a-filozofije

srijeda, 27.04.2005.

Filozofija sna

Gdje započinje svijet i gdje završava iluzija, ako je život ništa do li samo san?

Kako se probuditi iz sna? Čuo sam da su u snovima svjetla uvijek upaljena, a onda kad ih ugasite ona i dalje nastavljaju svijetliti. To je najbolji način kako da provjerite nalazite li se možda u snu. No još je uvijek zagonetka kako se onda probuditi. A najgore je ako smo u tuđem snu, a ne u svojem. Zapravo, još je gore ako smo mi tek nečiji san, a jedna od boljih varijanti je shvatiti da se nalazimo u vlastitom snu. Kad uvidimo tu malu činjenicu možemo raditi zaista što god želimo. Ako ne znate, u snovima ljudi mogu letjeti. Dobro. Nekad zamišljam da zapravo živim u snu, da mogu letjeti i to. To bi onda značilo, oprostite ali tako je, da ste vi zapravo u mojem snu. Osjećam se kao da je cijeli svijet stvoren posebno za mene. No razmišljajući još više, zapravo vas ne želeći uvrijediti ili povrijediti vaše osjećaje, zaključujem da to nije tako. Svijet je možda stvoren za svakoga posebno i svakome se cijeli pruža. Jedini je problem što je čovjek određen svojim krugom, protežnošću, zbiljnošću no ima mogućnost biti svugdje. Tako svi imamo cijeli svijet samo za sebe. I zato recite nazdravlje gospođi na ulici kad kašlje (čujem da je to u Kanadi pitanje bon-tona), podragajte lijepog psića u parku, zagrlite dragu osobu, recite dobar dan Vesni Pisarović ili Miri Gavranu ako ih vidite na ulici, pozovite Severinu na sok, priuštite si King double jer to, cijeli svijet, samo za nas postoji. Također imam teoriju da je prostor uzvišeniji od vremena jer prostor možemo iskoristiti kako nas volja, a vrijeme koristi nas. Svakako je istina da svatko živi u svom svijetu, unutar svog horizonta i svatko svijet vidi drugačije, iz svoje perspektive. Čudno je kako usprkos tome postoje ljudi koji ne mogu razumjeti da postoje ljudi koji ne razmišljaju na isti način kao i oni.

Je li život samo san? Animirani filmovi puno govore o stvarnosti. U Plar express maleni dječak u snu posjećuje Djeda Božićnjaka, ali to uopće nije važno. Važno je da ga je posjetio i vidio da stvarno postoji. Jedan drugi crtić, kojeg sam posljednje gledao, govori o Lauri koja upoznaje zvijezdu koja je pala s neba i s njom se sprijateljuje tako jako da je više ne želi pustiti natraga u nebo među ostale zvijezde. Na kraju se budi iz sna i zaključuje važne stvari o svom životu. Snovi su tako, realni koliko i ova stvarnost koju trenutačno nazivamo stvarnošću. Za kraj ponavljam pitanje iz uvoda (pročitajte ga sami). E da, i jedan vic: - Doktore, suzi mi oko. - I doktor mu suzi oko.

- 22:08 - Komentari (3) - Isprintaj - #

četvrtak, 21.04.2005.

SVATKO JE TVORAC SVOJE SUDBINE

(u filozofiji Otta Dietricha zur Linde)

Teško je iznositi nekakve pametne teze (podrazumijeva se i zanimljive, istinite, duboko promišljene, aktualne,...) onako napamet, iz glave, po prilici. Stoga sam, ne zbog vlastite nekompetentnosti (iako i to stoji), nego zbog želje da ova misao bude što 'pametnija', potražio pomoć. Zaustavio sam se kod zbirke priča 'Aleph' poznatog pisca fantastike kojeg bi, zbog povijesnih dimenzija koje uvodi u priče i intrige koju osjećate dok ga čitate u kojoj se zrcali vrhunski intelekt ovog argentinskog pisca, bilo stvarno šteta ne upoznati.

