AAAAAAAAAAAAAAAAAA....
ponedjeljak, 26.09.2005.
Prestrašno, jel i vas ponekad strah ???...
I iako znate da je to za vaše dobro i da će najvjerojatnije (ključna riječca) sve proći u redu...vi umirete od straha, treme, grčeva u želucu, povraća vam se i htjeli biste propasti u zemlju dok sve ne prođe? Ne?
E onda sam samo ja najveća kukavica na svijetu.
Naime, obrana u petak - naravno da neće biti jednostavno ("A šta si mislila????"). Osim što ću se izbrukati pred komisijom sastavljenom od Finaca, Talijana i Engleza, obrukat ću se i pred svekolikom nam milom i dragom državom jer cijelu stvar prate novinari. O da, bit će i slika da ne mogu reć poslije da su krivo napisali i kako ne, nisam ja izjavila tu glupost...ma daaaaj molim te.
Eh da...možda budu samo neke opskurne novine...znate ono 'Glas Orahovice' ili 'Muć Danas' (da, znam da ne postoje)...pa se ni ne skuži haaaa??? A možda ispadnem dobro. Ajmeeee...
Uglavnom gaće mi se tresu i ovih dana neću spavat (da, još mi samo i podočnjaci skupa s podbuhlom facom trebaju - How nice)
komentiraj (20) * ispiši * #
Sjećanja...
nedjelja, 25.09.2005.Neki sam se dan sjetila kako sam jednom nakon rata pogledala u nebo i vidjela avionski trag. Dotad su avioni bili iskljucivo povod za sirene (kojih se by the way i danas užasavam), bježanje u skloništa i igranje skrivača u istom. U tom sam trenutku shvatila da eto, prvi put vidim avion - putnički i nije me strah...i to mi je bilo baš lijepo. Istu sam priču napisala u nekom školskom sastavku koji je zatim otišao na natjecanje Lidrano gdje je zagubljen među količinom 'Godišnjih doba koja su došla opet u naš grad'.
Rat me nije dokačio...barem ne mene osobno. Dosta je mojih moralo pobjeći i nikada se nisu vratili, dosta ih je poginulo, neki su dobili PTSP a neki drugog tatu. Neki nisu dobili ništa osim UN-ove konzervirane šunke koju sam tako pohlepno jela kod bake i dede. Baka je jednom mjesečno išla u Caritas po tri kile brašna, šećera i tog mesa. Nekad bi dobila i čokoladu i gumene Haribo medvjediće.
Sklonište je bilo jedna prava pizdarija. Klinci smo se skrivali po šatorima napravljenim od deka i žičanih kreveta na kat, vrtili smo generator za struju ili smo svoja prva romantična iskustva stjecali u prolazu za nuždu.
Mnogima iz moje zgrade proširila se obitelj za nekoliko članova, šta od želje za djetetom prije no muž ode na prvu liniju, šta od nestašice kondoma ili upotrebe RIS-ovih koji bi redovito pucali, šta od neimanja pametnijeg posla i eksperimentiranja generacije 90-ih. I moja se obitelj proširila i to čak za 4 člana. Iz Tovarnika su s jednim cipelama i dvoje gaća došli neki dalji rođaci. Samo kad sada pomislim kako djeca znaju biti okrutna kad su mala. Mene jedinicu teško je bilo nagovoriti dijeliti svoju odjeću, flomastere, barbike sa nekom nepoznatom djecom koja su samo jela i konstantno hodala gola po stanu. Nisam znala, sad mi je žao.
Kažu da se Hrvatska još oporavlja od rata, kažu da ne ide to tako brzo..kažu da sam i ja brzopleta i nedovoljno strpljiva. Uvijek sam bila nekako drugačija, kad su svi išli jednom stranom ja bih uzela drugu. Neki dan sam ustanovila da bi bilo super da sam dobila mamine živce i tatinu upornost. Nažalost ja sam sve naslijedila od tate pa često eksplodiram u situacijama kada imam i nemam pravo... ponekad se ugrizem za jezik - ali nikad ne zažalim.
komentiraj (4) * ispiši * #
komentiraj (5) * ispiši * #
Nothing ever happens...and I wonder...
utorak, 20.09.2005.'Isolation is not gooooooooood for meeeeee'...hu d fak se sjeca jos Fool's gardena? Znate ono, maturalac u osnovnoj, dečko iz Požege koji ti se sviđa a ti nikako da napraviš prvi korak...blabla...
