..otisci srca..

Negdje u tvome adresaru pod slovom I je moje ime
prekriži ga noćas i stavi križ pepela i križ tišine...

Sto zima a nijedno ljeto, poneka mrvica sa tvog stola,
a nikad niko nije ček’o kao sto čekah ja do bola... Ako ima Boga...

Sanjala sam, e kako ulaziš u moju pjesmu, ulaziš prosto k’o u svoju baštu, pod pazuh dolijeću ti lastavice, ja pjevam bijela mi krila rastu... A više me ne boli...

Sanjala sam, e kako s anđelima jedeš trešnje i kako anđeli na mene liče i kako šapućem u tvoje krilo... A više me ne boli...

Danas, 21. siječnja, diljem svijeta bit obilježen je Dan zagrljaja. Ovaj je dan, s ciljem promocije emocionalne koristi grljenja, odredio 21. siječnja 1986. godine američki svećenik Kevin Zaborney iz Michigana. Kasnije su taj dan, osim SAD-a, prihvatile Kanada, Njemačka i Rusija.

Grljenje ima u najmanju ruku ljekovita svojstva, što potvrđuju i riječi psihologinje Virginije Satir kako je čovjeku potrebno četiri zagrljaja na dan da bi preživio. Osam zagrljaja dnevno treba nam da bismo se održali, a 12 zagrljaja na dan da bismo napredovali - rekla je Virginia Satir.

Darujte danas nekomu zagrljaj i pokažite da vam je stalo!

Bio jednom jedan otok, na kojem su živjeli svi osjećaji i ljudske vrijednosti: Dobra Volja, Tuga, Znanje i među ostalima i Ljubav. Jednog su dana shvatili da će njihov otok potonuti, te su pripremili svoje brodove kako bi ga napustili. Jedino je Ljubav željela ostati do posljednjeg trenutka. Kada je otok bio tren do potonuća Ljubav je odlučila potražiti pomoć.

Bogatstvo je prolazilo u blizini i Ljubav je upitala: "Bogatstvo, možeš li me povesti sa sobom? Ne mogu, mnogo je zlata i srebra na mom brodu, nemam mjesta." Ljubav tada odluči pitati Ponos koji je prolazio na veličanstvenom brodu. "Ponose, preklinjem te, možeš li me povesti sa sobom? Ne mogu ti pomoći, Ljubavi" odgovori Ponos. "Ovdje je sve tako savršeno, mogla bi mi uništiti brod." Tada je Ljubav zamolila Tugu, koja je prolazila kraj otoka: "Tugo, molim te povedi me sa sobom. Oh, Ljubavi" odgovori Tuga. "Tako sam tužna, da ne mogu." Kada je Dobra Volja prolazila kraj otoka, toliko je bila zadovoljna da nije niti čula Ljubav kako je doziva.

Tada Ljubav začuje neki glas: "Dođi Ljubavi, ja ću te povesti sa sobom." Bio je to starac u malenom čamcu. Kada su stigli do kopna Ljubav se iskrca, a starac ode. Ljubav je bila toliko sretna da je zaboravila pitati starca za ime. Ljubav shvati koliko mu duguje, te upita Znanje: "Znanje, ti sigurno znaš tko me je spasio? To je bilo Vrijeme." odgovorilo je Znanje. "Vrijeme?" upitala je Ljubav. "Pa zašto bi me Vrijeme spasilo?" Znanje puno mudrosti odgovori: "Zato što je samo Vrijeme sposobno procijeniti koliko je Ljubav važna u životu.“

Dva prijatelja šetala su po pustinji. Odjednom počeše raspravljati i jedan udari drugog. Onaj udareni osjeti se povrijeđenim i bez riječi napiše na pijesku "DANAS DOBIH UDARAC OD NAJBOLJEG PRIJATELJA".

