti ponoviti i idući dan. No nisam, nedjelja je prošla po planu.
Osim toga, moje tijelo je naviknuto na minimum kretanja. I dok je nekad izostanak tjelovježbe bio stvar lijenosti, danas je on stvar nemogućnosti. To da me umara već hodanje do trgovine ili autobusne stanice govori dovoljno samo za sebe.
Kako sam svjesna toga da u ovoj fazi ne mogu gubiti kalorije vježbanjem i da prvo trebam skinuti nešto kila da bi to uopće bilo opcija, a ujedno sam svjesna i toga da me strogo odricanje sve hrane koja mi se jede vodi samo prema odustajanju, odlučila sam da ću zasad pripaziti na kalorije neovisno o tome što od hrane konzumirala.
Dakle, trudit ću se pojačati na proteinima i srezati svoju neuzvraćenu ljubav prema ugljikohidratima, no ako poželim pizzu, pojest ću pizzu bez kajanja, ali imajući na umu da mora ući u moj ograničeni broj kalorija pa makar mi to bio jedini obrok u danu.
Pronašla sam na internetu ovaj kalkulator kalorija (provjerila sam ih nekoliko i vrijednosti ispadaju približno jednake) i prema svojim podacima dobila sljedeće iznose za dnevni unos:
oko 2500kcal ako želim zadržati sadašnju težinu
oko 2000kcal za mršavljenje
oko 1500 za brzo mršavljenje.
Kad sam vidjela te brojke čak mi je došlo da pomislim kako je super biti debeo: jedeš koliko normalna osoba treba dnevno, ali dok ona ne mršavi ti mršaviš!
Inače, dnevno sam znala unositi i pet do šest tisuća kalorija, što mi je zvučalo kao puno, ali nije me uzrujavalo ni približno koliko sada nakon što sam pročitala da sedam tisuća kalorija gore znači otprilike i jedna kila gore. Ako je to točno, bilo je tjedana kad sam dobila i po dvije kile.
Brojanja kalorija pridržavam se otprilike. Zaokružim, a ako je nešto 180 stavit ću 200 za svaki slučaj, da se ne preračunam u negativnom smjeru.
Ono što je dobra posljedica ovakvog brojanja je jačanje svijesti o tome koliku razliku čini povećanje obroka koje ne bih ni napravila svjesno, nego uglavnom „da se ne baci“. Zadnja dva komada pizze obavezno pojedem bez neke posebne volje i užitka, ali čini mi se da ću ih ubuduće preskočiti.
Osim toga, otkrivam kako je puno, puno stvari koje sam redovno konzumirala puno kaloričnije nego što bih očekivala. Recimo, kutija Domaćice je skoro 1500 kalorija, a meni je to bio samo desert, usputno grickanje da se zasladim.
K vragu, jede mi se sad Domaćica.
Uglavnom, malo po malo. Recimo da će to biti dugovoročni moto.
Reci ne Domaćici bit će današnji.
komentiraj (6) * ispiši * #
Motivacija vs. klik
petak , 03.03.2017.Bok, ja sam Ana i ovisna sam o hrani. Tako nekako.
Sjedim na kauču i promatram svoj odraz u staklu vrata koja vode na terasu. Glava mi je neproporcionalno mala u odnosu na tijelo. Većina naslaga smjestila se u područje trbuha, još u samom početku, a onda se proširila na grudi, ruke, ramena, leđa, tek na kraju i u noge. ne mogu se dugo tako gledati. Frontalne odraze u ogledalu još mogu podnijeti, ali tek kad promatram svoje tijelo iz profila postaje sasvim svjesna koliko je izgublio oblik tijela i pretvorilo se u nedefinirani mekani oklop kojeg se toliko teško riješiti.
Bok, ja sam Ana i pokušvam se riješiti svoje ovisnosti o hrani.
Danas je peti dan kako sam... hm... gladna? Iako to u stvari nisam.
Danas je peti dan, a to je, nadam se, samo početak od niza dana kad se neću prepustiti potrebi da se prejedem.
