Uvijek sam pokušavala smršaviti po principu sve ili ništa.
Ili ću u danu pojesti jumbo pizzu i popiti dvije litre cole ili ću doručkovati chia sjemenke, ručati komadić piletine s integralnom rižom i povrćem, a večerati još manji komadić piletine s još manje nečeg neukusnog i nedovoljnog da ne bih bila pregladnjela.
Nikad nisam razmišljala o tome da se stanje u kojem se trenutno nalazim nije dogodilo preko noći i da su mi nekad da bih se prejela bila dovoljna dva komada pizze i pola litre cole.
Zastrašujuća je pomisao da taj moj proces debljanja traje već deset ili možda i petnaest godina.
Zastrašujuća je i pomisao koliko bi ovaj suprotni proces započet prošlog tjedna mogao trajati.
U idealnom scenariju, uz pravilnu prehranu i vježbanje, ali i vođenje računa o zdravlju, u godinu dana moguće je skinuti pedesetak kilograma. Iako je godina dana dosta vremena, čak zvuči nekako premalo za takvu promjenu unatoč tome što mršaviti tempom jedna kila tjedno ne bi trebalo predstavljati prevelik šok za organizam i biti nezdravo.
E sad, da e ne zavaravam, naglasak treba staviti na ono „u idealnom scenariju“.
Moje tijelo je naviknuto na lošu hranu i još uvijek žudi za njom. Od onog KLIKA o kojem sam pisala u prošlom postu sada me dijeli tjedan dana ako ne odlučim brojati iznova od subote kada sam zabrljala.
Veliki ćevapi u lepinji s pola litre cole.
Mislim, bilo je to očekivano. Čak je bilo neočekivano to da nakon takvog gafa, neću isti ponoviti i idući dan. No nisam, nedjelja je prošla po planu.
Osim toga, moje tijelo je naviknuto na minimum kretanja. I dok je nekad izostanak tjelovježbe bio stvar lijenosti, danas je on stvar nemogućnosti. To da me umara već hodanje do trgovine ili autobusne stanice govori dovoljno samo za sebe.
Kako sam svjesna toga da u ovoj fazi ne mogu gubiti kalorije vježbanjem i da prvo trebam skinuti nešto kila da bi to uopće bilo opcija, a ujedno sam svjesna i toga da me strogo odricanje sve hrane koja mi se jede vodi samo prema odustajanju, odlučila sam da ću zasad pripaziti na kalorije neovisno o tome što od hrane konzumirala.
Dakle, trudit ću se pojačati na proteinima i srezati svoju neuzvraćenu ljubav prema ugljikohidratima, no ako poželim pizzu, pojest ću pizzu bez kajanja, ali imajući na umu da mora ući u moj ograničeni broj kalorija pa makar mi to bio jedini obrok u danu.
Pronašla sam na internetu ovaj kalkulator kalorija (provjerila sam ih nekoliko i vrijednosti ispadaju približno jednake) i prema svojim podacima dobila sljedeće iznose za dnevni unos:
oko 2500kcal ako želim zadržati sadašnju težinu
oko 2000kcal za mršavljenje
oko 1500 za brzo mršavljenje.
Kad sam vidjela te brojke čak mi je došlo da pomislim kako je super biti debeo: jedeš koliko normalna osoba treba dnevno, ali dok ona ne mršavi ti mršaviš!
Inače, dnevno sam znala unositi i pet do šest tisuća kalorija, što mi je zvučalo kao puno, ali nije me uzrujavalo ni približno koliko sada nakon što sam pročitala da sedam tisuća kalorija gore znači otprilike i jedna kila gore. Ako je to točno, bilo je tjedana kad sam dobila i po dvije kile.
Brojanja kalorija pridržavam se otprilike. Zaokružim, a ako je nešto 180 stavit ću 200 za svaki slučaj, da se ne preračunam u negativnom smjeru.
Ono što je dobra posljedica ovakvog brojanja je jačanje svijesti o tome koliku razliku čini povećanje obroka koje ne bih ni napravila svjesno, nego uglavnom „da se ne baci“. Zadnja dva komada pizze obavezno pojedem bez neke posebne volje i užitka, ali čini mi se da ću ih ubuduće preskočiti.
Osim toga, otkrivam kako je puno, puno stvari koje sam redovno konzumirala puno kaloričnije nego što bih očekivala. Recimo, kutija Domaćice je skoro 1500 kalorija, a meni je to bio samo desert, usputno grickanje da se zasladim.
K vragu, jede mi se sad Domaćica.
Uglavnom, malo po malo. Recimo da će to biti dugovoročni moto.
Reci ne Domaćici bit će današnji.
Post je objavljen 06.03.2017. u 13:22 sati.