Zrno pijeska, kap u moru bla bla...

Dali vas ponekad iživcira vječna naivnost onih kojima je život uvijek bio lagodan... Znate onu ekipu koja je završivši škole i fakultete, našla posao jer su im mame tate ili netko doktori ili profesori ili šta ti ga ja znam šta...pa su dobili posao. I onda se još žale i pametuju: kako je za nać posao potrebna volja, upornost i znanje...
Poželite li ikad takve poslat u rodni kraj???
Ili jednostavno kimate glavom i elokvento govorite : da, da, aha..mda...
Onda imate onu ekipu koja svakog poznaje i koja će 'naravno za vas reći neku dobru riječ'...dali im beskrajno vjerujete i nadate se ili kazete nešto poput: hvala iako znate da ćete radni vijek provesti crnčeći na potplaćenom mjestu gdje nikada nećete imati šane za napredovanje ili kupiti djeci knjige za školu.

Đurđica je jedna mlada žena koja je ujedno i samohrana majka. Živi s ocem, majke nema. Otac je tipični penzioner s 1200 kn mirovine. Žive u dvosobnom stančiću ona, otac i njezin 10godišnji sin. Đurđica je diplomirana pravnica - nezaposlena. Primali su je stalno na probne rokove zajedno sa raznim bratićima, nećakinjama javnih bilježnika i sl... Uvijek bi je otpuštali riječima, bili ste izvrsni ali..znate...
'Ne ne znam!!!' poželjala bi urlikat ta žena kao svatko od nas u toj situaciji...
Đurđicin sin Marko će za tjedan dana u peti razred. Knjige je naslijedio od bratića ali svejedno trebaju kupiti 80 % novih jer se program, naravno opet promijenio...

Marko je u zadnjih par mjeseci narastao dva centimetra, narasla mu je noga za pola broja a i udebljao se pokoji kilogram. Nova odjeća je skupa a Marko želi imati Nike tenisice kao Denis i dres kao Ronaldo:-)...
Socijalna je radnica bila u njihovoj obitelji i zaključila da im ništa ne fali.
Režije su 1500 kn, knjige 1200 kn, odjeća min. 1000 kn, hrana 1800...

Njihova obitelj žive od mirovine.
Za većinu posla mene nazivaju prekvalificiranom
Moj susjed je magistar ekonomije od 45 godina i prodaje jabuke na trešnjevačkom placu
Moja mama je dvije je godine radila bez da je dobila ijednu plaću
Moj dečko je všs i ne može naći posao za više od 2000 kn na crno


A mi smo samo minijaturno zrno pijeska....

Mijenjamo li se...

Želimo li se promijeniti???
Kako s vama stoje stvari???

Eh...

Čak i nije tako loše ... pada kiša, vani je prohladno...10. je mjesec a ja sam u toplom...na poslu...
Who the fuck am I kidding?
Jest da je oblačno - al nije nešto hladno, 8. je mjesec i na poslu sam u nedjelju kad sam mnogla ići na ručak kod bake ali svijet informacija je nemilosrdan, masa traži nešto novo nad čim će uzdisati i patiti jer im reprize svih meksičkih sapunica nisu dovoljne.



Uvijek sam mislila da razgovori pomažu...znate on: objasniti što vas muči, biti iskren...ali zapravo sam bila u krivu. Sve se uvijek svodi na isto i uvijek će vas trpati u isti koš u kojemu ste sada. Obrazovanje se ne cijeni niti ne isplati, napredovanje se doživljava kao udarac na vlastiti položaj, nitko ne gleda dugoročno nego misli na sada i ovdje...koje sranje...i onda se čudimo zašto nam gospodarstvo propada.



Znate one ljude koji su komunikativni, brbljavi, veseli... totalni ekstroverti - zavidim im iskreno. I to ne mislim onako zlobno. Ja im zaista zavidim. U životu sam ih upoznala nekoliko. To su vam oni ljudi koji , dok vas čekaju kod Matoša na Trgu, upoznaju još tri čovjeka koij eto poznaju nekoga njegovoga, imaju stan u Parizu i Barceloni i za pet minuta zovu vas na ljetovanje - ili ono barem skijanje na Jahorini...



