(u filozofiji Otta Dietricha zur Linde)
Teško je iznositi nekakve pametne teze (podrazumijeva se i zanimljive, istinite, duboko promišljene, aktualne,...) onako napamet, iz glave, po prilici. Stoga sam, ne zbog vlastite nekompetentnosti (iako i to stoji), nego zbog želje da ova misao bude što 'pametnija', potražio pomoć. Zaustavio sam se kod zbirke priča 'Aleph' poznatog pisca fantastike kojeg bi, zbog povijesnih dimenzija koje uvodi u priče i intrige koju osjećate dok ga čitate u kojoj se zrcali vrhunski intelekt ovog argentinskog pisca, bilo stvarno šteta ne upoznati.
Ali da ne dužim, u toj priči 'Deutsches Requiem' on opisuje razmišljanja osuđenika na smrtnu kaznu, Ottoa Dietricha zur Lindea, potomka poznatih ličnoti. On je osuđen kao mučitelj i ubojica te sam priznaje kako je sud donio pravednu osudu. Iako nije kriv (i stoga ne traži oproštaj), on zna da će ga sutra ubiti i zna da će postati simbol budućih naraštaja.
Otto je rođen 1908. godine i kao mladić prijavio se u vojsku. Iako u sebi nije bio sklon nasilju, shvatio je, ipak, da se nalazi na pragu novog doba i da to doba treba ljude. Zato se je prijavio. On je Nijemac i borio se u 2. svjetskom ratu. Njegova je pretpostavka da nitko ne može postojati, nitko ne može okusiti čašu vode ili otkinuti komad kruha bez razloga. Čitajući prvi svezak djela 'Peregra und Paraligomena' stječe stav da je sve što se čovjeku može dogoditi, od trenutka rođenja do smrti, on sam sebi predodredio. Dakle, svaki je slučajni susret dogovoren, svaka uvreda kazna, svaka je nepažnja hotimična, svaki poraz tajanstvana pobjeda, svaka smrt samoubojstvo. No što god da je mislio, sudbina ga je imenovala podzapo- vjednikom koncentracijskog logora 'Tarnomitz' 1941. Nije mu bilo ugodno vršiti tu službu no, budući da po prirodi nije bio nemaran tip, savjesno je radio ono što se od njega očekivalo. Skoro ga je, međutim svladala samilost kada je u logor zatvorio znamenitog pjesnika Davida Jerusalema, ali je ta cijela priča završila tako da se 1. ožujka 1943. D. Jerusalem ubio. Otto smatra da je David Jerusalem u sebi nosio klicu mogućeg pakla koja te može izluditi ako je ne ukloniš i ne uspiješ zaboraviti. Spominje i usporedbu: ''Zar nije lud čovjek komu se neprekidno priviđa karta Madžarske?''
Rat je jačao; 1943. je razrušena Ottova rodna kuća, poginuo mu je brat i rodbina i Njemačka je na kraju izgubila rat.
Sad su ga osudili i sutra će ga ubiti. On je izgubio, ali opet misli: ''Zadovoljan sam porazom jer, potajno znam da sam grešan i da me može iskupiti samo kazna.'' Misli: ''Zadovoljan sam porazom jer je to kraj, a ja sam silno umoran.'' Misli: ''Zadovoljan sam porazom jer se zbio, jer je beskrajno povezan sa svime što jest, što je bilo, i što će biti, jer osuđivati ili žaliti jednu stvarnu činjenicu znači huliti na svemir.'' I tako je navodio te razloge dok nije našao pravi.
Po njegovu mišljenju, Hitler je vjerovao da se bori za jednu zemlju, ali on se borio za sve, čak i za one koje je napao i mrzio. Otto iznosi i svoju želju: '''Neka nebo postoji, pa makar naše mjesto bilo u paklu.''
Na kraju, on se raduje što je sudjelovao u tom ratu koji se dogodio kao dar čovječanstvu, zaokružen i savršen u žrtvi vlastite domovine. U posljednjem retku svojih razmišljanja Otto Dietrich zur Linde (koji uopće nije stvarna ličnost) jasno naznačuje kako vjeruje da sve ima svoj izvantjelesni smisao i vrlo dojmljivim riječima završava: ''Gledam svoje lice u zrcalu da bih doznao tko sam, da doznam kako ću se ponijeti za koji sat, kad se suočim s krajem. Tijelo mi možda ćuti strah, ja ne.''
Post je objavljen 21.04.2005. u 13:48 sati.