a-filozofije
ponedjeljak, 16.05.2005.
Filozofi
(nisam se usudio priljepiti ovu priču jer je jako poprilično dugačka, ali objaviti je u više djelova, zbog obrnutog redosljeda postova, izgledalo bi glupo. za sve one koji se usude čitati, ugodno čitanje)Poznavali su se od rođenja. Sudbina je htjela da se rode iste godine i istog dana. Od početka života njihovi su se svjetonazori preklapali u mjeri u kojoj su se sukobljavali. Ivan Pavao bio je seljak, a Argentinije je uvijek viđan u sjajnom odijelu i visokom društvu. Nekakva ljubomora koja ih je nerazdvojivo povezivala, uzrokovala je da im se putovi razdvoje i da, na čudan način, provedu cijeli život nadmudrujući jedan drugoga. Ivan Pavao odrastao je odgajan tradicionalnim načinom vjerujući u jednog Boga i jednu istinu, jedan put kojim treba ići i princip kojeg treba slijediti. Od malena je odlazio na vjeronauk, a svoje prve teorije o životu naučio je od svoje majke sišući hranu s njezinih grudi i zaključivši kako bez nje ne može živjeti. Tako je zaključio kako u životu uvijek postoji neki oslonac na kojeg se možeš osloniti i bez kojeg ne možeš. Sve ga je navodilo da povjeruje u jednog, dobrog i svemogućeg Boga koji mu je dopustio da živi jer zna da ga neće razočarati, jer zna, ukratko, sve na svijetu. Ubrzo je zavolio Boga kao svoju majku. Ti razlozi, još prije nego je prvi put uspio izreći svoju misao, naveli su ga da se u potpunosti preda Božjoj volji i vodstvu. Tada još nije poznavao ni Platona ni Aristotela, ni Augustina ni Anselma Canterburyjskog, ni Hegela ni Kanta, ni Nietzschea ni Marxa. U svojoj malenoj glavici, teškoj jedva koji kilogram, bilo je mjesta samo za misli o Bogu čije se djelovanje očituje u svim stvarima. Ivan je naučio vrlo dobro prepoznavati božansku prisutnost i nikad se, baš nikad, nije osjećao sam. Argentije je, naprotiv, također vjerujući u jednoga Boga, jednu istinu i jedan moral, uvijek, od samog početka svog života, lutao krivim putovima, postupao po nekim svojim istinama, zanemarujući u potpunosti Božju prisutnost. Priroda, Bog, roditelji ili kako hoćete, obdarili su ga mnogim poželjnim vrlinama o kojima je Ivan, iako ih nije ni želio, mogao samo sanjati: talentiranost u glazbi, u likovnoj umjetnosti pa i kiparstvu, u sportu, u različitim obrtničkim zanatima. Za razliku od Ivana koji je bio priprost i neinteligentan seljak, Argentije kao da je već posjedovao svo znanje svijeta, a u svim vještinama koje postoje, čim bi ih probao, postajao bi pravi majstor. Do svoje punoljetnosti živio je u izobilju i neprestanom slavlju smijući se Ivanu što tako slijepo i ponizno sve svoje aktivnosti usmjerava samo prema jednom i uvijek istom cilju. «Treba biti slobodan», pisao je Argentije u prvoj poslanici Ivanu. «Ne treba se vezati zakonima kojih nema. Pametan si čovjek Ivane, zašto još uvijek prebireš krunicu. Ionako ćemo je zajedno moliti kad s anđelima jednog dana budemo blagovali u nebesima. Dok ti je tijelo živo priskrbi mu malo odmora, malo radosti.» Ivan Pavao poslanicu je shvatio kao ruganje te je, što je brže mogao, završio osnovnu školu kako bi naučio pisati i uzvratio svojom poslanicom još se uvijek živo sjećajući svega što je Argentije napisao. Iako je želio napisati svoju apologiju i opravdati svoje stavove, sastavio je kritiku na Argentijev način života označujući ga besmislenim. «Kako ti, najpametniji od svih ljudi možeš postupati tako ludo i držati se tako daleko od istine?», između ostalog uputio mu je, tada tek mladić, Ivan