Ali da ne dužim, u toj priči 'Deutsches Requiem' on opisuje razmišljanja osuđenika na smrtnu kaznu, Ottoa Dietricha zur Lindea, potomka poznatih ličnoti. On je osuđen kao mučitelj i ubojica te sam priznaje kako je sud donio pravednu osudu. Iako nije kriv (i stoga ne traži oproštaj), on zna da će ga sutra ubiti i zna da će postati simbol budućih naraštaja.
Otto je rođen 1908. godine i kao mladić prijavio se u vojsku. Iako u sebi nije bio sklon nasilju, shvatio je, ipak, da se nalazi na pragu novog doba i da to doba treba ljude. Zato se je prijavio. On je Nijemac i borio se u 2. svjetskom ratu. Njegova je pretpostavka da nitko ne može postojati, nitko ne može okusiti čašu vode ili otkinuti komad kruha bez razloga. Čitajući prvi svezak djela 'Peregra und Paraligomena' stječe stav da je sve što se čovjeku može dogoditi, od trenutka rođenja do smrti, on sam sebi predodredio. Dakle, svaki je slučajni susret dogovoren, svaka uvreda kazna, svaka je nepažnja hotimična, svaki poraz tajanstvana pobjeda, svaka smrt samoubojstvo. No što god da je mislio, sudbina ga je imenovala podzapo- vjednikom koncentracijskog logora 'Tarnomitz' 1941. Nije mu bilo ugodno vršiti tu službu no, budući da po prirodi nije bio nemaran tip, savjesno je radio ono što se od njega očekivalo. Skoro ga je, međutim svladala samilost kada je u logor zatvorio znamenitog pjesnika Davida Jerusalema, ali je ta cijela priča završila tako da se 1. ožujka 1943. D. Jerusalem ubio. Otto smatra da je David Jerusalem u sebi nosio klicu mogućeg pakla koja te može izluditi ako je ne ukloniš i ne uspiješ zaboraviti. Spominje i usporedbu: ''Zar nije lud čovjek komu se neprekidno priviđa karta Madžarske?''

Rat je jačao; 1943. je razrušena Ottova rodna kuća, poginuo mu je brat i rodbina i Njemačka je na kraju izgubila rat.
Sad su ga osudili i sutra će ga ubiti. On je izgubio, ali opet misli: ''Zadovoljan sam porazom jer, potajno znam da sam grešan i da me može iskupiti samo kazna.'' Misli: ''Zadovoljan sam porazom jer je to kraj, a ja sam silno umoran.'' Misli: ''Zadovoljan sam porazom jer se zbio, jer je beskrajno povezan sa svime što jest, što je bilo, i što će biti, jer osuđivati ili žaliti jednu stvarnu činjenicu znači huliti na svemir.'' I tako je navodio te razloge dok nije našao pravi.
Po njegovu mišljenju, Hitler je vjerovao da se bori za jednu zemlju, ali on se borio za sve, čak i za one koje je napao i mrzio. Otto iznosi i svoju želju: '''Neka nebo postoji, pa makar naše mjesto bilo u paklu.''
Na kraju, on se raduje što je sudjelovao u tom ratu koji se dogodio kao dar čovječanstvu, zaokružen i savršen u žrtvi vlastite domovine. U posljednjem retku svojih razmišljanja Otto Dietrich zur Linde (koji uopće nije stvarna ličnost) jasno naznačuje kako vjeruje da sve ima svoj izvantjelesni smisao i vrlo dojmljivim riječima završava: ''Gledam svoje lice u zrcalu da bih doznao tko sam, da doznam kako ću se ponijeti za koji sat, kad se suočim s krajem. Tijelo mi možda ćuti strah, ja ne.''

- 13:48 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 18.04.2005.

Prvi Post o filozofiji

stvarno ne znam čime bih počeo ovaj blog, a da ne objašnjavam pojam filozofije pa samo postam jednu priču koju sam pretipkavajući je iz jednog starog časopisa, dugo zbunjeno gledao... više je filozofska nego poetska:

Slijedi me, reče… (A. Čavka), Spectrum 1980. br. 1.