Introverti poput mene imaju onaj jedinstven 'odjebi' pogled, uvijek izgledaju namrgođeno i ljuto čak i kada izlaze vani po novine. Rijetko ili nikad im prilaze ljudi, najčešće putuju o svom trošku (That means almost never), imaju dva tri prijatelja i to je to.
Ma ono, poznajem i ja dosta ljudi, ali da ih pitate rekli bi vam da me ne poznaju dobro. Uvijek imam onaj: ne da mi se upoznavat i pričat stav pa se uvijek zajebem. I ne samo to. Jednom, na jednom davnom razgovoru za posao (koji ofkors nisam dobila) pitao me lik što je moja mana. Rekla sam da mislim da sam presamostalna. On je rekao nešto tipa: ali pa to nije mana.
Ne, ne razumijete...timski rad je za mene užas. Gle, uvijek ću pomoći i prihvatiti pomoć...al ne mješaj mi se u posao. Rađe ću sve sama napraviti nego da mi se netko petlja i 'pomaže'. Ono, pusti me na miru, posao će biti napravljen. Na moju nesreću to se ne cijeni nego se cijeni posapo di svi rade sve i dijele nagrade i kazne.
Fuj, a ja se ježim od toga.



S organizacijom je druga priča. Izvrsno mogu organizirat sebe a i druge. Jest da često radim pod pritiskom (tipa pišem magistarsku pet dana prije roka) ali nikad mi se nije dogodilo da nisam stigla ili da sam to do čega mi je stalo, ofrlje napravila. Doduše, dobila sam i podočnjake, novu boru na čelu, izgrižene nokte, izrast na korijenima ali... posao će biti gotov. I zadovoljna sam zbog toga.

Ne znam koji je povod ovog posta...da vam se izjadam, da ispraznim iz sebe šta mi ide po glavi...da samo nešto napišem...who knows...

JEEEEEEEEEEEE...

Otkrila sam prednosti video i audio streaminga pa sad slusam internet radio sve u 16. U svakom slučaju, osim radia Morave, Drine i Okića na kojima uz "lepu narodnu muziku" možete čuti i 'pozdrave ćerci Snežani za njen 3. rođendan i sinu Milovanu od majke Gordane i Oca Ćubrila', možete čuti i tonu ostalih radio stanica...
Sad slušam neki ska, punk rock radio i sva sam oduševljena gomilom tih 'ge-de-ce' akorda koji su baš veseli.

Trenutno - Cockney Rejects - 'We can do anything'..potsjećaju me na standardnu osobu...

Znate, nekad sam ih označavala kao brojeve...jer većini nisam niti znala imena a bilo je jednostavnije označiti ih zvjezdicama kao hotele nego složenim i proširenim opisnim rečenicama.


The Vandals- I have a date

Stoga počnimo sagu...gdje ću ih se probati prisjetiti svih...s kojima sam htjela, jesam ili nisam...s kojima sam se možda samo grlila i ljubila a neke s kojima sam išla i dalje...a do kraja???? Neka to ostane tajna...ionako svi znamo da su izbrojivi na prste jedne ruke:-))



Broj 1
Martin - Pula
Uvijek postoji neki tip s mora koji nas osvaja iz godine u godinu...s kojim se kao klinke igramo a zatim igra prerasta u nešto više. Znala sam da sam ozbiljno zaljubljena u njega kad sam došla i umjesto da mu uzmem košarkašku loptu iz ruku...ja sam...pobjegla..i nisam pričala s njim. On me više nije tukao nego mi je značajno namigivao i vozio me na svom 'tomosu' po cijelom Vodnjanu. Bio je moja prva prava ljubav i moj prvi dečko. Dogodilo se to na jednoj od onih fatalnih 'fažanskih, vodnjanskih, galižanskih...whatever' noći na kojima dođe neki kvazi popularni bend ili izvođač i vino se dijeli besplatno.