Pavao. Argentije nije nikad niti pročitao poslanicu. Svejedno je znao što u njoj piše, a kako bi isprovocirao svog sugovornika, uputio mu je pitanje – što je istina? – poprativši ga opsežnim tekstom u kojem je objasnio kako postoji na tisuće istina, a najmanje dvije. Ivan više nije odgovarao. Upisao je velike škole, bio je na čast svoje obitelji, i učio kako bi potvrdio svoju teoriju no velike sumnje ugrozile su njegovu postojanost. Nije vjerovao mnogobrojnim povijesnim udžbenicima jer je svaki podučavao drugačije već se dao u istraživanje povijesti iz prve ruke, čitajući i prelistavajući fotokopije drevnih spisa i prvih knjiga. Toliko se zadubio u svoj posao, treba li nadodati da ga nije razumio, da je i prestao raditi išta drugo osim vječno tražiti istinu. Zainatio se do te mjere da se nije niti odmarao i svo je vrijeme provodio u biblioteci proučavajući sve prisutne knjige, uzimajući jednu po jednu, sve redom sa polica. Ponekad ga je mučilo jer je znao da ne može pročitati sve knjige, ali je imao dobrog knjižničara koji ga je počeo uvoditi u važnije knjige i spise te je uskoro počeo čitati samo odabrane i podobne tekstove. Izazvan stoicima koji su izvrtali istinu na način koji im se činio najprihvatljiviji uputio je Argentiju drugu poslanicu koristeći sve intelektualne dosjetke koje su mu bile pri ruci (koje je naučio od stoika) i tako pokušao pobiti nauk stoika – dakako, to je bila i Argentijeva pozicija – koristeći se njihovim oružjem, a ne znajući da će tako i njegov spis imati vjerodostojnost jaku kao i stoički spisi. Nadmudrujući samog sebe sastavio je nerazumljiv i predugačak spis u kojem je nenamjerno pobio postojanje istine uopće. To mu nije išlo u prilog. Time je čak doveo svoju vjeru u krizu, a poslanicu je na kraju sakrio ispod svih svojih knjiga zajedno sa šaranjima iz djetinjstva kako je nitko ne bi više pronašao. Više nije znao što je istina niti je više vjerovao u Sina Božjega premda se sjećao retka iz 1 Iv: «... Tko je pobjednik svijeta, ako nije onaj koji vjeruje da je Isus Krist Sin Božji.» Kako bi pobio Argentija i naveo ga da promjeni svoj život, a vjerovao je da je to smisao njegovog života i da je upravo zato došao na svijet, okoristio se Platonom i tvrdio da svi potječemo iz jednog, istinitog svijeta, a ovaj lažni svijet samo nas želi zbuniti. Argentije je s lakoćom odgovorio i pobio te misli Sokratom i Aristotelom izvlačeći iz njihova opusa samo one dijelove i citate koji su potvrđivali njegovu teoriju. Ljudi su stvoreni kao neznalice da bi se odlučili za svoj životni put. Na svijetu postoji barem bezbroj različitih bića i bezbroj mogućnosti. Kad bi postojao samo jedan put, kao za slaganje Rubikove kocke, kojim bismo trebali ići bilo bi uzaludno išta raditi, ičemu se diviti, ikuda ići, išta tražiti. No naprotiv, svijet je savršen spoj mogućnosti gdje svatko može i mora raditi ono što hoće. Argentije je svoju poslanicu dao na uvid i javnosti. Običan puk potom se zainteresirao za tu temu i cjelokupnu raspravu između Ivana Pavla i Argentija. Svojom upornošću uspjeli su se dočepati svih spisa koje su si uputili željno očekujući nove tekstove pristajući, jedni na stranu Ivana Pavla, drugi na stranu Argentija. Međutim, više ih je bodrilo Ivana koji je uskoro povratio svu svoju ortodoksnost. Pristalice Ivana Pavla priklonile su se Kantovom kategoričkom imperativu čije su korijenje prepoznali u kršćanstvu. Oni su ispunili svijet. Argentijevih ljudi bilo je malo i smatrani su