..otisci srca..

Pitali su jednom jednog zaljubljenog čovjeka: Zašto se ne diviš ljepoti ruže kao ostali? Zašto se smiješ i pogledaš u Sunce kada ono iznenada još više zasija, a ostali sklanjaju pogled od njegovog sjaja? Zašto kada je najveća oluja i grmi ti izlaziš iz kuće i kisneš? Zašto noću izlaziš i pričaš Mjesecu? Zašto....

Čovjek ih prekida odgovarajući: Ruža je lijepa, ali nikada niste vidjeli Onu koja je posadila tu ružu. Nikada niste osjetili dodir ruku koje su razgrnule zemlju da bi ubacile sjeme ruže kojoj se sada vi divite. Niste osjetili ljubav kojom je ta ruža njegovana. Niste vidjeli lice, osmijeh, nježnost One od koje je ruža naučila tajnu ljepote, čistoće, nježnosti...

Sunce grije i obasjava svako biće na planeti. Sunce vidi i Nju. Vidi najdivnije ljudsko biće. Svaki put kada Sunce vidi Njezinu sreću, osmijeh, ljubav... onda još jače zasija, jer se raduje uz Nju. Zar mislite da bih propustio da vidim njezinu sreću, pa makar izgubio vid? Njen osmijeh, sreća, radost.... to je sve moje.

Oluja na koju izlazim nije ništa u odnosu na strah da je Ona negdje sama i drhti. Kada izađem šaljem joj svu moju hrabrost, svu moju ljubav, šaljem joj misli koje samo Ona smije znati. Noću pričam Mjesecu sve želje, snove, nade... pa u svitanje kada bude sretao Sunce neka sve ispriča. Neka onda Sunce jutrom svojim prvim zracima pomiluje Njeno lice i prenese joj moje riječi.

Za sva ostala pitanja koja ste imali morao bi vas pustit u moje snove. Mojim snovima samo Ona ima pristup. A vašim snovima .... ima li tko pristup?

Šetajući plažom u predvečerje, stari je čovjek primjetio mladu ženu kako uzima nasukane morske zvijezde i baca ih nazad u more. Konačno ju je stigao i upitao zašto to čini. Odgovorila je da će morske zvijezde do jutra izumrijeti. "Ali plaža se prostire u nedogled i morskih zvijezda ima na milijune" reče starac. "Zar će tvoj trud učiniti bilo kakvu razliku?" Mlada žena pogleda morsku zvijezdu koju je imala u ruci i baci je u sigurnost mora. "Za ovu morsku zvijezdu postoji razlika" reče ona.

Nad mojom dušom stoji tišina
sunce pada s neba, s visina
bili smo sretni, sretni od smijeha
od pogleda dugih, od uzdaha sjetnih
spasit' sam htjela srce što tuče,
al' kako ti reći kad ponos me vuče...

Ti si bio prava ljubav, sve što želim u životu
ja sam imala sa tobom sve što vrijedi, svu ljepotu
ti si bio čežnja moja, slatka ptica što se gnijezdi
al' mi narav nije dala da te ljubim život cijeli...

Tony

U zoru je u podnožju stabla iznikao malen cvijet. I tek što je otvorio oči, ugledao je stablo. - Ti si, sigurno, veliki cvijet – reče mu. - Ne, ja nisam cvijet. Ja sam stablo – odgovori stablo.
- Kakva je razlika između stabla i cvijeta? – upita cvijet. - Cvijet živi nekoliko dana, a stablo nekoliko godina – reče stablo.

- I to je sve ? – Ne – odgovori stablo. – Mi stabla izdržimo i najjače vjetrove, a vi, cvjetovi, prehladite se i od najblažeg lahora.
- To je sve? – ponovno upita cvijet. - Vas se može ubrati i darovati. Vas se može staviti u vazu i njegovati. Vas ljudi vole, a i vi volite ljude. A s nama stablima je drugačije. Nas ne mogu ubrati i pokloniti. Nas ne mogu staviti u vazu i njegovati. Mi uvijek ostajemo po strani.
- Zar smo mi cvjetovi na putu? - Ne, uglavnom niste. Ali ljudi vas primjete i kada ste daleko od puta. Često vas i pogaze.