Što bih o tebi trebao reći na upit života, na upit smisla i opravdanja, na upit radosti? O ti, koja u jutra voštana sagibaš svoje kose plamene na dlanove moje, u rose sverazorne, od sunca mokre, isparene, isušene… O ti, koja u podneva užežena ležiš na postelji čarobnih zvona, pijući oltare krvave i zvonike u magli vatrenoj! Što bih ti rekao danas u susretu: danas, jučer, sutra; svakodnevno; i kada kiše plaču mlitavim cestama u jeseni smrznute i kada šibanje vjetrova kroz prozore svoje dozivam? O ti, koja tisućama godina na raskršćima brojiš krvave prolazničke noge i šetnje u nepovrat životni; koja si svjedok noći i uzdisaja, nepotkovanih konja bijelih, na kojima ogoljene vile na izvore nepoznate odlaze. O ti, koja tisućama godina snjegove zavijaš na putove, na zvijezde oslikane u vodama dubokim, na potoke što se u doline slijevaju i donose ljepote visinskog smiraja. O ti, koja u daljine srca odnosiš nedovršena u jutra voštana kao rose svoje na dlanove svoje savijaš i koja nezvana dolaziš tiha kao smrt, a umjesto pokoja u žile nemire opijene unosiš.

Tko si ti?

Slutim da nešto sa mnom imaš, da nešto od mene kriješ. Tko si? Vidjeh te, ulovih te kako u oči moje ulijevaš nedopjevane pjesme, nesanjana jutra, zore neprobuđene. Nad svojim te mislima osjetih, a s osjećajem rodiše se nesazdani pokoji u duši. Tko si? Odakle te daljine namjeriše na me? Tko si? Tisušgodišnja, dvotisućgodišnja. Milijungodišnja? Tko si? Nepoznata, ali prisutna. Svima poznata. Opjevana-nedopjevana, ubijana-neusmrćena, nericana-neoplakana. Tko si? Zanos se u meni prenuo kao usnuli pjesnik koga nenadano poprska morski val. Zanos se u meni uzbudio ko jezero zmajsko iz tisuću bajki. Zanos se u meni narugao kao vatreni ljubavnik nedozrelu djevojčetu. Tko si? O ti, krvavo jutro bez porođajnog jecaja zore; o ti, preplanulo ljeto bez cvrčka na grabu i pjesme; o ti, nevjesto bez vala svatovskoga i ljepote opojne, ženstvene, u moju dušu što se danas udaješ. Tko si? Jesam li ja pijan od ljepote ili su moje ruke samo ikone bez kandila što u noćima dugim gori? Vatre crvene, ognjišta, žerave i zapade, glave proljetnih tulipana i krovove, krovove… ja na svojim rukama nosim… u ponore. Susreo sam je. I reče: slijedi me. Susreo sam je. Počela sam adamovske sanjati snove, dobro sam i zlo počeo kao za maglom razabravati. Pod mojim prozorom prolazile su čete konjanika i bijeli vranci, dorati. Pod mojim prozorom drhtali su stjegovi i ratovi, bezbolni ratovi, nedovršeni. Pod mojim očima rađala su se neba; i zvijezde; svemiri. Pod mojim očima; a trube i rogovi, činele… pod mojim očima, u snovima nizahu se ona čudna dječačka maštanja i svjetovi, proljeća i čežnje u dugom, crnom velu čekanja, nadanja bogata i djevojčice, neljubljena usta, ljeta milovana. Pod mojim očima prolažahu jedna za drugomsva hodočašća vjetrovita i tamjani nad ljiljanima, sreća nedosanjana. Slijedi me, reče. Koga…? Tebe da slijedim? Slijedi me, reče. O ti, koja vjekovima počivaš kao mora nad sudbinama, što u jeseni kasne uništavaš plodove seljačke i ljeta sažižeš sparinama; vruća, umorna ljeta. O ti koja kraj crkava ognjenih slušaš kako prolaze koraci po kamenu, koja nad grobove uvele donosiš bure osušene u večeri.

Slijedi me, reče. O ti, koja… Slijedi me, reče!