sektom koju se u ime Božje treba uništiti prije nego se proširi po svijetu. Oni su propovijedali kako nema apsolutne istine. Istina je samo ono u što vjeruješ, a možeš vjerovati u što god hoćeš. Na nagovor, Ivan Pavao je sastavio nadahnutu propovijed kojom je trebao naprosto satrti svoje neistomišljenike. U trideset i sedam odlomaka napisao je na tisuće svojih stavova ne štedeći se citirajući Sveto Pismo kad god ga se sjetio, a naglasak je stavio na katoličke poslanice. Nizao je retke kao: «Tvrde da poznaju Boga, a djelima niječu. To su odurna, buntovna i ni za kakvo dobro djelo sposobna stvorenja,» (Tit 1, 16). Nije se plašio citirati cijele odlomke: «Oni su izvor bez vode, magle koje tjera vihor. Za njih se čuva tamni mrak. Oni govore bahate i prazne riječi te mame tjelesnim požudama i razuzdanošću one koji su tek izbjegli od onih što žive u zabludi. Obećavaju slobodu, a sami robuju propasti jer pobijeđeni robuje pobjedniku,» (2 Pet 2, 17-19). Argentije je bio ponižen, gotovo poražen. Svi su ga napustili i ostao je sam, ali on se svejedno nije odvraćao od svojeg puta. Nesvjesno ili barem tajno, Ivan Pavao mu se divio i želio baštiniti njegovu postojanost u nepostojanosti, njegovu sigurnost u zabludi – tamo bi se osjećao bolje nego ovdje nesiguran u istini. Jer koliko god vremena probdi učeći, koliko god puta pročitao Bibliju koju je nazvao knjigom istine, njegovo se srce nije smirivalo. Ujedinio je svijet protiv Argentija, ali nije bio zadovoljan. Njegovoj filozofiji, ili prije teologiji, nešto je nedostajalo. Kako bi se smirio svakodnevno je pozivao Argentija na obraćenje nastavljajući ga pobijati dokazima u koje je sve manje vjerovao. Mnoštvo koje je stajalo iza njega i koje je bilo samo sebi poticaj nije gubilo žar u vjeri jer su vjerovali u Ivanovu sigurnost koje više nije bilo ili koje, bolje rečeno, nije nikad niti bilo. I. Kant je vjerovao, poput Tome Akvinskog u jedan princip, u jednu istinu koje se treba držati, ali taj isti Kant pobio je sve dokaze za opstojnost Božju ne ostavljajući mogućnost za niti jedan novi dokaz za svaki slučaj napominjući da će, ako mu i dostave koji još sigurniji, da će ga sa zadovoljstvom i lakoćom ponovno pobiti. Nije bilo sumnje, i Argentije je vjerovao u Boga, možda i više nego Ivan Pavao; jedino što ga je Argentije vidio kao svog sudruga u čijoj će kući boraviti nakon smrti, a Ivan Pavao kao jedino istinito i smisleno biće iz kojeg potječe i ka kojemu će se sve stvari vratiti. A takvu vjeru bilo je teško održati racionalnom. On se divio sigurnosti u vjeri apostola Pavla dok ju je on sam gubio iz dana u dan, iz sata u sat. U mislima mu je bio Argentije. I po danu i u snovima kolebao se u svojim principima. Ponekad bi molio za smrt dok je još, može se reći, bio postojan u vjeri. Nije se mogao smiriti dok nije odlučio Argentija vidjeti licem u lice. Dogovarao je njihov susret, poslao tisuću glasnika koji se nikad nisu vratili i konačno, nakon tri duge godine, primio je potvrdan odgovor. Argentije će doći u grad na sastanak s Ivanom Pavlom kojeg je vijest zatekla u panici i koji nije mogao naslućivati što će taj susret donijeti. «Vincere aut mori», ponavljao je dok je navečer zaokupljen mislima ležao u krevetu. Zatim je prestao razmišljati jer je zaspao. Probudio se, kao i obično, zvukom glazbe koja je dopirala iz sobe za umjetnike. Sada dok je poznat i slavan, dok svi ljudi vjeruju u njega posjeduje sva materijalna dobra svijeta, puno više nego što je Argentije