Njegov se tata obvezao odvesti nas i dovesti, ja sam imala 14 godina a Alen Vitasović je sa 'Ja ne morem bež nje' rasturao po cijeloj Istri pa tako i tamo gdje god da smo već bili.
Prvi sam puta popila više od pola gutljaja nekog alkohola a on je rekao nešto u stilu 'ja ne morem bež nje'(da...teoretski zvuči kao priča za OK ili TEEN) i poljubio me. Bio je to moj prvi poljubac. Otad ne dam ni riječi protiv Vitasovića a Pulu i dalje potajno volim skoro kao i Šibenik.
U međuvremenu se Martin (naglasak je na 'TIN' a ne na 'MAR' kao kod Zagoraca) pokušao overdosirati ukupno dva puta, ostavio mi je srcedrapateljno pismo jednom a danas je sretno oženjen muškarac s ženom doktoricom i dvoje djece.


Agnostic front - I wanna know

Broj 2
Marko - Zagreb
Bila je broadwayska izvedba 'Kose' u Lisinskom na koju me natjerala vlastita majka, na koju sam otišla sama samcata jer su moje 'frendice' s kojima sam se dogovorila prije 'našle neke frajere'. Da ne spominjem da sam ih na 'Kosi' u kutu vidjela same (Ona Lana uvijek je imala jako ispucalu kosu) a ja sam završila s najzgodnijim frajerom ikad. Barem mi se tako činilo. Duga crna kovrčava kosa i plave oči bile su dovoljne da me obuzmu. Sjećam se samo poljubaca uz pozadimu 'Aquariusa' i 'I believe in love'. Nedavno sam bila na 'Kosi' (našoj, Jarunskoj) i pomislila, kako je to sve bezveze...nema Broadwaya i zgodnih dečki po imenu Marko...


Toliko za sada..nastavka slijedi

Znate ono kad bi htjeli nešto napisat....
'Sve ti je upornost, oko nekih se stvari se isplati potrudit' kaže Frajer
I prekida me u rečenicama koje želim reći.
Šta ja znam...ljubav, mogućnosti, odrastanje, razvijanje...
'Razvijam se poput fetusa' odgovorila sam na pitanje kako sam.
Sva sam čudna u zadnje vrijeme...a vi?

Khm...

Da se ispričam na početku. Njet, nijesmo išle u Bar jer se njojzi pokvario auto...no iskreno se nadamo oporavku istog i pohođenju Bara u idućim danima.



Kiša pada... netko je dobro napisao...nikada nismo imali ovako toplu zimu kao ovoga ljeta. Užas.
Vani je stvarno potsjeća na školske dane - znate ono prvi, drugi tjedan škole, kiša pada a riječ 'škola' zakucana u vašim sivim stanicama tjera vam da se ustanerte ispred tv-a i krenete putem iste.
Nakon škole dolazi faks, na koji, većina ljudi, po ovakvom vremenu odbija ići - oni koji se ipak odvaže i dođu suoče se sa nedolaskom doktora profesora kojem eto, ipak pada kiša pa on neće doć.
Nakon faksa dolazi posao za onu jadnu šačicu (ne)sretno zaposlenih i tu više nema izvrdavanja. Dolazi se svaki dan, no matter what - kiša, snijeg, tsunami, whatever, subota,nedjelja, Velika i Mala Gospa, Božić, Kurban Bajram...
Zvuči užasno jelda?



Posao... zabušavati, truditi se iako nema svrhe od toga??? Znate ono, kad napravite svoj posao prije vremena - sretni ko malo prase, a oni vam uvale još...ili kad se ne slažete s kolegama oko načina na koji posao treba biti napravljen...kad jednostavno znate da možete više a zakucani ste u četvrtastu kutiju iz koje nema izlaza. Možete samo gledati ovu traku što ispred vas prolazi i slagati proizvode ili lijepiti naljepnice - whatever is that you do.
So, odluka je donešena - nešto novo, nešto bolje - potraga počinje SADA!

Ono što volim kod posla...