Nakon toga produžiše do jedne oaze da se okupaju. Onaj udareni zamalo se udavi kupajući se, a od sigurne smrti spasi ga prijatelj. Kad se malo oporavio na jednom je kamenu urezao: "DANAS MI JE NAJBOLJI PRIJATELJ SPASIO ZIVOT".

Prijatelj, koji je sve to promatrao rekao je: "Kada sam te udario zapisao si to na pijesku, a sada urezuješ u kamen. Zašto?" Ovaj ga pogleda i odgovori: "Kad nam netko napravi nešto loše, trebamo zapisati na pijesku, da bi to vjetrovi izbrisali. Ali kada nam netko napravi dobro, treba to ugravirati u kamen da ostane zapisano. Zapamti da RANE treba zapisivati na pijesku a SREĆU u kamenu.

Kažu da je potrebna minuta da upoznaš novu osobu... sat da je naučiš cijeniti.... dan da je zavoliš a cijeli život da je zaboraviš.

Neki je mladić imao savršeno srce. Nije bilo ožiljaka ni zareza na njemu. Svi su se slagali da je njegovo srce najljepše. Mladić je bio jako ponosan i sve se više i glasnije hvalio svojim prelijepim srcem. Iznenada se pojavio starac i rekao: - Zašto tvoje srce nije tako lijepo kao moje? Starčevo srce je snažno udaralo, ali je bilo puno ožiljaka. Na nekim su mjestima komadići bili premješteni, a na druga stavljeni, ali nisu potpuno odgovarali. A bilo je puno mjesta gdje su cijeli komadi nedostajali. Ljudi su pogledavali starca s nepovjerenjem: kako može i pomisliti da mu je srce ljepše od mladićeva.

Mladić je pogledao u starčevo srce i nasmijao se. - Mora da se šališ, rekao je. - Usporedi svoje srce s mojim, moje je savršeno, a tvoje je prepuno ožiljaka. - Vidiš, svaki ožiljak predstavlja osobu kojoj sam darovao ljubav – izvadio sam komadić srca i dao joj ga. Najčešće su i oni meni poklonili komadić svoga srca koji nije baš savršeno pristao na prazno mjesto u mojem. Kadikad sam poklonio komadić srca, a da nisam dobio drugi zauzvrat. Tu su nastale velike praznine i udubljenja. Iako su otvorene praznine bolne, podsjećaju me na ljubav koju smo dijelili. I za te ljude gajim nadu da će se jednoga dana vratiti i ispuniti ih. Mladiću, vidiš li sada što je istinska ljepota?

Mladić je neko vrijeme uronio u misli. Prišao je starcu, posegnuo za svojim mladim, savršenim srcem i otrgnuo komadić te ga drhtavim rukama pružio starcu. Starac je prihvatio komadić mladićeva srca, odlomio komadić svoga i smjestio ga na ranu mladićeva srca. Mladić pogleda u svoje srce, ne više tako savršeno, ali ljepše nego ikada.

Ljudi nisu bili svjesni da oni postoje. U sasvim normalnom gradu, među potpuno normalnim ljudima, živjeli su, neprimjetno, anđeli i zvijeri. Jedni su pomagali ljudima, a drugi su im otežavali život. Anđeli su iskazivali ljudima ljubav, pomoć, podršku, dok su ih zvijeri plašile, prijetile, uznemirivale, stvarale probleme. Ne zna se kako je moguće da zvijeri i anđeli žive zajedno, ali uistinu je tako bilo. Nisu se borili jedni protiv drugih. Oboje, i zvijeri i anđeli, u miru između sebe, trudili su se oko ljudi. Umjesto da jedni tjeraju druge iz grada, sav su svoj napor uložili djelujući u životima ljudi koji su, posljedično, bili uhvaćeni između jednih i drugih. S jedne strane, zvijeri su ih napadale, s druge, anđeli su im služili.