ikad imao i zbog toga se malo postidio na dan kad je Argentije trebao doći. Dan je polako odmicao, a Argentije nije dolazio. Nije uopće došao. Dok ga je čekao, Ivan Pavao je počeo sastavljati novi rukopis. Na temelju fenomenologije religijskog života Martina Heideggera, s posebnim osvrtom na sv. Pavla i sv. Augustina, analizirao je mogućnosti i načine ostvarenja vjerničke egzistencije u svijetu. Zaključio je posve jasne stvari. Potvrdio je da živeći unutar okvira vremena, prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, čovjek posjeduje odgovornost za druge i za svijet oko sebe. Ali, napisao je to radi sigurnosti, nije mu bilo dosadno ponavljati uvijek isto. Bio je svjestan krhkosti najjače ljudske umotvorine i rukotvorine i uputio je ljudima poruku da prate jedan drugoga jer su i odgovorni za drugoga. Tako, nadao se Ivan, njegova će se vjera zadržati i u vremenu New Agea. Vjera je područje u kojem se čovjek trajno propituje o vlastitoj egzistenciji, a udaljujući se od Boga, Heidegger čita u Augustinu, a Ivan potvrđuje, čovjek postaje zatočenik osjetilnog. Argentije nije dolazio niti sljedećeg dana i Ivan Pavao je imao vremena zaključiti kako se upravo tu rađa napetost, napetost između onog što bi čovjek htio biti i onog što uistinu jest. Tada je zastao i jer je još uvijek imao vremena, razmotrio svoju poziciju. «Božji sam čovjek», mislio je, «ali mi to nije dovoljno.» Njegova podsvijest je znala da želi biti ono protiv čega se oduvijek borio, želio je živjeti slobodno poput Argentija slijedeći svoj put, a ne neki univerzalni sveopći nedohvatljivi i nedokazani putokaz. Hinio je staloženost i nastavio pisati svoj novi spis. Misli su ga čudnovatim putovima dovele do H.-G. Gadamera koji tradiciju, koju je Ivan sve teže prihvaćao, shvaća kao razumijevanje prošlosti, kostituiranje budućnosti i događanje u sadašnjosti. Svim se silama trudio postati svjestan i izravno dirnut tim duhovnim blagom koje daleko nadmašuje zahtjev za pukim odgojem i odabiranjem pravog puta. Danas se stvara budućnost i posvijestio si je kako je i on – u ime Božje – njen stvaraoc. Kad je minuo i treći dan Ivan Pavao se sjetio Argentija. Razočaran njegovim nedolaskom uputio mu je već šestu poslanicu, ne računajući pisma, pozivajući ga na primirje, na stvaranje budućnosti koja će biti prihvatljiva za sve. Suzdržao se od uvreda i izljeva razočaranja jer se držao nove taktike. Namjeravao je osnovati svjetski utopijski grad u kojem će svi raditi po istini i legitimnim etičkim principima, u kojem će se znati odgovori na vječna i duboka filozofska pitanja: Što mogu znati? Što moram činiti? Čemu se smijem nadati? I što je čovjek? Vjerovao je da bi njihova mišljenja, mislio je na sebe i Argentija, bila dovoljna i da bi bili sposobni dati odgovarajuće odgovore na sva pitanja. Ponovno je strpljivo čekao odgovor, ali nije primio pozitivan glas od Argentija. Za to vrijeme, potaknut nesigurnošću Ivana Pavla, svom žestinom i upornošću, Argentije je domislio pismo kojim će se postaviti iznad Ivana i ispred svih. Sa zavidnom lakoćom u tom je tekstu upotrebljavao riječi velikih ljudi. Ovidijevu izreku «Ako ukloniš svađe, ljubav ne traje dugo» (Non bene si tollas proelia, durat amor) iskoristio je kako bi se zadržao na suprotstavljenoj strani, a kako bi do apsurda doveo Ivanov uspjeh i planove za ultra super mega budućnost okoristio se izrekom Fedre «Uspjeh mnoge odvuče u propast» (Successus ad pernicem multus devocat) i pojačao je Senekinom