Sjedila sam uz prozor glave lagano priljubljene na staklo i promatrala aute kako jure prometnicama. Nikad nisam bas previše voljela gužve u prometu. Najdraže mi je bilo kad sam mogla otići negdje pješice ili biciklom. Bilo je jednostavnije.
Zagledala sam se u vedro nebo, na kojem se nisu nazirali čak ni bijeli oblaci. Sve je izgledalo kao jedno veliko plavo platno, razvučeno i spremno da se po njemu slika. Začula sam zvonjavu mobitela, i posegnula rukom u džep hlača. Jake- naravno.
„Halo. Reci?“-javila sam se glasnije no obično da nadjačam zvuk prometa
„Samo provjeravam kako si?“-začula sam zabrinutost u njegovom glasu
„Jake, otišla sam prije 10 minuta. Dobro sam, iako se pitam jesam li dobro postupila.“-bila sam iskrena
„Jane, ako misliš da nemožeš. Nemoj. Ja sam ti već rekao da nije baš pametno.“-i on je bio
„Znam Jake. Ali nemogu kažnjavati Adrewa svojim ne dolaskom kod njega, samo zato jer je Cody kreten. Andrew nije ništa kriv, ni Katie, a oboje su mi dragi. Moći ću ja to, ne brini.“-rekla sam sa lažnom hrabrosti, i razvukla osmijeh licem, ne bih li i samu sebe uvjerila u to.
„Dobro Jane. Zovi ako trebaš.“-bilo je sve što je rekao a zatim poklopio slušalicu.
Znam da nije bio ljut, bilo mu je samo žao, jer je smatrao da se nepotrebno mučim. Možda je i bilo tako, ali sad je već prekasno. Rekla sam Katie da sam krenula, i oni me očekuju. Mogu ja to.

* * * *

Šest autobusnih stanica kasnije sišla sam iz autobusa i zagledala se u zgrade koje su me okruživale. Sad sam samo trebala preći još tri ulice da dođem do Codyeve kuće. Srce mi je počelo ubrzano kucati, iako sam znala da Codya nema kod kuće. Nebi mi Katie rekla da dođem da je on tamo, znam da nebi.
Popravila sam torbu na ramenu, i zaputila se niz ulicu.
Mala kućica sa vratima boje mahagonija, obasjana suncem, izgledala je nekako prazno. Automobila nije bilo ispred kuće, a iz nje nisu dopirali nikakvi glasovi. To je samo značilo da je Mille još na poslu, a Cody nije kod kuće. Odahnula sam sa olakšanjem i pozvonila.
„Jane! Jane!“-začula sam viku sa druge strane vrata, a zatim su se naglo otvorila.
Sljedeće što sam osjetila bio je lagani udarac u moje noge, a zatim i malene ručice oko mog struka.
„Andrew, lakše malo. Srušit ćeš Jane prije nego uopće uđe u kuću.“-vikala je Katie za njim, usput brišući ruke kuhinjskom krpom
„Ej Jane! Uđi.“-nasmiješila se, i odmaknula u stranu da prođem.
„Kako si? Kako su tvoji?“-upitala je kad smo išle hodnikom prema kuhinji.
„Dobro su, hvala na pitanju. Oboje su na poslu. Kako si ti? A ti Adrew, jesi dobro? Puno ljutiš Katie?“- pogladila sam ga po kosi a on je podigao glavu i nasmijao se
„Ne ljutim je, ona mene ljuti.“-rekao je kratko i otrčao u svoju sobu, vjerojatno po igračke.
„Ja sam dobro. Andrew je dobar, znaš njega. Mama je na poslu još uvijek. Radi prekovremene jer su neki uzeli godišnje.“-odgovorila je pogleda uprtog u smjeru kojim je Andrew otrčao. „Jesi li za cappuchino, sok, limunadu?“
„Može limunadu, hvala.“- sjela sam za stol i pričekala da mi se Katie pridruži.
„Vidim, nova frizura.“-rekla sam nasmiješivši se.
„Eto, ti si primijetila odmah. Cody i mama nisu ni vidjeli da imam sasvim drugačiju frizuru i boju kose. Toliko o tome da obraćamo pozornost jedni na druge.“-rekla je sa podsmjehom, i stavila čašu limunade ispred mene.
„Jane!! Dođi se igrati!“.
Pogledale smo se u tišini i nasmijale jedna drugoj. Naravno, nisam bila ovdje da bih pričala sa Katie, nego da bih se igrala sa Andrewom. Barem je to on tako gledao. Uzela sam svoju čašu sa stola i otišla u dnevnu, a Katie me slijedila.
„Evo me mališa. Šta ćemo danas raditi?“- pridružila sam mu se, sjevši na pod ispred hrpe igračaka.
„Neznam, smislit ćemo nešto.“ –slegnuo je ramenima i uzeo mali kamion u ruke. „Katie, možeš nam se i ti pridružiti.“-rekao je veselo i pogledao u svoju stariju sestru očima punim ljubavi.
Nije mi trebalo dugo da se prisjetim zašto sam ga obožavala. Bio je najbolje dijete, i dijete sa najviše ljubavi, za sve koje je poznavao. Nije u nikom vidio ništa loše, i nisam ga čula da je ikada rekao o nekom ijednu ružnu riječ. Tome sam se zaista divila; iako je bio samo desetogodišnjak.

