Neki me dan nazvao Nikola. Nismo se čuli više od dvije godine pa smo se neki dan slučajno sreli u gradu.
Znate ono kad zahvaljujete Bogu što vam je kosa čista i što izgledate dobro u ključnom trenutku...moram priznati da je lagana lipanjska kišica odigrala ključnu ulogu. Naime, pretrčavajući iz knjižare u drugu, fino me oprala. Kosa mi se zakovrčala a topić onako lagano privio uz tijelo.
"Hej mala, kamo tako brzo" čula sam poznati glas.
Osvrnula sam se a on je stajao pod kišobranom. Izgledao je božanstveno. Čupava kosa i one prodorne plave oči, zločesti smješak... ne znam ni sama kako sam ga zaboravila ovih godina.
"Hej frajeru. U potrazi sam za savršenom lovinom. Zar se ne vidi?"
"Kako izgledaš mala, ne bi ti smjelo biti teško."
Uvijek je bio svjesno jeftino šarmantan...voljela sam to. Zanimljivo, ali tijekom četiri godine studiranja on je izmjenio svaku curu na faksu - osim mene. Kasnije sam saznala da je njegov najbolji prijatelj bio lud zamnom - šta ćete, muška privrženost.
"Di ćeš?" upitao me
"U knjižaru tu preko puta. Tražim za ispit neku knjigu"
"Nemoj kisnut" odjednom je rekao i privio me uz sebe ...
Osjetila sam mu dah..
"Moram ići. Stvarno!" (Uvijek se userem u ključnim trenucima, no matter the practice)
"Čekaj. Smiijem li te nazvati...za kavu.."
"Naravno" odgovorila sam. Znala sam da može nabaviti moj broj preko zajedničkih prijatelja ali nisam mislila da će to učiniti.
Kad je telefon zazvonio, znala sam da je bio on. Kava u pol 7 pretvorila se u čašu vina, pa u butelju pa u drugu...
Već lagano omamljena, došla sam do onog trenutka kada sam znala da ili stajem, ili idem do kraja. Poznajem sebe...znam što želim. Željela sam njega - do kraja,
"Idemo do mene?" upitao je vrlo nedvosmisleno.
I znam što bi rekli lokalni puritanci - mala se jebe okolo, daje svakom koji u poželi. Neka govore što žele, ali naravno da postoje ljudi iz prošlosti koje bih uzela bez pitanja, onako divlje i snažno...
Njgov stan nije bio njegov već od tete koja je pola godine živjela u Australiji a pola u Zagrebu. Žena pat od niskog tlaka te bježi na zimu koliko može.
Jeli smo sir u ulju koje je donio iz Dubrovnika. Obožavala sam činjenicu da je iz Dubrovnika. Zadnje naše viđnje bilo je upravo tamo no, ja sam tada imala nekog drugog on drugu...no nikada nisam zaboravila riječi: "e da sad nisu blizu, zgrabio bi te mala...al neka, sjećat ćeš se ti već mene"
"Sjećaš se Dubrovnika" pitala sam ...
"Misliš grada ili onda kad su mi hlače pucale kad bi prošla pored mene" upitao je bezobrazno lagano mi se približavajući...
"Da stvarno, kako je Tijana?" vratila sam istom dozom
"Kako je Darko" sad mi je već bio opasno blizu a ruka mu je krenula put stražnjice...
Znala sam da se jebeno ljubi, ali takva žestina bila je nevjerojatna. Strgnuta odjeća i najgrublje poze bile su ublažene njegovim riječima...
Znala sam da je riječ o one night standu...znala sam da nismo suđeni da bi bili, ali osjećaj nevjerojatnog užitka i sreće bio je jači.
I nisam ni trnutka osjetila žaljenje. Znala sam da on želi da se nastavimo viđati, no sve dođe i ode...
Jednostavno sam uzela što sam željela već godinama. Tada sam mislila da sam istinski zaljubljena. Sada znam da je sve bila čista strast.
"Čujemo se" odmahnula sam mu rukom uz smješak.
Zvao me nekoliko puta, nisam mu se javljala. Poglavlje je zatvoreno...život ide dalje. Amen.

Kad sam se vraćala doma svirala je ova stvar - na ovo poželim vrištati