izrekom «Čitav ljudski život nije ništa nego put k smrti» (Hominis tota vita nihil aliud quam ad mortem iter est). Uspješno se obranio tvrdeći kako nikome ne čini zlo, jednostavno živi svoj život kako mu se najviše sviđa, Ulpijanovom rečenicom «Nitko ne može biti kažnjen za svoje misli» (Cogitationis poenam nemo patitur). Jednom zauvijek izložio je svoju filozofsku poziciju čvrsto se ukopavši u svojim uvjerenjima: «Jasno je da Bog postoji kao što je jasno da ja jesam. Ali što onda? Ako me zaista voli sigurno me neće kazniti za ono što činim u svom životu. Pitaš se i nadaš odgovoru, dragi Ivane na pitanje što moraš činiti, a odgovora nema jer ne moraš činiti ništa. Ti vjeruješ da postoji dobro i zlo, da je Bog dobar i da zato treba uvijek činiti dobro s mišlju na Boga. Ti vjeruješ da postoji ono što smijemo i ono što ne smijemo činiti, a ja sam uvjeren da razlike i odluke između dobra i zla nema. Postoji jedino pitanje, hoću li što učiniti ili neću. Što moram činiti? – pitaš se, a ja znam, moraš činiti ono što želiš, ono što ti srce predlaže makar svaki dan promijenio svoj put.» Argentije je nastavljao pisati. Pisao je toliko koliko je Ivan mogao pročitati. Govorio je o problemu izbora: što raditi, a što ne raditi i tvrdio da vjera u kojoj se Ivan nalazi, prečesto pronalazi navlastito kanonska rješenja bez dostatnog filozofskog i teološkog promišljanja. Ivan Pavao nije se usudio reći dosta: «Učinio sam što sam mogao, a sada, neka moćniji učine bolje», šapnuo je znajući da je i tu rečenicu negdje pročitao, ali se nije mogao sjetiti gdje. «Zoveš se filozofom istine, a ne znaš da u filozofiji nema istine. Filozofija je, jednostavno, upotrebljavanje razuma i svatko, svjetlom tog razuma može donijeti različite zaključke», nastavio je Argentije svoje pismo koje je stizalo direktno k Ivanu. Na primjeru analize jedne pjesme demonstrirao je i svoje viđenje istine. Pjesmu o smrti svoje majke, Girgija Capronia, u kojoj se nada da će je ipak susresti na ulici ne vjerujući da je zaista umrla, grupa ljudi je opisala potpuno protuslovno. Jedni su tvrdili da je pjesma puna nade u vječni život, a drugi da autor ne vjeruje u uskrsnuće i melankolično i beznadno žali za događajima koji su se zbili. Jedni su smatrali da je pisana slobodnim stilom, a drugi da posjeduje vezanu rimu. A i ti koji su smatrali da ima rimu, podijelili su se na one koji su mislili da je to dobro i na one koji su to smatrali nedostatkom i zarobljivanjem duha pjesme; netko ju je opisao kao ironičnu, a drugi je ustrajno ponavljao kako je to plemenita pjesma bez imalo ironije. Jedni su je smatrali prejednostavnom i gotovo djetinjastom, a drugi dubokom i promišljenom poezijom s više razina promatranja. Na kraju nije bilo dva čovjeka koji su imali jednak stav. Tko je od njih onda bio u pravu, pitao je Argentije, ili je istina pokopana s pjesnikom te ostaje nedokučiva do kraja vjekova. Njegova je istina naravno umrla s njim. No nije li vjerojatnije da je svako mišljenje sazidano na određenim temeljima i da svako predstavlja neki logički, istiniti sud. Svaki je sud istinit na svoj način, a sve su istine i više nego legitimne istine jer predstavljaju posljednju istinu koju ti ljudi imaju na ovome svijet. Svatko živi svoju istinu, trudio se dokazati Argentije, a Ivan Pavao je sa zanimanjem nastavljao čitati osvrte na Bertranda Russela koji u svom djelu 'Filozofski problemi' – Ivan Pavao nikad nije čitao djela tog filozofa – sve ljude zahvaćene u filozofskoj