Ljudi nisu znali da zvijeri i anđeli postoje, ali su im bile dobro poznate posljedice njihova djelovanja, i osjećaj straha i osjećaj mira, bolest i zdravlje, tuga i radost, mržnja i ljubav, očaj i nada. Ponekad bi zbog napada zvijeri pali u potpuni očaj, razljutili se na sugrađane ili nešto drugo, ali bi isto tako zahvaljujući anđelima osjetili ljubav i mir i s nadom u dobro gledali na život znajući da nisu sami i zaboravljeni. Poneki anđeo ili zvijer bio je prisutan u skoro svakom trenutku nečijeg života, u svakoj emociji, u svakom iskustvu.

Anđeli i zvijeri bili su slična bića. Nisu se mogli po gotovo ničem razlikovati jedni od drugih, osim po svom djelovanju. Anđeli su činili dobro, zvijeri zlo; po dobrim odnosno zlim djelima, moglo se je raspoznati tko stoji iza kojeg čina. Nejasno je zbog kojeg motiva su tako radili. Oboje su bili moćni, mogli su utjecati na život običnog čovjeka bez da to ovaj izravno primijeti i gotovo da su utječući na živote ljudi, oni određivali sudbinu ljudi. Donosili su sreću i nesreću, radost i žalost ljudima i gotovo samo o njima je ovisilo kako će ljudima u životu biti.

A ljudi nisu bili svjesni da postoje jer su upravo oni bili te zvijeri i anđeli jedni drugima.

Jedne noći čovjek je sanjao san... Sanjao je da je šetao duž dugačke pješčane obale sa Gospodom. Šetnju su, na tren osvjetljavale munje nebeske koje su ličile na slike iz čovjekovog života. Na svakoj slici, čovjek je vidio i po dva para stopa na pijesku. Jedan par je pripadao njemu, a drugi par Gospodu.

Kada je posljednji prizor iz njegovog života bljesnuo pred njim, pogledao je unazad u tragove stopa na pijesku. Primijetio je da mnogo puta na svom životnom putu vidi samo jedan par stopa. Također je primijetio da je to bilo uvijek kad je prolazio kroz najdublje i najteže trenutke u svom životu.

To ga je jako potreslo i nije mogao da ne upita Gospoda: "Gospode, rekao si jednom da ako te odlučim pratiti, ti ćeš uvijek ići sa mnom gdje god da pođem. Ali vidim sada da u najtežim trenucima svoga života postoji samo trag jednog para stopa. Ne razumijem zašto si me, kada mi je bilo najteže ostavio samog."

Gospod odgovori: " Dijete moje drago. Ja tebe volim i nikada te ne bih ostavio. U vremenima iskušenja i patnje, tu gdje vidiš jedan par stopa, to je bilo tada kada sam te nosio u naručju."

Neka mudra žena, putujući kroz planinu nađe u jednom potoku dragi kamen. Sutradan srete putnika koji bijaše gladan, te mudra žena otvori torbu da mu da nešto pojede. On ugleda dragi kamen u njenoj torbi, očara se njime i zatraži od mudre žene da mu ga da. Mudra žena to učini bez premišljanja.

Putnik pođe dalje, sav radostan zbog svoje dobre sreće. Znao je da kamen dovoljno vrijedi da ga učini bogatim. Ali, poslije nekoliko dana, vrati se on natrag i potraži mudru ženu. Kad je nađe, dade joj kamen i reče: "Razmišljao sam. Znam koliko je ovaj kamen vrijedan, ali ti ga vraćam u nadi da ću od tebe dobiti nešto što je mnogo, mnogo vrijednije. Ako možeš, daj mi to što imaš u sebi, a što ti je omogućilo da mi s takvom lakoćom daš ovaj skupocjeni kamen."

