Pitali su jednom jednog zaljubljenog čovjeka: Zašto se ne diviš ljepoti ruže kao ostali? Zašto se smiješ i pogledaš u Sunce kada ono iznenada još više zasija, a ostali sklanjaju pogled od njegovog sjaja? Zašto kada je najveća oluja i grmi ti izlaziš iz kuće i kisneš? Zašto noću izlaziš i pričaš Mjesecu? Zašto....
Čovjek ih prekida odgovarajući: Ruža je lijepa, ali nikada niste vidjeli Onu koja je posadila tu ružu. Nikada niste osjetili dodir ruku koje su razgrnule zemlju da bi ubacile sjeme ruže kojoj se sada vi divite. Niste osjetili ljubav kojom je ta ruža njegovana. Niste vidjeli lice, osmijeh, nježnost One od koje je ruža naučila tajnu ljepote, čistoće, nježnosti...
Sunce grije i obasjava svako biće na planeti. Sunce vidi i Nju. Vidi najdivnije ljudsko biće. Svaki put kada Sunce vidi Njezinu sreću, osmijeh, ljubav... onda još jače zasija, jer se raduje uz Nju. Zar mislite da bih propustio da vidim njezinu sreću, pa makar izgubio vid? Njen osmijeh, sreća, radost.... to je sve moje.
Oluja na koju izlazim nije ništa u odnosu na strah da je Ona negdje sama i drhti. Kada izađem šaljem joj svu moju hrabrost, svu moju ljubav, šaljem joj misli koje samo Ona smije znati. Noću pričam Mjesecu sve želje, snove, nade... pa u svitanje kada bude sretao Sunce neka sve ispriča. Neka onda Sunce jutrom svojim prvim zracima pomiluje Njeno lice i prenese joj moje riječi.
Za sva ostala pitanja koja ste imali morao bi vas pustit u moje snove. Mojim snovima samo Ona ima pristup. A vašim snovima .... ima li tko pristup?