kontemplaciji smatra građanima svemira, a ne samo nekog zemaljskog grada. «Mi smo zaista građani svemira», ponovio je Argentije pronašavši problem u čovjekovoj mašti koja se ne može smjestiti u taj beskonačni grad, koja popušta pred pogledom, koja ne može zakoračiti dalje od jadne stvarnosti u kojoj stanuje. «Ostajati postojan u tradiciji je kao svakodnevno čistiti temelje, a nikad ne započeti graditi kuću.» Zadaću filozofije, a tako i zadaću svakog čovjeka, Argentije je vidio u Sokratovu upropaštavanju i živciranju mladeži. Filozofirati za Sokrata, a tvrdio je to Argentije, znači živjeti kao i umirati. Filozofirati znači aktivno sudjelovati u svijetu; graditi, a ne živjeti kao da je sve već načinjeno. Svoju pouku nastavio je opširnim osvrtom na povijest filozofije. Nije pričao u aporijama, klonio se aposteriornosti koliko i apriornosti. Vrhunskom dijalektikom, zaključujući dedukcijom čiji je cilj očito, kako se može činiti površnom čitatelju, bio eudajmonia, na sebi svojstven način predstavio je povijest i smisao filozofije. Započeo je sa sedam mudrih Milećana izrugujući se njihovim djetinjastim zaključcima, a hvaleći njihove metode. Osvrnuo se na pitagorejce, na zbunjenog Heraklita, izrugivao i racionalistima koji vjeruju u poznavanje istine i veličao Zenona koji je prethodeći sofistima shvatio da je on gospodar, premda nelogične, istine. Nakratko je spomenuo brojne druge filozofe čijih se imena više nitko ne sjeća i tako zaključio govor o kozmološkom razdoblju grčke filozofije. Na antropološkom razdoblju sve je već bilo jasno, a ontologijsko razdoblje spomenuo je samo kako bi prigovorio Platonu i Aristotelu preveliku i neumjerenu logičnost te što su zaista vjerovali u apsolutnu istinitost svojih zaključaka. Rimsku je filozofiju potpuno zanemario. Kasnije je dao kratak osvrt samo na Pirona, skeptika. Najopširnije je opisao gnostike, Tertulijana i Aurelijana Augustina. Predstavio ih je poimence samo kako bi im poslije osporio spoznaje istovremeno ne niječući njihovu istinitost. Učinio je to kako bi ostao dosljedan svojoj logici, kako bi priznao sve postojeće istine kao pravovjerne. Ivanu Pavlu već je od prije bila jasna ta Argentijeva teorija i nije imao problema sa shvaćanjem njegovog izlaganja. U daljnjem tekstu, nije mu promakao niti jedan značajan filozof: ni Eurigen, ni Canterburyjski, ni Abelard, ni Bacon, ni Bonaventura, ni Albert Veliki. Svesrdno je dokazivao teze Tome Akvinskog koje su tvrdile da istina ne proturječi istini, no Argentije ih je protumačio na svoj način. Radi reda i suvislosti, priložio je i svoj nepristran prikaz filozofije Dunsa Scotta i Williama Occama. Prešavši na filozofiju novog vijeka pisao je kao da se zabavlja skrećući čas s N. Kuzanskog na R. Descartesa, čas s G. Brunoa i njegova panteizma na Leibnizovu monadologiju. Zbijao je šale na račun Francisa Bacona i izvrnuo definiciju filozofije Thomasa Hobbesa. Od slavnih njemačkih filozofa, kritike je poštedio jedino Hegela, a ostalima je zamjerio što su se uopće petljali s idealizmom. Objašnjavajući bit Schopenhauera i Kierkegaarda bio je vrlo nejasan dok je filozofiju F. Nietzschea pojednostavio do pretjeranosti kao čisti nihilizam kulture zbog udovoljavanja nagonima. Trudio se biti zanimljiv, više nego razborit zadirući u psihopatologiju Karla Jaspersa, a cijeli povijesni pregled zaključio stalnom otvorenošću prema istini koju je zagovarao Martin Heidegger ostavljajući i dalje otvorenim, više nejasnim, pitanje same