Jednom davno, svi ljudski osjećaji i sve ljudske kvalitete našle su se na jednom skrivenom mjestu na Zemlji. Kada je Dosada zijevnula treći put, Ludost je, uvijek tako luda, predložila: "Idemo se igrati skrivanja! Tko se najbolje sakrije, pobjednik je među osjećanjima." Intriga je podigla desnu obrvu, a Radoznalost je, ne mogavši prešutjeti, zapitala: "Skrivanja? Kakva je to igra?" "To je jedna igra", započela je objašnjavati Ludost, "u kojoj ja pokrijem oči i brojim do milion, dok se svi vi ne sakrijete. Kada završim s brojanjem, polazim u potragu, i koga ne pronađem, taj je pobjednik." Entuzijazam je zaplesao, slijedilo ga je Oduševljenje. Sreća je toliko skakala da je nagovorila Sumnju i Apatiju koju nikada ništa nije interesiralo. Ali nisu svi bili oduševljeni prijedlogom. Istina je bila protiv skrivanja, a i zašto bi se skrivala? Ionako je uvijek, na kraju, svi pronađu. Ponos je mislio da je to glupa ideja, iako ga je zapravo mučilo što on nije bio taj, koji se sjetio predložiti igru. Oprez nije htio riskirati..

"Jedan, dva, tri..." počela je brojati Ludost. Prva se sakrila Lijenost, koja se kao i uvijek, samo bacila iza prvog kamena na putu. Vjera se popela na nebo, Zavist se sakrila u sjenu iza Uspjeha koji se, mučeći sem popeo na vrh najvišeg drveta. Velikodušnost se nikako nije mogla odlučiti gdje se skriti, jer joj se svako mjesto činilo savršenim za jednog od njenih prijatelja. Ljepota je uskočila u kristalno čisto jezero, a Sramežljivost je provirivala kroz pukotinu drveta. Krasota je našla svoje mjesto u letu leptira, a Sloboda u dahu vjetra. Sebičnost je pronašla skrovište, ali samo za sebe! Laž se sakrila na dno mora (laže, na kraju duge), a Požuda i Strast u krater vulkana. Zaborav se zaboravio sakriti, ali to nije ni važno.

Kada je Ludost izbrojala 999.999, Ljubav još nije pronašla skrovište jer je bilo sve zauzeto. Ugledavši ružičnjak, uskočila je, prekrivši se prekrasnim pupoljcima. "Milion", povikala je Ludost i započela svoju potragu. Prvu je pronašla Lijenost, iza najbližeg kamena. Ubrzo je začula Vjeru kako raspravlja o teologiji s Bogom,a Strast i Požuda su iskočile iz kratera od straha. Slučajno se tu našla i Zavist, i naravno Uspjeh, a Sebičnost nije trebalo ni tražiti - sama je izletjela iz svog savršenog skrovišta - koje se pokazalo da je pčelinja košnica. Od tolikog traženja Ludost je ožednila, i tako u kristalnom jezeru pronašla Ljepotu. Sa Sumnjom joj je bilo još lakše jer se ona nije mogla odlučiti za skrovište pa je ostala da sjedi na obližnjem kamenu. Tako je Ludost, malo po malo, pronašla gotovo sve. Talenat u zlatnom klasju žita, Tjeskobu u izgorjeloj travi, Laž na kraju duge (laže, bila je na dnu mora), a Zaborav je zaboravio da su se ičega igrali.

Samo Ljubav se nije mogla nigdje pronaći. Pretražila je svaki grm i svaki vrh planine i kada se već razljutila, ugledala je ružičnjak. Ušla je među ruže, uhvatila suhu granu i od bijesa i iznemoglosti počela udarati po prekrasnim pupoljcima. Odjednom se začuo bolan krik. Ružino trnje izgrebalo je Ljubavi oči. Ludost nije znala što da radi. Pronašla je pobjednika, osjećaj nad osjećajima, ali Ljubav je postala slijepa. Plakala je i molila Ljubav da joj oprosti i na posljetku odlučila zauvijek ostati uz Ljubav i pomagati joj.Tako je Ljubav ispala pobjednik nad osjećanjima, ali ostala je slijepa, a Ludost je prati gdje god ide.


I tako je nastala priča kako je Ljubav slijepa.