- Što se dogodi kada netko pogazi cvijet? - To se uvijek sazna. I zbog toga se može mnogo plakati. Neki i nakon mnogo vremena spominju pogažen cvijet. Nas stabla nitko ne može pregaziti, ali nas i ne vole kao što vole cvjetove. - Onda si ti – reče mu cvijet – izuzetak među stablima, jer tebe voli jedan mali cvijet. Kada je oko podneva pripeklo sunce, stablo je svojom sjenom zaštitilo cvjetić.

Dvije zvijezde. Ona i on. Svaka na svom djeliću neba, na svojoj životnoj stazi živjele su mirno ne znajući jedna za drugu. Sjale su svaka svojim sjajem vjere, ljubavi, nade, dobrote i praštanja. Svaka svojim sjajem u mnoštvu ostalih, stvarale su nebeski hram mira i svjetlosti.

Jednog dana nad nebeski hram mira svjetla nadvilo se zlo tame koje je gušilo njihovo svjetlo ostavljajući za sobom beskrajno ledeno hladni mrak i pustoš. U hladnoći i pustoši našla se ona, izvan svoje životne staze. Vlastita svjetlost više nije bila dovoljna za sigurnost i spas. Bez sjaja svjetla drugih ostajala je u nemilosti ledenoga zla, nesretna i napuštena. Njen vapaj nije dopirao do mase. Tonula je sve više u hladnoću tame. Imala je jednu jedinu slabašnu zraku svjetlosti. Ispustila ju je kao poslednji vapaj, ostavši bez mrve snage, misleći na kraj.

Ali, gotovo ne vjerujući ugledala je jednu ispruženu zraku koja ju je dodirnula, potom još jednu, dvije... Činile su siguran, topao životom nadahnut zvjezdani ležaj. Osjetila je ponovo dah života u sebi. Zračila je beskrajnom zahvalnošću za razumijevanje i požrtvovanje. Bezbroj riječi hvala, u znak zahvalnosti. Kako se jos više, jače zahvaliti?
- Gledati i slušati – rekao je ON - i najtoplije i najjasnije zvijezde bez svoje volje mogu biti zarobljene mrakom, kad vidiš da koja gubi sjaj ispruži prema njoj zraku topline i svjetlosti. Ne čekaj! - Kako je prepoznati, kako znati? - Znat ćes! Osjetit ćeš! Sada nosiš u sebi zraku mene.

Nošena dahom snova
putujem sad kroz oblake sjećanja
i živim da budem tvoja
jer samo sam tebe jedino voljela
al' tu u meni još prkosa ima
da te nikad ne pogledam
i tu u meni još ljubavi ima
još ima me, to nije kraj...

Sad ostavljam ti sve
sve one ružne riječi zaboravljam
i ovu tugu što krijem u sebi
ja nikom ne poklanjam
jer ostavljam ti sve
i pogrešno bi bilo ponoviti
jer ovu tugu što krijem u sebi
ja neću ti priznati...

Na kraju svakog puta
kada se ljubav ruši i ostavlja
puno je teških riječi
a svaka boli,boli k'o istina
al' tu u meni još prkosa ima
da te nikad ne pogledam
i tu u meni još ljubavi ima
još ima me, to nije kraj...

Nina B.

Ako pogledaš u mene ti ćeš vidjeti moj san, tada znat' ćeš da te trebam više nego ikada...
Al' mogu ja bez tebe isto k'o do sad moja ljubavi... Ti kažeš da je sve bez
veze i da morali smo sve izgubiti kao da si želio da dođe taj dan.

Da smo ja i ti samo probali možda bismo sad duže trajali... da smo znali mi što smo imali ne bismo zauvijek sve izgubili...

A kad pogledaš u mene više neću biti tu i neću više željeti s tobom sve ponoviti... Ako pogledaš u mene...

Nina

Kad jednom prođem uza te ko svitlo
i samo trepnem pa se izgubim
obać ćeš vitar od svake bande
da nađeš zvizdu ča je za te sjala.

A ja ću dušu rastrit po moru
da se prelije priko ladnih stina
tamo di tone sva moja čežnja
kad te ovdi za mene nima.

Da budeš cili moj svit meni ne more bit
a kad zaboli stisnit ću zube
i neću pustit ka i tica krik
kad sve šta volim i sve šta sanjam
meni ne more bit...
meni ne more bit, ne more mi bit...

Klapa Cambi