Jeste li ikad naručili jumbo pizzu i pojeli je u jednom sjedenju sami odbacivši samo rubove?
Jeste li ikad uz to popili i dvije litre cole?
Jeste li ikad u McDonaldsu uzeli tri cheeseburgera i dva velika pomfrita samo za sebe?
Jeste li ikad sami uz film pojeli dvije vrećice čipsa, kikiriki i cijelo duplo pakiranje Jaffa keksa i sve to zalili sa litru i pol soka iz tetrapaka?
Ja jesam. Sve to. Mnogo puta. Isprva manje i rjeđe da bih kroz nekoliko godina došla do opisanih „menija“. I to uzastopnim danima.
Rijetko sam to radila promišljeno, trudila sam se izbjegavati takva prežderavanja, no ona su se ipak redovno događala. U nekom momentu tokom večeri pomislila bih na to kako mi se baš jede nešto fino (=nezdravo) i pokušavala sam otjerati tu pomisao, uvjeriti samu sebe da ne smijem to više raditi, pokušavala se podsjetiti na prethodnu večer kad od pritiska sve te hrane u želucu nisam mogola satima zaspati, ali nije bilo pomoći. Uspjela bih taj poriv odgoditi za pola sata, sat vremena i onda bih samu sebe zatekla kako navlačim jaknu i tražim novčanik.
Prepoznala sam taj obrazac ponašanja nedavno, kada sam čitala članke koji se bave opsesivnim prejedanjem. Zanimljiva je to tema kojoj bih rado posvetila čitav post, neki drugi put.
Ne vjerujem u motivacijske liste.
Nebrojeno mnogo puta sam i sama sastavila svoju. Za širokim spektrom razloga. Nekad sam imala čak i foldere u koje sam spremala slike odjeće koju bih mogla nositi da smršavim. Nisam se nikad zamišljala kao mršavicu u provokativnim krpicama, htjela sam samo pravo na stil, priliku da ono kako izgledam bude, naravno u mjeri u kojoj je to moguće, odraz onoga kakva jesam.
Pokušavala sam se motivirati ljubavnim odnosima, prijateljskim odnosima, profesionalnim odnosima.
Naposljetku, došlo je s godinama, pokušavala sam se motivirati zdravljem.
Nije išlo.
Prije nekoliko tjedana odlučila sam ponovno pokušati s tom nesretnom motivacijom.
U lipnju planiram putovanje u Berlin. Obožavam putovanja i prije sam puno putovala i uvijek sam bila jedna od onih osoba koje vole od jutra do mraka biti u obilascima. U međuvremenu, putovanja su mi postala problem. Neugodno mi prelijevati se na susjedno mjesto u autobusu, neugodno mi je pojavljivati se na fotografijama, neugodno mi je stajati i loviti zrak nakon šetnje od 200 metara.
Pokušala sam razmišljati ovako (ta ideja pala mi je na um negdje početkom veljače):
Ako svaki tjedan skinem do jednu kilu, u vrijeme Berlina mogla bih imati 20 kila manje.
Pokušavala sam nekoliko tjedana, ali nije išlo.
Zapisivala sam svaki dan što bih pojela i proučavala to na tjednoj bazi. Bodrila samu samu sebe govoreći da nije strašno jedan dan zabrljati. Pa ni dva, ni tri. I tako dan za danom sve dok moja statistika ne bi pokazala da se u tjedan dana prejedanju nisam predala samo jedan dan.
Ne znam što se dogodilo u ponedjeljak. Čak se, eto, i poklopilo da je bio ponedjeljak kad je počela.
Jednostavno sam dočekala večer, a da nisam osjetila potrebu da se prejedem
U utorak sam u večernjim satima planirala odlazak u trgovinu maštareći o lazanjama, onim velikim od jednog kilograma, i smišljala što bih uzela uz to. Iznenadio me neočekivani posjet prijatelja koji me neplanski spriječio u toj namjeri.
U srijedu sam imala kasnovečernji dogovor pomoću kojeg sam izbjegla razmišljanje o hrani.
