Iako su oblaci opasno prijetili da bi svaki čas mogli donijeti kišu, a vlaga u zraku se mogla osjetiti, ipak sam odlučila malo prošetati. Nisam dugo izašla iz kuće, a malo svježeg zraka bi mi godilo. Ako ništa drugo da mi mozak dobije kisika. Mislim da ga u mojoj sobi ni nema više.
Gledala sam kako ljudi žure, ne bi li se sklonili sa ulice prije nego počne kiša, ili pljusak po svemu sudeći. Mene to nije previše brinulo. Bilo je toplo vani, i nisam imala ništa protiv da pokisnem. Ljeti bi često to radila, istina više sam voljela plesati i trčati za vrijeme pljuska, ali sad nisam imala snage a ni volje ni za jedno od tog dvojeg. Polako sam vukla svoje zelene japanke po užarenom, popločanom puteljku, cijelo vrijeme prebirući nešto po noktima. Taj put sam znala napamet i nisam imala potrebu gledati kuda idem. Tu i tamo bi podigla glavu ne bih li se sigurno mimoišla sa biciklistima ili pješacima. Prelazila sam preko mostića ispod kojeg je nekad tekao potok, istina zna i sad ponekad poteći, ali većinu godine je presušen. Spaljena trava od vrućine i žege jasno je davala do znanja da je sunce ovih dana bilo veoma jako, a temperature visoke. Čini mi se da će ova kiša svima dobro doći, da malo osvježi ljetnu vrućinu. Pogledala sam u nebo, neće još dugo, uskoro će početi padati. Stala sam i naslonila se na ogradu mostića. Imala sam otvoren pogled na južni dio mog gradića. Na sve nove zgrade i kuće koje su ponosno stajale tamo, svaka u svom ruhu, svaka posebna za sebe. Pitala sam se što je bilo tim ljudima da su bojili kuće takvim divljim bojama. Možda su naprosto htjeli dokazati da mogu izabrati jarkiju i grozniju boju od svog susjeda. Neznam, ali nije mi to imalo smisla. Bilo je prešareno. Nekako sam više uživala u svom djelu grada, u centru. Tamo su sve kuće bile starije gradnje, izgledale su tako toplo, tako domaće, mirno. Čista suprotnost jugu. Više sam voljela staru arhitekturu, nego ovu modernu. Nisam nalazila nikakvog smisla u njoj. Za to je vjerojatno djelomično zaslužna i moja mama. Ona je, kao arhitektica unutarnjeg dizajna, uvijek nekako težila ranijim stilovima arhitekture i uređenja. Naša kuća bila je uređena u svojevrsnom neobaroknom stilu i nisam mogla pronaći ni jedan detalj koji mi se nije sviđao. Iako je sam stil, po meni, nekako bio kićasti, moja majka je to prekrasno znala uklopiti u prostor. To je bila još jedna mamina vrlina, ili mana, kako se uzme –savršenstvo. Uvijek je težila tome, i nije imala mira kad nešto po njenom mišljenju nije bilo „savršeno“. Zato je toliko i radila, i zato je toliko malo vremena provodila kod kuće, samnom.
Tijek misli prekinula mi je kapljica koju sam osjetila prvo na desnom obrazu, zatim na kapku desnog oka, pa na tjemenu, a uskoro i posvuda po svom izmorenom tijelu. Samo sam spustila glavu, i pustila kiši da plače umjesto mene. Osjećala sam kako mi nježno voda klizi niz vrat i kralježnicu. Nisam se mogla otresti misli da mi je Cody nekada tako prstima prelazio kralježnicom kad bi ležali u njegovom krevetu, zagrljeni. Onaj njegov topli pogled pun ljubavi kojim me ujutro znao buditi još sad sasvim jasno mogu vidjeti. „Cody…“-tiho sam prošaptala a trbuh mi se opet počeo grčiti. Spustila sam se bliže koljenima, a rukama sam se i dalje držala za ogradu. Mislim da me netko vidio, da bi u najmanju ruku pomislio da sam se toliko opila da nemogu stajati na nogama. Savršeno mi je odgovarala činjenica da nikog nije bilo na ulicama, jer ne vjerujem da bih bila u stanju objasniti nekom šta mi je. Jednostavno sam bila slomljena, i sve dok se ne vratim u normalu, imat ću ovakve ispade, i nepotrebne scene. Ali nisam više znala kud bi sa sobom. Da, mogla sam biti jaka, i jača od toga, ali nisam više htjela. Jednostavno sam se taj trenutak prepustila svemu. Kad sam bila sama dozvoljavala sam si biti slaba, pred svima ostalima to nisam htjela.
Kiša je polako jenjavala, a sa vrućeg asfalta još se uzdizala toplina. Mogla sam osjetiti kako mi se odjeća prilijepila uz tijelo, a kosa mi je beživotno visjela uz lice. Stavila sam pramen koji mi se zalijepio za lice iza uha, i gledala kako mi iz vrhova kaplje preostala voda. Nakon par minuta osjetila sam da više nisam sama. Nisam se željela pridignuti, pa čak ni okrenuti glavu da pogledam tko je to, nije me bilo previše briga. Otići će kad shvati da me ni malo ne interesira njegova ili njezina pojava iza mene. No to se nije dogodilo, i dalje je nepomično stajao iza mene, a tad sam osjetila i ruke na svojim ramenima. „Jane“- nježan glas proparao je do sad monotono,sporo lupkanje kiše po asfaltu. Zadrhtala sam, i rukama još jače uhvatila ogradu. Prepoznala bih taj glas bilo gdje. Čvrsto me stisnuo i pomogao mi da se pridignem. Kad sam se konačno uspravila, okrenula sam se i čvrsto ga zagrlila, iako sam bila mokra do kože, nije se ni pomaknuo. Njegova polusuha odjeća propuštala je toplinu njegovog tijela, i on me još jače zagrlio. „Znao sam da ću te naći ovdje, zvao sam te doma, ali mi se tvoj tata javio. Rekao je da si otišla negdje i da se još nisi vratila“.- pričao je nježno, kao da priča malom djetetu. „Čim sam vidio da je pljusak, prvo na što sam pomislio bilo je ovo mjesto.“-i dalje je šaputao, a šapat mu se sad stapao sa tapkanjem kiše u lokvama koje su nastale. Rukama me pridržavao za struk, kao da se boji da bih se opet mogla strovaliti na pod. Osjećala sam se nekako sigurno u njegovom zagrljaju, sigurnije nego sam se osjećala ijednom do sad u ovih 5 mjeseci.
„Idemo?“-odmaknula sam glavu od njegovih prsa i prvi put ga sad pogledala u oči otkako je tu. Kapljica kiše nježno mu se spuštala niz lijevu sljepoočnicu, pored oka, sve do kuta usana. „Idemo. Naravno.“-izvio je usne u blagi osmijeh, te krenuo niz stazu i dalje me rukama držeći oko struka. Bio je to on. Jake- moj anđeo čuvar.