Sranje, nemam inspiracije...a Ptica Trkačica je ugasila blog pa ne mogu kopirat.
Uglavnom, počela sam bit tjerana da pišem blog...i ne samo to već stoje pored mene i tjeraju me...dobro da mi pištolj nisu uperili u sljepoočnicu...ali ne bih se čudila...
Ona živi u Southamptonu a on je njoj pjevao Californication - how bad can it be???
Da budem u bedu jer sam britanac ili da se ponosim...da kao Marc Jacobs iznesem na pistu cheerleadere ili kao Julian MacDonald pokazem da me bas briga za Veliku Britaniju, kraljicu i sva okolna sranja...šteta što nisam modni dizajner..njima izražavanje tako bolje ide...
JA. Ne dolazi ništa, daj pitaj
ON: Doći će sport...daj čekaj
(Kolega i ja u našoj maloj klinici/redakciji/whatever zaokruži šta ti se sviđa)
Du ju andersteeeeend, du ju fiiil d seeeejmmmmmm...porešli smo na tugaljive pjesmice 80-ih na koje smo nekad plesali stiskavce s voljenom nam Lanom ili Branimirom....svi su nekad imali Lanu ili Branimira za kojim su onako djetinje žudjeli, right???
Potsjeća me na fil 'La Boum' sa Sophie Marceau u glavnoj ulozi. Oh zašto, zašto sam imala dugu plavu kosu a ne crni 'bob' kao Vic. Damn...uvijek sam patila.
komentiraj (6) * ispiši * #
Zahvale...kao nakon dobivenog Oscara
subota, 10.09.2005.Jutros kada sam se probudila pokušala sam prevrtiti sinoćnje događanje po svojoj lagano bolećoj glavi:
- nisam bila pretjerano lascivna u ophođenju s ljudima koje ne poznam
- nisam plesala po stolu
- nisam skidala majicu
- nisam glumila da znam pjevat....a ne, ne...čekaj to jesam...mutno se sjećam zagrljaja šefice financija i ne dirajte mi ravnicu te veselog benda...damn opet sam pjevala pred svima...
- nisam previše jela (tri dagnje i dva škampa can't really qualify as eating???)
- previše sam pila (ali nisam mješala što je zaista pohvalno i prestala sam u pravom trenutku što znači da se nisam ispovraćala po nogama članova uprave)
A sada zahvale:
Hvala mojim roditeljima jer su mi otvorili ulazna vrata navečer (znala sam da taj novi ključ koji mi je dala nadzornica zgrade ima neko značenje...samo nisam znala koje)
Hvala Bogu jer na karaokama nisu imali 'Für immer Punk' koju smo htjeli pjevati ekipi iz uprave (jer je to jedina pjesma osim Danke Deutschland koju znamo a da je na njemačkom)
Hvala nekim ljudima jer nisu došli i hvala nekima jer su došli
Hvala ekipi iz Juicy Couturea jer rade jako kvalitetne stvari od velura koji se ne uništi čak ni kad ga znojni XL kolega pokušava navući tvrdeći da mu je eto...baš taman
Hvala dečkima iz osiguranja koji su istog tog kolegu prijateljski grlili i sa razumijevanjem kimali glavom nakon razbijene tri čaše (i ako mi netko kaže da on nema slavonske krvi...)
Hvala ljubaznom kolegi za kojeg sa sigurnošću ne znam tko je koji me vozio doma iako živi u centru i to naveče kada je taksija već nestalo
Hvala Njemu koji me u 4 sata nazvao i urlao pijano na telefon da će me pokupit ako sam još vani i da me voli (došla sam doma u pol 2). Mili puno mi značiš ali nemoj to ponovit ok?
Hvala Plivi što je izumila Andol
Hvala Nov@-oj teve što ujutro pušta gluposti poput Pokemona
Ajme strašno....
komentiraj (14) * ispiši * #
Once upon a time...
srijeda, 07.09.2005.Bila je jedna djevojčica. U biti, bila je to već mlada djevojka i mrzila je kad bi je nazivali djetetom. Imala je već 16 godina, izlazila van, imala dečke i neke brijače..uglavnom dobro se zabavljala i bila 'odrasla'.