Išao sam. U nepoznato. Za onom dalekom jekom. Išao sam. Putove bez povratka, staze bez svršetka i vječnosti bez zalaza. Skanjivah se nad samim sobom, ali uzaludna bijaše moja bol. Skanjivah se nad voljom svojom vlastitom, a večeri dolažahu i prolažahu: one večeri s opijenim zapadima i crvenim umorima: večeri u nepoznate noći odlažahu.

Slijedi me, reče. O, umoran i umoren. Razdirem uzalud haljine svoje prosjačke o hridi mora popljuvana: na križ je obješena, tisućama godina mrtva, nedorečena… Na križ nevidljivi ja sam svoje ruke prikovao, na križ od mjedi zvučne kao cimbal u ljeta zveče moji dozivi, jecaji, jauci, kletve. Slijedi me, reče. Križ mi je darovala, a ja sam išao za srećom. Križ mi je darovala, a ja vjerovah u ljubav vječnu. U mir sam vjerovao, a križ nemira spusti ona u večeri nemirne na moja leđa.

Slijedi me, reče. Zar to je ta ljepota koju si mi darovala? Zar je to ta ljepota o kojoj svoje djetinstvo objesih, i mladost, neostvarene radosti? Kamo me sada vodiš? A svijet u mojim očima odsjaje kao kristal barokni, svijet se u meni odziva jeci nepoznatoj, ali lagodnoj. Svijet u moju dušu donosi tisuće ljudi nepoznatih koji prolaze. I izloga. I krčmi. I bogatstva, časti i vlasti. Tisuće ljudi pronose mojim očima susrete trgova i iskrižanih ulica. Stidim se da ništa nemam. Ni novca. Ni djevojke, ni žene. A pored mene prolaze tisuće. Ljubljenih i neljubljenih, dobrih i zlih. U mojim očima navlače oblaci plamene krijesnice strasti, a ja svejedno prolazim čekajući da još jednom s uzdahom čujem tvoje neizvjesno: slijedi me. U mojim očima trepere zvjezdane tuge. I kao da samo prelazim preko svega što mi drugi nude. Kao da će to ipak jednom doći. Svijet je veličanstven. Nije rugoba kao ti. Nije kao ti. Što imaš ti od ove ljepote, od ove veličanstvenosti, ljubavi moje prokleta? Sa svoga križa ja bih svijet dodirnuti htio, htio bih samo jednom dodirnuti te izvore vilinske što nemire podižu duševne i srca što lome dok koplja svoja u etire vruće ubadaju. Slijedi me, reče!

Što imaš ti od ljepote, starice, moj otuđeni idole? Što imaš ti od radosti i zanosa, od sreće? Križ si mi stavila na leđa, na lice sramotu boema. A svijet u večeri proljetne svijetli svoje plamene vale pod nogama mojim, a oči visoko, gore na križu prikovanu i zarobljenu dušu gledaju. Ima li čuvstva još u srcu koje rađa jutra i sumnje koje njiše u zipkama, kao orgulja tihi grom? Ima li još opitih zanosa u dolinama gorućih duša? – o, samo jednu bih, jednu vidjeti htio. U meni jadikovke snuju negdašnja tvoja obećanja. A sada, gdje su?

Ružne su tvoje ruke probodene, križevi tvoji na Golgotama privezani, krvavi su bokovi tvoji, oči suzne, ispite, mučeničke. Živjeti s tobom: popiti kalež otrovna života i pustiti da svjetovi preko duše planine snježne prevedu. O zaručnice moja krvava, prokleta po stotinu puta, popljuvana, išibana. O zaručnice moja nedovršena, ispsovana, zavedena, silovana. O zaručnice moja nedužna; s gromovima u ruci i stvorena za stvaranje, a šutljiva, vječna, neslomljiva. Bolesne pjesničke oči pod tvojim nogama mole za prsten naš, a ti šutiš kao groblje po mrtvom danu. Bolesni ljubavnik tvoj dolazi tebi kao zaručnik, a ti haljine svadbene nemaš, ni zanos više nemaš ženstva. Zar jedan dinar u ruci od srebra, kao Judina kesa, mora sav životni san ugasiti? Zar jedan nemir u duši ohol i bolestan sve ljude na mome putu mora prezreti? Zar jedne djevojačke oči na maglenoj cesti životnoj sve naše putove odjednom mogu srušiti? Zar su sve moje ljubavi kule od karata; i sve moje čežnje gola bludnja, i svako moje nastojanje samo ponavljanje starog i otrcanog promašaja? O zaručnice moja neshvatljiva! Kao da se ne zna tko je više nesretan: ti što za život umireš ili ja što živim smrti. Zašto se u meni život guši kad kiše jesenje popljuju tvoje staze, a ledine ogoljene ispruže svoju razbludnu grud tvojim se rugajući mučenjima, a meni u njima? O zaručnice moja nemoguća! O zaručnice moja nemoguća! O zaručnice moja nemoguće, moja…

