Does anyone care...
Kroz prozor moje sobe svijet se činio drugačijim, usudila bi se reći, ljepšim i vedrijim. Ali to je bio samo jedan prozor, jedne sobe, u malenom gradiću koji je zapravo predstavljao samo utočište mojoj slomljenoj duši. Nemogu reći slomljenom srcu, jer neznam da li je ono uopće još tamo, mislim da se negdje putem kroz sve ovo izgubilo, a i čak da ga ima, nedostaje veliki dio njega. Onaj koji je pripadao Codyu. Kad bi samo znao što mi je učinio time što je otišao, što me ostavio samu. Ali nezna, i sumnjam da ga je uopće briga.
Pogledala sam na svjetlo plavi zidni sat u sobi. Zrake sunca su padale na njega, i od odbljeska nisam mogla razaznati koliko je točno sati, sa mjesta na kojem sam sjedila. Malo sam se pomaknula odgurnuvši se stolicom od daske prozora, kako bi mogla bolje vidjeti sat. 13.40, otprilike. Minuta tu il tamo nije mi ništa previše značila. Lagano sam se nogama odgurnula da se približim radnom stolu, na kojem je stajao moj laptop, okružen razno raznim stvarčicama koje sam ja smatrala vrlo vrijednima i dragocjenima, dok je moja mama govorila da samo stvaraju nered. Nisam se previše obazirala na njene učestale opaske da bi trebala pospremiti stol. To je moj nered, moja soba i ja je takvu volim. Cody nije imao ništa protiv nje. Otvorila sam laptop i upalila ga. Zapištao je jednom, da me upozori da sam sinoć ispraznila bateriju i da bi bilo vrijeme da ga priključim na struju. Nevoljko sam ustala sa stolice, prišla zidu i iz utičnice izvadila adapter od mobitela koji je do tad bio uključen u struju, i umjesto njega uključila kabel od laptopa. Sjela sam nazad u svoju crnu stolicu, koja je istina, sad već s godinama postajala sve manje stabilna i koža na njoj je bila istrošena. Nisam je htjela mijenjati za novu. Bila je Rileyeva. Poklonio mi ju je godinu dana prije nego je otišao u francusku, jer sam je uzimala iz njegove sobe i odnosila u svoju, kad god sam nešto radila na laptopu.
„Lin!! Jesi opet uzela moju stolicu?!“-povikao je iz sveg glasa. Mislim da mi se čak slika na zidu u sobi zatresla.
„Nisam!!“-viknula sam nazad, a zatim prasnula u smijeh. Naglo je otvorio vrata moje sebe i naslonio se na dovratak. Ljutito me gledao, a znala sam da u sebi vrišti od smijeha. Pogledala sam ga milo, zatreptavši očima, uvijek je na to padao. Ni ovaj puta nije bilo drugačije, nije mu maska „ljutnje“ dugo izdržala, nasmijao se, a zatim poletio prema meni, podigao me sa stolice i prebacio na krevet. Bacio se na mene, i mrsio mi kosu usput me svako malo udarivši malenim jastukom po glavi.
„Dobro, dobro! Jesam uzela sam je!“-jedva sam progovorila kroz smijeh, iako je to bilo očito. Moj brat je uživao u tome da priznam nešto što sam napravila. A i uživao je mučiti me, kao i svaka braća svoje sestre.
„Dobro, lijepo da si priznala. A sad si je slobodno možeš ostaviti. Ionako je kod tebe više vremena nego kod mene. Poklanjam ti je.“-rekao je pomalo ponosno, i široko se nasmijao.
„Što!? Poklanjaš?! Ti meni POKLANJAŠ svoju stolicu. Pa bio si u stanju ruku mi slomiti zbog te stolice, sad mi je poklanjaš?!“-govorila sam u čudu, usput mičući pramenove kose koji su mi bili posvuda po licu. Kad sam vidjela da se nasmijao, nisam mogla odoljeti.
