Fear of Flying

Sve je u načinu na koji smo se dragi i ja upoznali bilo pomalo sudbinski. Ja sam slučajno uletjela u Dogwatch Tavern baš tu večer kad je on sletio na Antigu, a Australac kojeg je upoznao u Dogwatchu i s kojim je igrao biljar neprestano mu je skretao pažnju na mene govoreći kako se ne može koncentrirati na biljar dok ja igram za stolom pored njih (just an excuse for his lousy playing if you ask me). Na kraju večeri u kojoj smo se upoznali, postavili smo pitanje daljnje komunikacije… naime, on je imao svoj britanski mobitel i sim, ja svoj antiški (sms prolazio nije), ja sam imala telefon u vili s lokalnim brojem, on nije, ja sam imala Internet u vili, a on niti kompjutor niti Internet. Kad mi je nakon te prve večeri-noći provedene zajedno, nakon što je tek sletio na Antigu, umoran i jet-lagged rekao da će mi sutra pokucati na vrata tijekom dana, ja sam pomislila „Yeah… sure, right..“

Ali…pokucao je. I ta smo se dva tjedna viđali na old-fashioned način. On bi meni, ili ja njemu, pokucali na vrata, ili bismo se dogovorili unaprijed gdje ćemo se i kad naći. No phones, no Internet, bez čekanja smsova ili mailova. Kad smo bili zajedno, bili smo zajedno, kad nismo, nije bilo onih nervoznih pitanja „Pa dobro, gdje je taj sms/mail/telefonski poziv?
Onda je on, par dana prije mene, odletio s Antigue, i veza nam se promijenila od technology-free u technology-dependant vezu. A ja stvarno mrzim veze na daljinu… zato što sam ih imala nekoliko i zato što sam postala stručnjak u tome zašto takve veze NE MOGU funkcionirati. Veza na daljinu može biti samo prolazna faza veze između dvoje ljudi kojima je krajnji cilj biti zajedno, u istom mjestu, i koji znaju kad će se to otprilike i kako dogoditi. Veza na daljinu na neodređeno je izgubljen slučaj. Ako netko ima drukčije iskustvo, by all means, tell us the secret.

S druge strane, mislim da ne poznajem niti jedan jedini par koji nije morao u nekom trenutku, na neki način, biti odvojen i ljude koji nisu, barem na neko vrijeme ovisili o skypu, msn-u, telefonu i Internetu in general kako bi održali kontakt u ljubavnoj vezi. S pokojom sam prijateljicom čak znala analizirati skype chatove i pokušavati dokučiti karakter muškarca kroz način na koji piše poruke, koristi emoticone, dokučiti koliko je zainteresiran kroz to koliko se često javlja i na koji način etc etc. To može biti prilično zanimljivo, dok i sami ne spadnete na takvu vrstu veze, a onda zna biti i frustrirajuće… Ali, ja se uvijek trudim sve s čim se moram nositi na neko dulje vrijeme shvatiti kao learning experience, pa evo što sam dosad naučila, o skypeu, sebi i njemu, te načinu na koji ljudi komuniciraju preko interneta in general.

1. Žene su i dalje verbalni tipovi, pišemo lijepe duge rečenice koje bi donekle trebale oponašati „normalnu“ komunikaciju, dok muškarci smatraju da su dizajneri messengera vrlo inteligentni ljudi koji su uspjeli kroz emoticone slikovno prikazati 20 stanja i emocija koje su oni u stanju osjetiti. Tako umjesto „What you have just said put a big smile on my face, and I would love to kiss you right now“ dobijete emoticon koji se smije i emoticon koji šalje pusu.

