Fear of Flying

Sve je u načinu na koji smo se dragi i ja upoznali bilo pomalo sudbinski. Ja sam slučajno uletjela u Dogwatch Tavern baš tu večer kad je on sletio na Antigu, a Australac kojeg je upoznao u Dogwatchu i s kojim je igrao biljar neprestano mu je skretao pažnju na mene govoreći kako se ne može koncentrirati na biljar dok ja igram za stolom pored njih (just an excuse for his lousy playing if you ask me). Na kraju večeri u kojoj smo se upoznali, postavili smo pitanje daljnje komunikacije… naime, on je imao svoj britanski mobitel i sim, ja svoj antiški (sms prolazio nije), ja sam imala telefon u vili s lokalnim brojem, on nije, ja sam imala Internet u vili, a on niti kompjutor niti Internet. Kad mi je nakon te prve večeri-noći provedene zajedno, nakon što je tek sletio na Antigu, umoran i jet-lagged rekao da će mi sutra pokucati na vrata tijekom dana, ja sam pomislila „Yeah… sure, right..“

Ali…pokucao je. I ta smo se dva tjedna viđali na old-fashioned način. On bi meni, ili ja njemu, pokucali na vrata, ili bismo se dogovorili unaprijed gdje ćemo se i kad naći. No phones, no Internet, bez čekanja smsova ili mailova. Kad smo bili zajedno, bili smo zajedno, kad nismo, nije bilo onih nervoznih pitanja „Pa dobro, gdje je taj sms/mail/telefonski poziv?
Onda je on, par dana prije mene, odletio s Antigue, i veza nam se promijenila od technology-free u technology-dependant vezu. A ja stvarno mrzim veze na daljinu… zato što sam ih imala nekoliko i zato što sam postala stručnjak u tome zašto takve veze NE MOGU funkcionirati. Veza na daljinu može biti samo prolazna faza veze između dvoje ljudi kojima je krajnji cilj biti zajedno, u istom mjestu, i koji znaju kad će se to otprilike i kako dogoditi. Veza na daljinu na neodređeno je izgubljen slučaj. Ako netko ima drukčije iskustvo, by all means, tell us the secret.

S druge strane, mislim da ne poznajem niti jedan jedini par koji nije morao u nekom trenutku, na neki način, biti odvojen i ljude koji nisu, barem na neko vrijeme ovisili o skypu, msn-u, telefonu i Internetu in general kako bi održali kontakt u ljubavnoj vezi. S pokojom sam prijateljicom čak znala analizirati skype chatove i pokušavati dokučiti karakter muškarca kroz način na koji piše poruke, koristi emoticone, dokučiti koliko je zainteresiran kroz to koliko se često javlja i na koji način etc etc. To može biti prilično zanimljivo, dok i sami ne spadnete na takvu vrstu veze, a onda zna biti i frustrirajuće… Ali, ja se uvijek trudim sve s čim se moram nositi na neko dulje vrijeme shvatiti kao learning experience, pa evo što sam dosad naučila, o skypeu, sebi i njemu, te načinu na koji ljudi komuniciraju preko interneta in general.

1. Žene su i dalje verbalni tipovi, pišemo lijepe duge rečenice koje bi donekle trebale oponašati „normalnu“ komunikaciju, dok muškarci smatraju da su dizajneri messengera vrlo inteligentni ljudi koji su uspjeli kroz emoticone slikovno prikazati 20 stanja i emocija koje su oni u stanju osjetiti. Tako umjesto „What you have just said put a big smile on my face, and I would love to kiss you right now“ dobijete emoticon koji se smije i emoticon koji šalje pusu.

2. Moj dragi je već vrlo dugo, unfortunately, član online gaming zajednice, što znači da a) ima preko 70 kontakata na messengeru od kojih mu se u svakom trenutku javlja barem 5 i b) da je razvio brzinu chatanja i niz dodatnih signala i simbola koji bi trebali simulirati „pravu“ komunikaciju… npr.
>< (dvije obrnute zagrade) znači otprilike „dunno“ i zamjenjuje pokret slijeganja ramenima, to koristi u situacijama kad ne zna što bi odgovorio na neki chat line
* (zvjezdica) ide nakon što zbog brzine nešto krivo otipkate, a to nešto može proizvesti zbunjujući ili komičan efekt, a ne onaj koji želite. Npr. I love you moans umjesto I love your moans, sljedeća linija će biti samo your*.
vrlo česte kratice:
brb – be right back
ty – thank you
rofl – rolling on the floor laughing

3. Dosta muškaraca zapravo više voli ovu vrstu komunikacije, jer su i inače za vrijeme dugih telefonskih razgovora nemirni, i zato što smatraju da telefon služi kratkom i preciznom prenošenju podataka (a ne dugim ispovijestima i razmjenjivanjima nježnosti ). Ovakva vrsta komunikacije im omogućava da istovremeno rade i neke druge stvari, protegnu noge, jedu, surfaju na internetu itd itd.

So my conclusion is… da je skype nužno zlo. Ništa ne može zamijeniti prisustvo druge osobe u prostoriji, svakodnevno, ili barem vrlo često, zajedničko provođenje vremena. Ako je to nemoguće ostvariti, iz bilo kojeg razloga, jedina adekvatna zamjena je telefon, ili telefonski poziv kroz bilo koji medij (mobitel, skype), a tek onda dolaze scattered, random, toneless chat poruke. Ali eto, pristajem na rizik krivih interpretacija, nedorečenih i neizrečenih stvari koje se tako lako izgube u tom beskrajnom prostoru koji zovemo cyber space. Pristajem, jer ću možda, akobogda, u ne tako dalekoj budućnosti, kad budem poznavala svaku poru na njegovom licu i svaku nijansu tona glasa, poželjeti otvoriti sve naše sadašnje chatove i prisjetiti se kako je bilo dok je sve među nama bilo novo, neizvjesno, zanimljivo i uzbudljivo.