„Zezaš me, jel da ??“-uspravila sam se i sjela na rub kreveta u turski sijed, a jastuk kojim me do sad Riely mlatio po glavi, sam stavila u krilo.
„Ne, ozbiljno ti kažem. Istina da volim tu stolicu iz nekog neobičnog razloga, ali tebe volim više. Uzmi je.“-opet taj ponos u njegovom glasu. Što on misli da je sad postao junak našeg doba?!
„Pa, hvala ti!“-rekla sam sa najširim osmjehom koji se tad mogao razvući mojim licem i poljubila ga u obraz. Srce mi je nakratko zatitralo od sreće, ne toliko zbog stolice, nego jer je moj brat meni takvim pomalo neobičnim činom, i takvom sitnicom pokazao koliko me zapravo voli. Za mene je bio „junak“.
Sa dozom tuge prisjećala sam se tog dana, te godine kad je Riley još uvijek bio samo moj brat. Sada imam osjećaj da se pretvara u stranca, i to me nimalo ne veseli. Često sam se pitala čime sam to zaslužila. Kad je Riley otišao bila sam žalosna, ali imala sam Codya. On me tješio kad god sam osjećala prazninu zbog Rileyeva odlaska. On je na neki način i popunjavao tu prazninu. Kad je Cody otišao, ostale su dvije praznine odjednom. Ona Rileyeva, i ona Codyeva. Samo Rileya nije bilo da popuni ijednu od tih praznina. Čuli smo se češće telefonom i mailovima prva dva tjedna otkako je Cody otišao. Kasnije, kako sam ja počela uvjeravati sebe a i sve ostale da sam bolje, i Riley se manje javljao.
Suza mi je navrla na oči. Da li zbog Codya, ili zbog Rileya, ili zbog obojice, neznam točno. Mislim da je ovaj puta bilo više zbog Rileya, jer je trebao biti tu, trebao me zaštiti, a njega nije bilo. Bio je nekoliko tisuća kilometara daleko. Nisam se ljutila zbog toga na njega, nisam mogla a i nisam imala pravo. On je imao svoj život tamo, i to sam poštivala. Ali kao brat trebao je znati da mi dva tjedna nije dovoljno, isto kao što njemu nebi bilo dovoljno dva tjedna da se oporavi da Aimee ode. Ali ja bi to znala, i nebi se prestala javljati. Glava mi je na tren klonula, no kad sam začula iritantan zvuk Skypea kad se spoji na Internet, podigla sam je i otvorila mail. Bila sam nemalo iznenađena kad sam vidjela da je Riley odgovorio, i to ne jednim nego čak dva maila. Jedan prekjučer, jedan danas.
Užurbano sam otvorila onaj od prekjučer i s neobičnom dozom uzbuđenosti počela čitati napisano.
„Lin, žao mi je što se ne javljam tako često. Imamo puno kolokvija sada, i zatrpani smo učenjem. Aimee te pozdravlja, i nada se da ćete se uskoro upoznati. Pozdravi mamu i tatu. Šaljem ti veeeliku pusu. Fališ mi.“
To je bio cijeli sadržaj maila. Bila sam razočarana. Krenula sam otvoriti drugi mail, spremna da se i u ovom razočaram. Vjerojatno je glasio kao i onaj prvi. Da još uvijek nema vremena i da će se javiti kad kolokviji prođu. Usne su mi se stisle u ravnu crtu kad sam mišom kliknula na „otvori“.
Ovaj put su mi oči doslovno ispale kad sam ugledala cijeli esej pred sobom- u usporedbi sa prijašnjim mailovima, sa umetnutim slikama u „ulomke“.