2. Moj dragi je već vrlo dugo, unfortunately, član online gaming zajednice, što znači da a) ima preko 70 kontakata na messengeru od kojih mu se u svakom trenutku javlja barem 5 i b) da je razvio brzinu chatanja i niz dodatnih signala i simbola koji bi trebali simulirati „pravu“ komunikaciju… npr.
>< (dvije obrnute zagrade) znači otprilike „dunno“ i zamjenjuje pokret slijeganja ramenima, to koristi u situacijama kad ne zna što bi odgovorio na neki chat line
* (zvjezdica) ide nakon što zbog brzine nešto krivo otipkate, a to nešto može proizvesti zbunjujući ili komičan efekt, a ne onaj koji želite. Npr. I love you moans umjesto I love your moans, sljedeća linija će biti samo your*.
vrlo česte kratice:
brb – be right back
ty – thank you
rofl – rolling on the floor laughing

3. Dosta muškaraca zapravo više voli ovu vrstu komunikacije, jer su i inače za vrijeme dugih telefonskih razgovora nemirni, i zato što smatraju da telefon služi kratkom i preciznom prenošenju podataka (a ne dugim ispovijestima i razmjenjivanjima nježnosti ). Ovakva vrsta komunikacije im omogućava da istovremeno rade i neke druge stvari, protegnu noge, jedu, surfaju na internetu itd itd.

So my conclusion is… da je skype nužno zlo. Ništa ne može zamijeniti prisustvo druge osobe u prostoriji, svakodnevno, ili barem vrlo često, zajedničko provođenje vremena. Ako je to nemoguće ostvariti, iz bilo kojeg razloga, jedina adekvatna zamjena je telefon, ili telefonski poziv kroz bilo koji medij (mobitel, skype), a tek onda dolaze scattered, random, toneless chat poruke. Ali eto, pristajem na rizik krivih interpretacija, nedorečenih i neizrečenih stvari koje se tako lako izgube u tom beskrajnom prostoru koji zovemo cyber space. Pristajem, jer ću možda, akobogda, u ne tako dalekoj budućnosti, kad budem poznavala svaku poru na njegovom licu i svaku nijansu tona glasa, poželjeti otvoriti sve naše sadašnje chatove i prisjetiti se kako je bilo dok je sve među nama bilo novo, neizvjesno, zanimljivo i uzbudljivo.

Prošlo je već nekoliko dana otkako sam se vratila iz Newcastlea gdje sam provela dva divna tjedna sa svojim novim dragim i njegovom obitelji. U tih sam nekoliko dana nekoliko puta započela pisati novi post i shvatila da mi je zadovoljstvo i sreću teško opisati, jer u njima nema opsesivnih analiza, nadahnjujuće ljutnje ili zabavnog sarkazma - happiness writes white.

Naravno, kod mene uvijek postoji jedna poluzdrava doza straha od „letenja“ koja uvijek začini svako iskustvo, a i Englezi su duhoviti, zabavni ljudi, pa evo nekoliko crtica koje su obilježile posjet Newcastlu.

Let je prošao sasvim ok, jer je bio kraći nego što je to najavljeno, jer sam znala da me na aerodromu čeka on, jer smo se gore u oblacima treskali samo nekih minutu dvije i jer sam probala novu tehniku odvlačenja misli koja se sastojala od slušanja mp3-a i čitanja sve i jednog članka u In-flight časopisu.
Dočekao me na Heathrowu i na brzinu smo se odvezli do Park Inn hotela na aerodromu (topla preporuka svima koji ikad budu morali noćiti na Heathrowu, odlične cijene i fantastične sobe). Negdje oko 1 ujutro smo shvatili da je management hotela vrlo lukava skupina ljudi. Soba je bila prostrana, prekrasno uređena i nova, kupaonica ogromna i sva u mramoru, a cijena – samo 60 funti! However, odnekud je cijelo vrijeme dopirao miris hrane, na stolu je ležao vaučer za besplatnu bocu vina - ako naručimo hranu - i budući da smo do ponoći bili ogladnjeli, naručili smo hrane za još 60 funti. Dakle, snizili su cijenu sobe na minimum, i sve osmislili na takav način da vas primame da potrošite još gomilu love na room service. Skužili smo da smo nasjeli, ali bili smo sretni što smo zajedno i što je hrana tako ukusna, i vino tako pitko, pa nas je bolio đon.