istine. Odlučivši se prekinuti svoje pismo u trenutku kad je Ivan Pavao odlučio prestati čitati te bljezgarije i, kako je počeo smatrati, čiste brbljarije, Argentije je citirao modernog filozofa A. Ćubelića u intervjuu za neki studentski časopis: «Pripadati ljudskoj vrsti znači biti pohranitelj riznice pitanja, odgovora, strahova, nagomilanih projekata onih koji su nam prethodili. To znači sudjelovati na putu ljudske zajednice prema strukturi koja svakome omogućuje 'znati se prepoznati lijepim u pogledu drugog'. (...) Što je zadaća čitavog života: postati onaj koji izabiremo biti.» Izrekavši te riječi Argentije je zauvijek ušutio. Bilo je gotovo neobično koliko se i Ivan Pavao, čitajući te rečenice s druge strane zrcala, slagao s onim što su mu željele poručiti. Konačno je shvatio svoju zadaću u svijetu i napravio svoj izbor. Argentije je pismom postigao i više nego što je očekivao, a posljedice su za Ivana bile katastrofalne. Budući da je pismo bilo javno i govorilo o tako važnim stvarima na tako jasan način, ljudi su ga sa zanimanjem čitali. 2 milijarde onih koji nisu posjedovali tu sposobnost, slušali su prepričavanja drugih i uskoro su se svi, gotovo svi, odijelili od nauka i vjere koju je Ivan propovijedao. Odijelili su se od Ivanovog pravovjernog puta i krenuli vlastitim putovima koji su im se prvi ponudili, a koji su njihovim dotad potisnutim požudnim željama bili primamljivi. Ivan Pavao nije se iznenadio. Čak je i predosjetio da će se slično dogoditi. No on je nadalje ostajao postojan u kršćanskoj vjeri, Argentijevo pismo mu je zapravo učinilo uslugu, oslobodilo ga je prevelike odgovornosti i, konačno, učvrstilo u njegovoj vjeri. Složio se sa svime što mu je Argentije poručio i u vjetar kojega nitko nije čuo, viknuo: «Neka se govor slaže sa životom!» Njegova se vjera više nije sastojala od poteškoća da prihvati kanonske odredbe jer je prestao vjerovati u zakon, a zakrilio se pod plašt Božje ljubavi. On i nekolicina odvažnih koji su u vjeri pronalazili neprestanu novost, a ne pouzdano dokazanu istinu, nastavili su propovijedati kršćansku vjeru u mračnoj noći koju je donijelo novo doba. Novo doba tražilo je i nove mučenike i Ivan Pavao je s radosnom spremnošću jaukao od boli kad su ga, uzaludno se nadajući da će s njim izbrisati sjećanje na Isusa Krista, primjer svakog bića, model po kojem su svi ljudi – kao što je tvrdio Irenej – slični Bogu, lišili zemaljskog života spalivši ga tajno na električnoj stolici i potom bacivši u najbližu nepoznatu rijeku. Daljnji život Ivana Pavla teško je opisati jer se nastavio u transcendentalnom svijetu bez granica u dimenzijama, u svijetu gdje svatko spoznaje odgovore na prva i posljednja pitanja. Može se samo površno nagađati. Treba ipak reći da se je Ivan Pavao susreo s Bogom kada se morao prisjetiti svojeg života. Dijelivši sjećanja koja su bila vlastita Argentiju, njegovu vječnom protivniku i pratiocu, čovjeku kojega zapravo nikad nije vidio licem u lice, morao je zaključiti neoborivo istinitu činjenicu, Argentije nije bio nitko drugi nego baš on, Ivan Pavao; zajedno su kao jedna duša postojali oduvijek u svijetu ideja. Ivan Pavao je bio zadovoljan i pružio si je ruku – sve apsurde pripisao je ljudskoj konačnosti i nedosljednosti. |
- 11:04 - Komentari (1) - Isprintaj - #
subota, 14.05.2005.
Moja filozofija
(zapravo jedna od )Radi dok ne umreš, onda ćeš se odmarati. |
- 11:01 - Komentari (1) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 02.05.2005.
