3D: debljina, depresija, dosada

Depresija i debljina poput dviju blizanki često idu ruku pod ruku, a pitanje koja je od njih dviju starija otprilike je jednako neodgovorljivo kao i ono je li prije bila kokoš ili jaje. A kad se tom tandemu doda još i bliska prijateljica dosada katastrofa je neizbježna.

Višak kila, reći će svaki izor na internetu koji se iole bavi tim problemom, u većini slučajeva vodi manjku samopouzdanja, povlačenju u sebe i sve većoj socijalnoj izolaciji., a ako se taj problem – ovo ću reći ja iz osobnog iskustva – javi već u osjetljivim tinejdžerskim godinama cjelokupna situacija ima dobre predispozicije da se dodatno zakomplicira.

Uvijek sam bila najkrupnija. Već u osmom razredu imala sam šezdeset kila. Zvučalo je to strašno puno i u mojim očima i u očima djevojaka koje su stajale u redu iza mene za vaganje na sistematskom. Nije palo ni meni ni njima tu brojku promatrati u odnosu na moju visinu koja je već tada prelazila 170cm. Bitnija od toga bila je činjenica da već neko vrijeme na izletima nisam mogla razmjenjivati odjeću sa svojim prijateljicama, a kad su smo se okupljali na tada popularnim sleep overima morala sam biti sigurna da sam ponijela svoju pidžamu jer meni, za razliku od ostalih djevojaka, domaćica ne bi mogla ponuditi neku od vlastitih u slučaju da sam svoju zaboravila.

Stršim na svim slikama iz tog doba, visinom koja mi je tek povremeno predstavljala kompleks, ali i građom, zaobljenom i mnogo zrelijom od ostalih djevojaka te dobi, što je bio kompleks koji me nije napustio sve do današnjih dana.

I dok se danas objektivno može reći da imam puno kila previše, tada je, unatoč onom što bi zvali idealnim omjerom visine i težine, počelo moje nezadovoljstvo svojim tijelom. Bilo je to samo u glavi, dakako, ali u toj dobi sasvim dovoljno da me počne polagano izdvajati iz društva, da počnem izbjegavati izlaske, da se povučem u samoću svoje sobe i vrijeme provoditi pred ekranom laptopa, često a nekom hranom koja mi je pravila društvo.

Vraća me to na početak i pitanje što je bilo prvo. Zapravo, prva je bila potpuno iskrivljena slika o sebi. Debljina koja to tada nije ni bila vodila je lošem depresivnom raspoloženju, a takvo raspoloženje osamljivanju koje je zatim vodilo u dosadu.

***

Dosta godina kasnije taj trokut 3D i dalje upravlja mojim životom. I danas, možda i više nego tada, često smislim izgovor da izbjegnem odlazak u društvo. Vrijeme se promijenilo, ali moji razlozi nisu se promijenili: nemam što obući, sve mi loše stoji, neugodno mi je pred pogledima koji osuđuju način na koji izgledam. Ekstremno loša slika o sebi i vlastitom životu = depresija. Ostanak kod kuće i dalje znači ubaciti neki film i uz dobru (čitaj: lošu) hranu skratiti večer. Krug je zatvoren. Onaj isti krug u kojem se vrtim sve otkad mi je bilo četrnaest godina.