U četvrtak sam popodnevnu kavu zamijenila za večernje piće kako bih ponovila srijedu.
I stigao je petak.
Peti dan.
Današnji dan.
Već se osjećam lakše iako obroci koje sam konzumirala od ponedjeljka nisu bili niti lagani, niti odmjereni, niti dijetalni. Bili su to jednostavno obroci osobe koja jede koliko osjeća da joj treba, a pritom ne brine hoće li nabaciti kilu-dvije. No za mene, već je i to bio napredak.
Odlučila sam otići korak dalje pa sam nakon posla svratila u kupovinu po namirnice za danas i vikend. Piletina, jaja, svježi sir, povrće. Pokušat ću.
I dalje ne znam što se točno dogodilo u ponedjeljak niti koliko će ova promjena trajati.
Sebi to opisujem kao KLIK.
komentiraj (9) * ispiši * #
3D: debljina, depresija, dosada
četvrtak , 02.03.2017.
Depresija i debljina poput dviju blizanki često idu ruku pod ruku, a pitanje koja je od njih dviju starija otprilike je jednako neodgovorljivo kao i ono je li prije bila kokoš ili jaje. A kad se tom tandemu doda još i bliska prijateljica dosada katastrofa je neizbježna.
Višak kila, reći će svaki izor na internetu koji se iole bavi tim problemom, u većini slučajeva vodi manjku samopouzdanja, povlačenju u sebe i sve većoj socijalnoj izolaciji., a ako se taj problem – ovo ću reći ja iz osobnog iskustva – javi već u osjetljivim tinejdžerskim godinama cjelokupna situacija ima dobre predispozicije da se dodatno zakomplicira.
Uvijek sam bila najkrupnija. Već u osmom razredu imala sam šezdeset kila. Zvučalo je to strašno puno i u mojim očima i u očima djevojaka koje su stajale u redu iza mene za vaganje na sistematskom. Nije palo ni meni ni njima tu brojku promatrati u odnosu na moju visinu koja je već tada prelazila 170cm. Bitnija od toga bila je činjenica da već neko vrijeme na izletima nisam mogla razmjenjivati odjeću sa svojim prijateljicama, a kad su smo se okupljali na tada popularnim sleep overima morala sam biti sigurna da sam ponijela svoju pidžamu jer meni, za razliku od ostalih djevojaka, domaćica ne bi mogla ponuditi neku od vlastitih u slučaju da sam svoju zaboravila.
Stršim na svim slikama iz tog doba, visinom koja mi je tek povremeno predstavljala kompleks, ali i građom, zaobljenom i mnogo zrelijom od ostalih djevojaka te dobi, što je bio kompleks koji me nije napustio sve do današnjih dana.
I dok se danas objektivno može reći da imam puno kila previše, tada je, unatoč onom što bi zvali idealnim omjerom visine i težine, počelo moje nezadovoljstvo svojim tijelom. Bilo je to samo u glavi, dakako, ali u toj dobi sasvim dovoljno da me počne polagano izdvajati iz društva, da počnem izbjegavati izlaske, da se povučem u samoću svoje sobe i vrijeme provoditi pred ekranom laptopa, često a nekom hranom koja mi je pravila društvo.
Vraća me to na početak i pitanje što je bilo prvo. Zapravo, prva je bila potpuno iskrivljena slika o sebi. Debljina koja to tada nije ni bila vodila je lošem depresivnom raspoloženju, a takvo raspoloženje osamljivanju koje je zatim vodilo u dosadu.