Nakon sat i pol odlučila sam da je vrijeme da odem kući. Codya do sada nije bilo, i ne želim više riskirati.
„Bilo je lijepo vidjeti vas ponovno.“-rekla sam navlačeći bijele patike
„I tebe isto. Dođi nam uskoro ponovno. Uvijek si dobrodošla.“-rekla je Katie sa smiješkom na licu, položivši ruku na moje rame.
„Hvala Jane što si se igrala samnom.“-doletio je i Andrew usput srušivši kišobran u hodniku.
„Uvijek maleni! Vidimo se brzo!“- osjetila sam kako me ispunila neka toplina. Stvarno je bio posebno dijete.
„Jane, prije nego odeš. Znam da nebih trebala, i smijela. Ali ne želim da se iznenadiš…“-započela je na pola glasa. „Jane, on… pa… ima drugu.“-rekla je pognuvši glavu. Na trenutak sam zaboravila disati, a prostorija kao da je postala udaljena kilometrima. Nisam si mogla dozvoliti da se slomim ispred njih. Pogledala sam u Katie; vidjela sam da joj je bilo teško reći mi to, ali sam isto tako cijenila što je to učinila.
„Hvala što si mi rekla. Bilo je i vrijeme da to napravi.“.
Duboko sam udahnula, i pokušala razvući osmijeh licem.
„Anne.“-odgovorila je malo kasnije
„Molim?“-okrenula sam se, iznenadivši se.
„Zove se Anne.“-završila je kratko. „I žao mi je.“
"Ne mora ti biti žao. To je njegova odluka i njegovo pravo. Drago mi je ako je sretan."- izgovorila sam sa ogromnom knedlom u grlu, i okrenula se kako bih otišla
"Vidimo se Jane."- rukom se uhvatila za otvorena vrata, gledajući zamnom kad sam odlazila sa njihovog prilaza.
„Bok Janeeee!“-još jednom je viknuo Andrew, prije nego sam nestala iza ugla.
Čim sam iz izgubila iz vidika, suze su same počele kliziti niz lice. Žurila sam do autobusne stanice kako bih što prije došla kući. Osjećala sam se manjom od namjanjeg miša. Nevažnom. Običnom.
Nisam znala tko je ta Anne. Niti kako izgleda. Niti me zanimalo to. I koliko god sam bila svjesna da će se to dogoditi, da neće vječito biti sam, koliko god sam se pripremala na to. Izgleda da nikad nebi bila dovoljno spremna prihvatiti takvu činjenicu.
„Jake, on ima drugu.“-zajecala sam u slušalicu.
„Jane, smiri se. Hoćeš da dođem po tebe, ili ćeš moći sama?“-upitao je zabrinuto, iako pomalo bjesno.
„Moći ću sama. Igralište; kad dođem.“- govorila sam u natuknicama. Nisam čak bila ni u stanju izgovarati cijele rečenice.
„Naravno. Vidimo se.“
Znao je o čemu govorim. Nije bilo prvi - ni zadnji puta da smo se našli na našem igralištu kad god je nekom nešto trebalo. Bila sam zahvalna na Jakeu. Mogla sam ga zvati u bilo koje doba dana i noći. Uvijek je bio tu, i uvijek je bio slobodan za mene.

* * * * *

Večernji trening odvratio mi je sve misli od Codya i Anne. Usredotočila sam se samo na uvježbavanje koreografije koju smo svi zajedno trebali otplesati na priredbi. Nismo više imali mnogo vremena, za tjedan dana već sve treba biti spremno, a kako smo se svi usredotočili na uvježbavanje mladih grupa ili parova, gotovo da nismo imali vremena za našu točku. Ples sam po sebi nije toliko težak, ako to radite sa ljubavlju. Ali uvježbati parove da plešu sinkronizirano bio je zahtjevan posao, koliko god mi bili iskusni. Kiki i James, Maya i Reon i ja i Mike, plesali smo već punih sat vremena početak koreografije, i dalje to nije izgledalo onako kako bi mi to htjeli. Prešli smo na ostatak plesa, jer je bilo očito da je za danas dovoljno.
Ben, Ivayne, Dewan i Sawannah su danas bili odlični. Sawannah je prehlađena, no svejedno je odradila trening kao prava mala profesionalka. Vidi se da pleše sa srcem, i da zaista uživa u tome. A to su bile kvalitete dobrog plesača.
Kad smo završili sa treningom, i uvježbavanjem točke, vani se već spustio mrak, a Sweetwater je obasjavala slaba mjesečina. Izgleda da se vedar dan pretvorio u oblačnu noć; mogla bi čak pasti i kiša, nebi bilo na odmet. Pričekali smo vani na svježem zraku da James zaključa školu, a zatim smo otišli na kavu.
„Jane, hvala što si pristala plesati.“-rekla je Kiki pogledavajući u naoblačeno nebo
„Hvala vama što ste me primili nazad.“- odgovorila sam uhvativši je ispod ruke, i ubrzavši korak.
Zaboravila sam već kako je to bilo nekada. Kava i smijeh poslije dobro odrađenog treninga. Prijatelji i osobe kojima je stalo do mene, i do onog što radim.
Poruka na mobitelu podsjetila me da postoji još jedna osoba koja je svakako pridobila mnogo moje pažnje u zadnje vrijeme.
„Ej mala. Nisam imao novaca na mobitelu do sad. Kažeš nema kiše ni oluje. Možda bi onda mogao preseliti kod vas. J“ – Allen.
Svaki put me uspio iznenaditi. Kad sam najmanje očekivala on bi se javio, i misli bi mi odlutale u Nashville.
No samoća koja me čekala kod kuće kad legnem u krevet nije mi bila utjeha, samo još veća muka koja će tek usljediti.