„Ej malena. Rekao sam da ću se javiti kad ću imati manje za učiti. Eto, odgodili su mi jedan kolokvij za sljedeći tjedan, pa sam našao vremena da se javim. Znam da vjerojatno misliš da sam sebičan, i da se ljutiš što se više ne čujemo svaki drugi dan. I meni to fali Lin, ali ovdje je sasvim drugačiji život, a vremensku razliku da i ne spominjem. Znam, nije neka isprika, ali tako je. Aimee će se uskoro doseliti kod mene. Neće više živjeti u domu, a moj trenutni cimer odlazi u Norvešku preko razmjene studenata. Jedva čekam da je upoznaš. Znaš koliko je divna, dobra i draga. Lin, mislim da sam se po prvi puta zaljubio preko ušiju, i zaista je volim. Znam da sam to već toliko puta spominjao u mailovima koje sam slao, ali zaista sam sretan. Bilo bi mi još draže kad bi to sve mogao i podijeliti sa tobom, pa bi te i ovim mailom usput zamolio da dođeš kod mene kako smo se dogovorili zimi. Znam da nema Codya Lin, i znam da ti vjerojatno neće biti isto bez njega. Ali možda će ti dobro doći to da se makneš od svega, a i stvarno bi voli da upoznaš Aimee. Sad je prošlo već dosta vremena od tada, i žao mi je što nisam mogao biti više uz tebe kad je Cody otišao. I što nisam mogao biti brat u pravome smislu te riječi, da budem tamo i da ti budem najveća moguća podrška. Oprosti.
Trebala bi doći da vidiš kako je ovdje sve prekrasno, i kako je sve sasvim drugačije nego u Americi. Puno bi mi značilo kad bi provela tih 10 dana ovdje u Parizu sa nama. Dobro, više samnom (sad sam nekako navikao govoriti „mi“ a ne „ja“) ali to se sve svodi na jedno, FALIŠ mi mnogo! Na Aimeen zahtjev, da vidiš barem dio Pariza prije nego dođeš, stavio sam ti neke slike koje je ona sama uslikala za tebe. Neznam jesam li ti već rekao da se bavi fotografijom, i slikanjem. Slikanjem nešto manje u zadnje vrijeme, draža joj je fotografija, iako joj oboje ide odlično. Ubacio sam ti i jednu njenu sliku barem da je vidiš, iako mislim da bi se malo naljutila, pošto ni nezna da tu fotografiju imam. =D Ma sva je smotana, baš kao i ti, i znam da bi se odlično slagale. Stalno joj pričam o tebi, mislim da je čak postala malo i ljubomorna na tebe. ;)“
„Nije jedina koja je ljubomorna“- pomislila sa pomalo ogorčeno, mada neznam jesam li imala pravo na to. Moj brat je bio sretan, i naravno da sam i ja sretna zbog njega.
„Na faksu je odlično, mislim da nebih nigdje bio više zadovoljan nego što sam sad. Lingvistika mi je jedan od najdražih predmeta. Aimee mi je rekla da to baš nije normalno, nadam se da se šalila. Hahaha :D Povijest francuske me jednostavno očarava. Istina da nam je profesor malo previše uštogljen, ali preživjet ćemo. Ionako uskoro odlazi, ako su informacije točne.
Volio bi da si tu. Zaista mi fališ.
Pozdravi mamu i tatu, i reci im da se ne brinu puno. Javio sam se neki dan mami porukom, ali nije odgovorila, valjda je opet pretrpana poslom.
Pazi na sebe Lin, i vidimo se uskoro. Valjda.
Pusa“
Kad sam završila sa čitanjem maila, shvatila sam da mi je osmijeh na licu. Podnevno sunce je već uzelo maha odavno, i u mojoj sobi je bio pakao. Ustala sam kako bi otvorila prozor barem malo. Dašak vjetra zanjihao je nebesko plave zavjese koje su veselo zaplesale. Godilo mi je malo svježeg zraka, a vjetar kao da je unio neki neobični spokoj u cijelu prostoriju. Zavalila sam se nazad u stolicu, i bacila se na odgovaranje Rileyu.
22:05 ,
Komentiraj { 22 }
Print