Kao i sve djevojke te dobi imala je nekoliko najboljih prijateljica. Znate one cure koje poznate još iz vrtića, 'kliknuli' ste s njima na nekoj razini i ostali prijatelji do kraja, no matter what. Iste te prijateljice majke najčešće obožavaju, imaju povjerenja u njih...uglavnom vole ih i podržavaju druženje omiljene im kćerkice, iako se kćerkica ne obazire na njihove savjete niti mrvicu...znate kako to već ide.
16 godina je super. To je vrijeme najvećih izlazaka, mislim da sam i sama upoznala najveći broj ljudi upravo u razdoblju od 16-18...ljudi s kojima se i dan danas volim čuti i vidjeti. No vratimo se našoj priči...
Ta je djevojka - nazovimo ju Lucija imala nešto strože roditelje...ili je barem ona tako mislila. Oni su tvrdili da je sve to za njezino dobro ali njoj nije bilo jasno, zašto mora pothitno ispraviti tu trojku iz njemačkog, zašto ne smije ostati vani duže od 12, zašto mama krojačici na porubljivanje odnese ali baš svake traperice koje imaju poderan rub, zašto, zašto, zašto...milijun pitanja i želja u njenoj glavi, bunt da se naprkosi i pokaže neka...šta ja znam...zrelost valjda...
Tako je jedan dan otišla na tulum...sa tom jednom najboljom prijateljicom....nazovimo ju Mirna. Lucijina mama je naravno provela cijeli dan smišljajući razloge protiv da prespavaju kod njene tete i vrate se s tuluma tko zna kad ali je na kraju odustala. Valjda je postala svjesna da na neke odluke ne može utjecati ili je jednostavno imala povjerenja...tko će znati, tko će ikada razumjeti roditelje...
Tulum je bio blaga dosada. Bratić koji slavi odlazak u vojsku (kao da se tu ima šta za slaviti...izbivanje iz kuće sa znojavom ekipom, buđenje u ranu zoru, tone i tone graha i suhih keksa, then again...tko će ikad razumjeti i muškarce), sendviči od šunke u ovitku i kiselih krastavaca s majonezom, cola, pivo, vino, stock kao iz pjesme jednog punk benda. Ljudi - uglavnom uštogljeni šminkeri iz 'centra', cure iz Dubrave i dečki s Knežije...ekipa 'ko iz snova.
Mirna se doduše brzo ukopila. Ionako je bila nekako druželjubivija dok je Lucija uvijek imala namrgođeni izraz lica. S tim istim izrazom stajala je pored stola i radila si bambus kad ju je netko grubo gurnuo a bambu s je bio proliven - po novoj majici...naravno bijeloj kako to već biva. I iako je podsvjesno bila sretna što je uništena još jedna Diesel majica koju joj je kupila mama (a ona je htjela s Kurtom Cobainom) nije mogla da se ljutito ne okrene spremna ispaliti paljbu na tog idiota.
Idiot je bio visok i abnormalno zgodan dečko obrijane glave i predobrog razarajućeg pogleda. Malo je zamucala ali je svejedno počela monolog: Ovo je skupa majica, jesi li ti normalan, kako da hodam sa ogromnom crvenom mrljom, zašto ne paziš, koji ti je k... blabla...
Na njeno čuđenje, ovaj se nije okrenuo i prezirno nasmijao nego je skinuo svoju (Oh da, baš tu Kurt Cobain majicu - radnja se dogadja 90-ih šta se može) i nasmjesio se predivnim usnama.
Presvucena u majicu sa dugom kovrcavom plavom kosom izgledala mu je poput andjela, ili joj je bar tako poslije rekao. Niti ona nije bila ravnodusna pa je nakon zahvale, uslijedilo ispijanje brojnih bambusa i ostalih stvari.
Kući su se vraćale van sebe. Mirna je zabrijala s nekim tipom kojeg gleda već stoljećima a Lucija je, iako se ništa konkretnijeg nije dogodilo, bila sva u oblacima. Mario je bio zgodan, mišićav, slušao je Nirvanu, išao u neku srednju školu za časnika...uglavnom nešto s vojskom, s njim si mogao pričati stoljećima i biti zagledan u te oči, u taj smješak koji bi najrađe pojeo...da...Lucija je bila zaljubljena.
Kao što sam spomenula, radnja priče smještena je u 90-te godine, točnije '97. Dakle, nije bilo mobitela i ostalih inih stvarčica koje nam sada olakšavaju život. Nisu niti razmijenili brojeve telefona ali ona je znala da on živi negdje na Knežiji, a on je znao da je ona s Jaruna. Mirna je također bila s Knežije i jedno je jutro histerično vrištala na telefon kako je vidjela Maria i da ju je tražio Lucijin broj telefona.