I slijedi me, reče. Sasvim mirno i šutljivo kao da očima prolaznike pozdravlja. Slijedi me, reče. Što je to u tebi našao bolesni sanjar ljepote da mu sve drugo nemir i sjetu donosi? A u meni se guše i bore svjetovi krvavi, otužne slike života, a u meni se svednevice o prsa razbijaju rugobe i sablasti križa: mjed pod mojim rukama, i rane užežene, vatrene boli… što je to u tebi našao lijepa propali, bolesni pjesnik? Podruguju se svjetovi kristalni u mojim očima i u njoj vide samo veliku, promašenu ljubav. O zar ona, ona? I sve više u meni raste stid: plakao bih za njenu sudbinu, suzu bih prolio kao vrč omamljiva bisera. U večeri, dok u mojim očima na križ obješenim odjekuju koraci divljih ulica i podneva, kad pogled jedan zavodljivi trga mjedene čavle iz mojih probodenih ruku ja sanjam da je volim i da je blizu. A ona šuti. Tisućljetna, Prokleta, Prezrena. I tek pokatkad čujem kako me muči. Slijedi me, kaže. U jutra voštana ona sagiba svoje kose plamene na moje dlanove. Ćutim kako kao smrt dolazi i kako komada i odnosi dio po dio snova svoje radosti i kako u me sve više uvlači tegobno stremljenje lutanja i nemira.

- 22:44 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Sljedeći mjesec >>

	travanj, 2005					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga
od filozofa do filozofija (jedan malo osobniji i slobodniji pogled na filozofiju)

Filozofija
Filozofija je pitanje o bitku, svijetu, istini, moralnosti ljudskog djelovanja i smislu života. Naziv 'filozofija' (ljubav prema mudrosti je složenica grčkih riječi filia (ljubav) i sofia (mudrost). Neke od filozofskih, disciplina su metafizika (materijalizam, idealizam), antropologija, gnoseologija (empirizam, racionalizam, kriticizam, dogmatizam, skepticizam, kriticizam), etika, estetika, filozofija politike i filozofija povijesti.

Razdoblja filozofije:
Kozmološko razdoblje grčke filozofije (Milećani: Tales Pitagorejci, Hereklit, Elejci; Parmenid, Empedoklo, Atomisti: Demokrit). Antropološko razdoblje grčke filozofije (Sofisti, Sokrat). Ontološko razdoblje grčke filozofije (Platon, Aristotel). Helenističko-rimska filozofija (Stoicizam: zenon, Epikur, Skepticizam: Piron, Neoplatonizam: Plotin). Srednji vijek (Tertulijan, Aurelije Augustin, Anselmo Canterburyjski, Roger bacon, Bonaventura, Albert Veliki, Toma Akvinski, William Occam). Filozofija novog vijeka (Nikola kuzanski, Frane Petrić, Giordano Bruno, Francis Bacon, Rene Descartes, Baruch de Spinoza, John Locke, david Hume, Ruđer Josip Bošković). Njemačka klasična filozofija (Immanuel Kant, Johann Gottlieb Fichte, Friedrich W. J. Schelling, Georg W. F. Hegel). Suvremena filozofija (Arthur Schopenhauer, Soren kierkegaard, Friedrich Nietzsche, Edmund Husserl, Karl jaspers, Jean-Paul Sartre, Martin Heidegger).