Ujutro smo se vrlo polako zaputili prema Newcastleu. Ja mrzim duge vožnje autom (ova je sa stankama trajala oko 5 sati). Kad smo se već približili Newcastleu, guzica i noge su mi bile ukočene, kosa mlitava, koža sivkasta od 5 kubičnih mililitara or whatever kisika koji smo zajedno dijelili u autu tih 5 sati i bila sam slightly nadrkana jer sam takva trebala upoznati njegovog tatu (mama i brat me nisu brinuli jer sam ih već upoznala na Antigui). On mi je putem nekoliko puta ponovio da je kuća koju je nedavno naslijedio od ujaka i koju je intenzivno preuređivao prije mog dolaska još uvijek pomalo nedovršena i da on „eto baš ne zna kako će se meni to svidjeti…“ Ja sam ga pitala jel ima tuš i krevet. On je rekao da ima. Ja sam rekla „It'll do my love“.

Onda smo se dovezli pred tu kuću. Otvorio je vrata i istog mi je trena kosa pobijelila od građevinske prašine. Spustila sam kovčege…na koje se spustio tanki sloj te iste prašine. Great.

On kaže: Don't pay any attention to the porch and living room, they need to be finished and properly cleaned.
Ja mislim: Ma stvaaaarno?
On kaže: Let's go upstairs so you can see the bedroom…
Ja stojim u svom crnom kaputu prekrivenom prašinom i svakakvim letećim mucicama i mislim: Možda je barem upstairs očišćen i pripremljen za moj dolazak… A onda uđem u spavaću sobu koja ima jedan novi ormar u kutu, debeli bijeli vuneni tepih na podu i nekakve madrace i dijelove čvrsto zapakirane u foliju i naslonjene na zid. Hm. Prošećem se do kupaone, velike nove kupaone s velikom kutnom kadom….prekrivenom vrlo debelim slojem prašine i boje za zidove (hmhm), a iz pozadine dopire njegov glas: We are meeting Mom and brother in the local pub in a couple of hours…
Kosa mi se lagano počne dizati na glavi, okrenem se i pogledam ga, a on pita polu-preplašenim glasom: Are you now sorry you came…?
A ja kažem: No, I am not sorry, we are together and that's the only thing that matters… I što je najbolje, stvarno to i mislim.
Zasučem rukave i počnem ribati kadu, a on izvuče neki stari alat i počne sklapati krevet. Needless to say da smo sve završili na vrijeme i za 2 sata bili u pubu. To je valjda ljubav.

Dva dana kasnije, u 11 ujutro, vozili smo se prema mjestu koje se zove Morpeth na vjenčanje njegovog ujaka. U 11 ujutro, na 15 stupnjeva i hladnom sjevernom vjetru, ja sam na sebi imala preskupo plaćenu večernju haljinu bez rukava ili naramenica, štikle i crne samostojeće (ali barem sa se osjećala glamurozno i sexy… i nervozno, jer moram upoznati everybody and their mother). Doručak nisam pojela, kavu nisam popila, jer sam se fenirala, šminkala i pakirala torbu za overnight stay u hotelu u kojem će biti vjenčanje. Dovezli smo se pred prekrasan old-fashioned looking hotel u Morpethu, izletili van jer smo već pomalo kasnili i u brzom trku preko travnjaka ja sam vezivala mašnu-type thing oko sebe, a on je vezao kravatu. Kao u Četiri vjenčanja i sprovod. Brzo smo utrčali u neko predvorje gdje su svi već bili okupljeni… sve te engleske dame s onim polu-šeširima-polu-rajfovima-polu-cvijećem na glavi i bunch of odd-looking cousins. Moj dragi je bio baš divan, krenuo me odmah svima redom predstavljati, who cares što mlada treba svake sekunde sići niz stepenice.
Svi su bili izrazito ljubazni i topli prema meni:
Od mlade mama: Oh beauuuutiful dress, iiiisn't it?
Baka od dragog: Yes, she is gooooorgeous, isn't she?
A ja: Oh thank you much, so lovely to be here…. (i ne mogu vjerovati da mi to izlazi iz usta…)

Odnekud se stvorio šampanjac i ja sam iskapila čašu samo tako, na prazan želudac. Sama ceremonija vjenčanja je bila skromna and in very good taste. Bilo nas je oko tridesetak, ugodna glazba u pozadini, oni su izmijenili zavjete (by the way, ujak i njegova darling su bili u vezi 20 godina prije nego što su se vjenčali taj dan) i onda smo se svi izašli van slikati… i piti još šampanjca u tom engleskom countryside.