Filozofija modernog zdravlja
Ima jedan čovjek, kolumnist, novinar i pisac Zoran Ferić koji u svojoj poznatoj kolumni 'Otpusno pismo' u Nacionalu analizira bolesti današnjeg društva. U jednom broju govorio je o zdravlju i bolestima. Dopustite da ga, u nedostatku osobne jezične kreativnosti citiram, a tu i tamo ubacim i pokoju svoju: ''..farmaceutske tvrtke uz pomoć liječničkih lobija i znanstvenika izmišljaju nove bolesti kako bi stvorile veće tržište za svoje proizvode...'' što dokazuje davno postavljenu hipotezu kako svako doba ima svoje brige. Priča se, što je vrlo vjerojatno, da su sami znanstvenici svojim eksperimentima stvorili virus HIV, uzročnik AIDS-a iako za to okrivljuju majmune i ljude koji si bili u doticaju s njima. ''Uz tolike neizlječive bolesti, imati neku izlječivu životna je premija...'' Ljekarne to znaju pa i iskorišćuju šaljući tu i tamo pokoji virus za kojeg odmah pronađu i protuvirus pa smo svi opet lijepi zdravi. ''To se, dakako, može vidjeti i kod nas po vrlo jednostavnoj činjenici da se otvara sve više ljekarni... Izmišljanje bolesti pretvara nam živote u medicinski triler, a misao na bolest postaje djelom naša svakodnevice. Ujutro, uz zdravu hranu za doručak,... sve više ljudi pije i vitamine u tabletama...'' Ljudi jednostavno moraju zdravo živjeti. Ali zdravlje je postalo trend, nešto što nam nameće novo doba, nešto što mijenja svoje osobine ovisno o sezoni. Nekad je čovjeku potrebno ponuditi Orbit kako bi znao da postupa zdravo. ''Momentalno je velik broj ljudi u razvijenim zemljama u nekakvom procesu liječenja ili preveniranja bolesti što u njima po svoj prilici izaziva istu onu nadu i optimizam... Čuvanje od bolesti, obdržavanje dijeta i uzimanje tableta postaju oblik strasti, a zdravlje cilj koji nam osmišljava život... smisao života.'' A zdravlje iako važno, nije smisao života. |
- 22:36 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
od filozofa do filozofija (jedan malo osobniji i slobodniji pogled na filozofiju)
Filozofija
Filozofija je pitanje o bitku, svijetu, istini, moralnosti ljudskog djelovanja i smislu života. Naziv 'filozofija' (ljubav prema mudrosti je složenica grčkih riječi filia (ljubav) i sofia (mudrost). Neke od filozofskih, disciplina su metafizika (materijalizam, idealizam), antropologija, gnoseologija (empirizam, racionalizam, kriticizam, dogmatizam, skepticizam, kriticizam), etika, estetika, filozofija politike i filozofija povijesti. Razdoblja filozofije: Kozmološko razdoblje grčke filozofije (Milećani: Tales Pitagorejci, Hereklit, Elejci; Parmenid, Empedoklo, Atomisti: Demokrit). Antropološko razdoblje grčke filozofije (Sofisti, Sokrat). Ontološko razdoblje grčke filozofije (Platon, Aristotel). Helenističko-rimska filozofija (Stoicizam: zenon, Epikur, Skepticizam: Piron, Neoplatonizam: Plotin). Srednji vijek (Tertulijan, Aurelije Augustin, Anselmo Canterburyjski, Roger bacon, Bonaventura, Albert Veliki, Toma Akvinski, William Occam). Filozofija novog vijeka (Nikola kuzanski, Frane Petrić, Giordano Bruno, Francis Bacon, Rene Descartes, Baruch de Spinoza, John Locke, david Hume, Ruđer Josip Bošković). Njemačka klasična filozofija (Immanuel Kant, Johann Gottlieb Fichte, Friedrich W. J. Schelling, Georg W. F. Hegel). Suvremena filozofija (Arthur Schopenhauer, Soren kierkegaard, Friedrich Nietzsche, Edmund Husserl, Karl jaspers, Jean-Paul Sartre, Martin Heidegger). |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||