***
Dosta godina kasnije taj trokut 3D i dalje upravlja mojim životom. I danas, možda i više nego tada, često smislim izgovor da izbjegnem odlazak u društvo. Vrijeme se promijenilo, ali moji razlozi nisu se promijenili: nemam što obući, sve mi loše stoji, neugodno mi je pred pogledima koji osuđuju način na koji izgledam. Ekstremno loša slika o sebi i vlastitom životu = depresija. Ostanak kod kuće i dalje znači ubaciti neki film i uz dobru (čitaj: lošu) hranu skratiti večer. Krug je zatvoren. Onaj isti krug u kojem se vrtim sve otkad mi je bilo četrnaest godina.
komentiraj (0) * ispiši * #
Početak
utorak , 28.02.2017.Kažu da razbijeno ogledalo donosi sedam godina nesreće, a ja sam sada negdje na polovici toga puta. Prije tri i pol godine bilo mi je stotinjak kila, sada ih imam oko stodvadeset. Da. Stodvadeset.
Zgražajte se narodi...
Jasno, nije ni stotinjak kila na 175 centimetara baš sretan broj, ali barem je bio stalan, kilu gore pa kilu dolje, dvije gore, dvije dolje. Upozorilo bi to ogledalo odmah na taj sitni pomak, odmah bi provirio onaj dosadni posprdni podbradak, koji bi me natjerao da dan-dva-tri malo bolje pripazim što jedem. Šteta bi nastala već četvrtog dana, već bih ujutro isplanirala povratak s posla s punim vrećicama, sretna što ću se malo nagraditi za tu strašnu apstinenciju.
Bilo je u tim vrećicama svega - iskreno nabrojah nekoliko tih menija pa ih obrisah iz srama – a svima njima barem jedno je bilo zajedničko: nikad ništa nije ostajalo za sutra. Prvo razlog tome bio je užitak u tom jedenju, i želja za tom hranom prejaka da je bilo kakva sila zaustavi. Drugi razlog bio je taj da ništa nije smjelo ostati za sutra, za taj magični datum kada će se sve to promijeniti, kad će to izjedanje prestati i, logično, zadnje što mi je trebalo bila je preostala kutija keksta od prethodnog dana koja bi taj prvi dan ostatka mojeg života okaljala.
Eh, koliko je bilo tih sutra. Koliko ponedjeljaka, koliko prvih dana u mjesecu, koliko prvih siječanja. I ne bi to odgađanje možda bilo kobno samo za sebe da nije svaka ta odluka da je sutra dan kada će se sve promijeniti ujedno značila i dopuštenje da danas do mile volje uživam u onome u čemu neću smjeti idućeg dana.
Ne znam kako je sve to počelo. Možda još u vrijeme kad bih kao dijete rukom zalutala prema otvorenoj čokoladi na polici i uzela nedozvoljen red ako bih procijenila da možda neće biti primijećen. Možda u vrijeme kad bih na povratku iz gimnazije kupila vrećicu čipsa i pakiranje keksa kojima bih se veselila još od prethodne večeri pa ih pojela u tajnosti, brižljivo bacajući ambalaže drugi dan u kontejner na putu prema školi. A možda je pravi početak bio tek onda kad bih loš dana nakon faksa ili posla popravljala dobrim obrokom navečer.
Bila sam u to vrijeme već previše popunjena, zapravo bila sam bucmasta još od kraja osnovne škole, a moja slika o sebi toliko je godina bila iskrivljena da ni sada ne znam koristim li ove izraze kao eufemizme ili tada zaista još nisam bila debela. U svakom slučaju smatrala sam se takvom. I često sam bila podijeljena između neizdržive želje za hranom i srama prilikom kupovine iste. Tako je počela moja kupovina za dvoje. Umjesto jednog bureka sa sirom kupila bih dva, umjesto jednog deserta također dva, umjesto jednog soka, da, dva. Bilo je manje srama uz pomisao kako osoba koja mi naplaćuje ili dostavlja hranu u glavi razrađuje scenarij kako kupujem za dvije izjelice, a ne duplo manje za jednu. Izgleda da je veća sramota biti sam, nego žderati.
Tek sam nedavno naišla na nekoliko članaka koji spominju pojam opsesivnog prejedanja. Pročitati neke od tih tekstova za mene je bilo kao pogledati se opet u onom razbijenom ogledalu, pogledati si u oči, ali naići na neku fragmentiranu i nepoznatu sliku sebe.
komentiraj (1) * ispiši * #