Popodne je proteklo u jedenju i pijenju. Sjedili smo za okruglim stolovima, s imenima ugraviranim na papirićima pored svakog tanjura. Nakon što su kumovi održali duhovite govore (opet kao u Četiri vjenčanja i sprovod), popili smo još malo šampanjca, a onda je krenula hrana… sorbet od limuna serviran u dinji da očistimo nepce, salata od rakova as a starter pa roast beef with yorkshire pudding, veggies and roast potatos. Sve smo to obilno zalijevali finim vinima, ja barem jesam, a moj dragi i njegov brat su otišli po pivo… jer što je Englez bez pive? Osoba bez nacionalnog identiteta.

Predvečer smo dragi i ja, kao i većina drugih gostiju, otišli u svoju sobu da se nakratko osvježimo (čitaj: pripremimo za drugu rundu uljudnog pijančevanja). Nakon toga spustili smo se u drugu salu… prilično mračnu, s osvijetljenom pozornicom na kojoj je neki tip radio obrade Franka Sinatre i inih drugih sličnih pjevača i pjevačica. Opet nas je čekao švedski stol i šampanjac. Jedan od ujaka mog dragog, uncle John, mali ćelavi mršavi srednjoškolski profesor s Cambridgea, koji ima četiri odrasla sina i vrlo ružnu ženu i koji je gay, već je bio dobrano pijan. Presvukao se u uske Diesel traperice i majicu i stavio sjajni lanac oko vrata, te se penjao na sve slobodne stolice u sali i vrtio bokovima i radio imaginarne pokrete nabijanja… Većina nas je vrištala od smijeha, barem oni koji ga neće morati često susretati, dok su njegovi sinovi, grčevito držeći svoje boce piva, sjedili u kutu namrgođenih, posramljenih lica i vjerojatno mislili: „Oh not again…“
U jednom me trenutku odvukao na podij i otplesali smo svoju hetero Croatian- gay English version of „I did it my way…“.

Na trenutke su mi u glavi iskakale slike iskomadanog pečenog odojka na spojenim stolovima prekrivenim bijelim stolnjacima, bačve pune domaćeg vina, tamburaški bend koji svira „U mog strica osam kobasica…“ i neki neugodni debeli rođak koji je toliko pijan da mora skinuti hlače pred svima… Zatvorila sam oči i pomislila „Daj Bože da se udam ovdje u Engleskoj“. Cijeli taj dan i svi ti ljudi su mi ostali u jako ugodnom sjećanju.

Jedan me dan dragi odveo u Durham. Ovo je Durham Cathedral…



A drugi dan u Alnwyck Castle, dvorac Lorda od Northumberlanda (poznatiji kao lokacija snimanja Harrya Pottera) gdje sam se opet naslušala zanimljivih razgovora:
Sin (oko 6 godina): Mom, is Harry Potter still living here?
Mama: Darling I told you Harry Potter is not real, he is a fictive character from a book, and you know what a fictive character is, don't you?
Sin: Yes Mom, does that mean he died here?
Mama: Nooo… he is a ficive character, fictive means….

I tako dalje. Dvorac je zaista prekrasan, a navodno su takvi i vrtovi oko dvorca. Vrtove smo odlučili posjetiti u rano ljeto.



Ostatak sam vremena u Newcastleu provela radeći jednostavne svakodnevne stvari – pub, večere s članovima obitelji, čišćenje kuće itd. i uživala sam u svakom trenutku. Let natrag je bio zaista smooth and bump-free pa mi se dlanovi nisu skoro nikako znojili. Sad sam ja ovdje, on je tamo… ja bih isto htjela biti tamo, a firma me opet šalje negdje dalje. Hvata me onaj drugi strah od letenja... i stalno se pitam šta ćemo i kako ćemo dalje… Eto, držite nam fige da se što prije nađemo u istoj zemlji, istoj ulici i istoj kući, i da u njoj i ostanemo zajedno.