Škola, kakva škola...umjesto u školu, Lucija je bježala kod Ive u Dugave gdje bi svirale gitaru i vježbale nove stvari za predstojeći koncert u Ivinoj i Mirninoj gimnaziji. Došao je konačno i taj dan a Lucija nije mogla vjerovati kad je u hrpi ljudi vidjela i Maria. Već i onako polupijani od alkohola izašli su na stage (formiran od limenki) i krenuli s prvom stvari. Svirali su prosječno loše, kao i većina teenagerskih bandova ali to i nije tako važno. Važno je bilo da je on tu i da joj se smiješi.... Večer su proveli zagrljeni i tada su se prvi put poljubili. Ljubio ju je strastveno i agresivno kako Lucija još nije doživjela. Znate kad imate 16 godina, i teoretski još ne pomišljate na seks ali vam se prvi put probude odi hormoni koji vas počinju izjedati iznutra....mmmm...dobar osjećaj.
Ponovno su otišli bez pozdrava i Lucija je čak prestala razmišljati o njemu. Vrijeme je prolazilo, prolazili su neki drugi ljudi, brucoš FER-a, student agronomije.... Jedne večeri vraćajući se iz škole srela ga je u tramvaju. Bio je oduševljen što je vidi i pozvao je k sebi da razmjene neke cd-e. Imao je live in Montreal, live in Rome..apsolutno sve koncerte koje je ona htjela. Gledali su video, njegova baka im je radila sokove. ..Lucija je nazvala doma da će zakasniti...uglavnom činilo se savršeno.
Kasnije su otišli u njegovu sobu. Tamo su čitali biografije preminulih pjevača (većina ih je umrla s 32 godine jeste li to znali?), slušali muziku, vježbali akorde i pojedine rifove na gitari. U jednom trenutku, Mario ju je zagrlio i počeo ju ljubiti...onako s leđa... Oduvijek je voljela kad bi joj netko tako prišao...bio je totalno strastven i jak...imao je ruke jake od svakodnevnih odlazaka u teretanu i nekakvih vojnih vježbi...voljela je njegov stisak. Stisak se pojačavao a oni su nekako iz sjedećeg prešli u ležeći položaj. On je nekako svom težinom pritisnuo njeno tijelo koje je tada, govorili su joj, bilo poprilično anoreksično. Nije joj bilo previše ugodno, htjela se šarmantno izmigoljiti iz tog položaja ali joj je on govorio da se opusti i da ne razmišlja.
Ne razmišljati...od tada je postala njena glavna filozofila. You just do things...you don't think about them...
Jer da je razmišljala, Lucija bi postala svjesna da je skinuo njenu odjeću..
Bila bi svjesna da su joj suze curile niz obraze dok joj je on priklještio ruke i dok joj je šaptao da šuti jer je tako bolje...
Bila bi svjesna užasne boli koja ju je razdirala...
Ovako ga je poslušala i nije razmišljala...pobjegla je kući kad je završio i sutradan kad se smirila sve ispričala svom bratu.
Brat je istog trenutka, lud od mržnje otišao prema njemu i od njegove bake saznao: Da je Mario jučer navečer otišao za marince.
Nisu nikad rekli nikome, niti policiji, niti roditeljima, pa čak niti najboljim prijateljima...bila je to samo njihova tajna.
- 85 % silovanih žena poznaju svog napadača
- 58 % silovanja događa se na spoju
- 51 % muških studenata je izjavilo kako bi silovalo ženu kada bi bili sigurni da ih nitko neće otkriti
- Negdje u svijetu svakih 0,5 minuta silovana je po jedna žena. U Americi je taj broj nešto manji - 'samo' 2 minute.
Harvardsko istraživanje pokazalo je da je ukupno seksualno zlostavljanje žena od strane muškaraca uzrokovalo više bolesti i smrtnih slučajeva nego rat, rak i prometne nesreće zajedno
- južna Afrika zemlja je s najvišim postotkom silovanih žena - svakih 20 sekundi silovana je jedna žena
- prijavi se otprilike 20 % slučajeva silovanja - povoljno za žrtvu riješi se tek njih 6 %
- AIDS se prenosi u 62 % slučajeva silovanjem
komentiraj (12) * ispiši * #