...su uredske zabave....
Znate ono, blagdani, jubilarna izdanja, dan škole...sve ovisi u kakvoj instituciji radite...
No, zajedničko svemu tome je: nerad, hrana i piće...
Jedan naš poznati fotograf uslikao je mene i moju milu debelu kako se davimo poput starih Rimljana u beskonačnim količinama hrane i pića nepoznatog nam cateringa. I iskreno vjerujem u prijateljstvo nad karijerom...jer ako te slike izadju mene će stvarno biti sram - ajme samo da mi vidite podbradaaaaaak...grozno...
Elem, napismo se...najesmo se...i dobismo bocu nekog finog Peljšca za kasnije.
A kasnije...kasnije vam idemo u Bar.....o da.... na fakin sado-mazo party...
O Bože, but it will be fun I guess.
Ovaj moj otišo na crvenu zvezdu...po ovoj kiši...naravno da sam ga snabdjela savjetima - nosi šuškavac i čarape i tenisice za presvuć, i toplu majicu...ponekad se osjećam ko stara baba... a šta ću...
Elem, dovršila sam i drugu čašu vina i sad mi se lagano manta a glavni se dere 'Ovo na prvu, ovo kao link'...a ja nek radim...ta daaaa...mogu ja sve to...
Uglavnom...pricat cu vam kako bjese u Baru...mozda i sliku koju prilozim...yadda yadda...javim se...

Evo i mene....

Htjedoh se ja javiti i prije...s mora...ali na kraju nisam...mozda i bolje.
Otkad sam se vratila...malo sam depresivna...što zbog činjenice da sam odmah morala na posao a što zbog činjenice da svake godine volim tu Dalmaciju sve više i više.
Uglavnom, bilo je predivno ali sada niti nemam inspiracije...no zato sam vam uslikala slike (mobitelom pa nije neka ekstremno dobra kvaliteta). Prije nego vam dam link, trebala bih ponuditi i neka objašnjenja oko toga što se nalazi na slikama.
Dakle s lijeva na desno od gore prema dolje (ajme sama sam sebi dosadna) nalaze se:
- Ulaz u Šibenik iz pravca Splita.
- opet Šibenik poslije tog ulaza
- nije mi jasno (ako tko zna, neka mi pojasni) ali baš svi busevi gradskog prijevoza imaju VŽ registraciju
- zalazak sunca u ŠI luci
- svjetionik u ŠI
- sumrak u luci
- opet sumrak
- ja u 'Toniju' - pivnici u ŠI sa legendarnim jukeboxom kojem se usred svih rockerskih stvari 'potkrade' i pokoji 'Kelly Family'
- Roni je lassie naše gazdarice
- retrospektiva mojih nogu
- šljunak bez mojih nogu
-samo šljunak bez mora (sve iz Solarisa)
- more u Rogoznici
- krajolik na putu prema Primoštenu
- još krajolika
- Škoda...naravno...Čeh ...naravno...prednjači kolonom...ofkors
- a tu su i dvije fotke češke familije koja ide s plaže...frižideri, sokovi...sladoledi...
- galeb iz Rogoznice
- kuća Gorana Višnjića i njegovih roditelja u Žaboriću
- novi most (tu sad pjevamo Lijepa naša Hrvaaackkaaaa)
- Skradin
- samostan na Visovcu
- mislili smo da je Đon Malković al nije samo mu je sličan
- Jadrolinija pazi na sigurnost svojih putnika
- Šibenik gledan iz broda
- Tvrđava Sv. Nikole koja čuva grad
- mala kapelica za mornare
- uvalica u Murteru (prije onog Tsunamija)
- Penkala se više ne zove tako nego 'Šimun'..još uvijek se nalazi kod željezničkog kolodvora i rade vrhunsku salatu od hobotnice
- tanjur ostaje prazan
- Zadar ofkors
- zadarska maca
- moja najmilija beba ikad
- makarski magarac
- i jopet
- čamčići (kaići) u Žaboriću
- Žaborić

A ovo je i link Fotke