„Fališ mi, znaš. Neopisivo, i ne mogu si pomoći, ali jednostavno te trebam. Da ponovno nađem sebe. Da ponovno budem ono što sam bila kad sam bila uz tebe. I…pa… Volim te…"
Ispisivala sam penkalom uredno po bijelo A4 papiru. Kome sam pisala. Nije bitno, ne više. On je otišao, svojom voljom. Ostavio me iza sebe, samu i slomljenu. I nije se potrudio ni pružiti ruku, da me barem podigne do te razine da mogu dalje sama. Samo je okrenuo leđa i otišao. Zašto?! Rekao je da za njega naša veza nije ono što je nekad bila. Da više ne osjeća isto, i da me prestao voljeti na način na koji me volio prije. Nisam mogla shvatiti odakle to sve sad odjednom. Tjedan dana prije toga, imao je sasvim drugu priču. Priču u koju sam toliko vjerovala, u koju sam se toliko zanijela i uživjela, da više o ničem drugom nisam htjela razmišljati. Sad kad ga nema, sve to mi se čini tako nestvarno, tako daleko, kao da se to nije događalo meni nego nekom drugom, a ja sam u svemu tome bila samo promatrač. Prošlo je 5 mjeseci od tada, a mene i dalje to mučilo i nisam mogla još uvijek razumjeti. Ali valjda nikad ni neću. Sve što mi je preostalo sada, je da idem iz dana u dan, nadajući se da će mi jedan od tih dana donijeti nekakvu promjenu. Da ću pronaći nešto što bi me izvuklo iz ovog začaranog kruga, u kojem sam već sama sebi dosadna. Znam da sam već odavno trebala prestati misliti na njega, da sam trebala krenuti dalje ko što je to on napravio. I mislila sam da ću moći, da sam dovoljno jaka za tako nešto, ali nisam. Možda me drugi tako doživljavaju, i možda me takvu i vide. Kao da je sve u redu, da sam prešla preko svega i da sam ona stara. Kad bi barem to moglo biti tako jednostavno. Lakše se pretvarati i uvjeravati druge u to, nego stvarno to osjetiti. Ne znam je li prošao dan u tih 5 mjeseci kad ja njemu nebi napisala nešto, a zatim to spremila u pletenu košaricu u ladici mog stola. Unutra se nalazila hrpetina papira, sa samo par rečenica upućenih njemu, koje on nikad neće vidjeti. Zašto sam to radila?! Isključivo zato da se ne moram njemu javljati, a da ipak negdje izbacim sve to iz sebe. Nisam više nikome željela govoriti o njemu, i sa nikim pričati o njemu, bio je zabranjena tema za mene i toga sam se pridržavala. Ali nisam si mogla zabraniti da pišem ove puste riječi po papiru. Bile su moj spas od totalnog propadanja.
Patetično znam. Ali jedino sam tako mogla progurati kroz dan.
Moje ime je Marilyn-Jane, i ovo je moja priča.