Eh...

Čak i nije tako loše ... pada kiša, vani je prohladno...10. je mjesec a ja sam u toplom...na poslu...
Who the fuck am I kidding?
Jest da je oblačno - al nije nešto hladno, 8. je mjesec i na poslu sam u nedjelju kad sam mnogla ići na ručak kod bake ali svijet informacija je nemilosrdan, masa traži nešto novo nad čim će uzdisati i patiti jer im reprize svih meksičkih sapunica nisu dovoljne.



Uvijek sam mislila da razgovori pomažu...znate on: objasniti što vas muči, biti iskren...ali zapravo sam bila u krivu. Sve se uvijek svodi na isto i uvijek će vas trpati u isti koš u kojemu ste sada. Obrazovanje se ne cijeni niti ne isplati, napredovanje se doživljava kao udarac na vlastiti položaj, nitko ne gleda dugoročno nego misli na sada i ovdje...koje sranje...i onda se čudimo zašto nam gospodarstvo propada.



Znate one ljude koji su komunikativni, brbljavi, veseli... totalni ekstroverti - zavidim im iskreno. I to ne mislim onako zlobno. Ja im zaista zavidim. U životu sam ih upoznala nekoliko. To su vam oni ljudi koji , dok vas čekaju kod Matoša na Trgu, upoznaju još tri čovjeka koij eto poznaju nekoga njegovoga, imaju stan u Parizu i Barceloni i za pet minuta zovu vas na ljetovanje - ili ono barem skijanje na Jahorini...



Introverti poput mene imaju onaj jedinstven 'odjebi' pogled, uvijek izgledaju namrgođeno i ljuto čak i kada izlaze vani po novine. Rijetko ili nikad im prilaze ljudi, najčešće putuju o svom trošku (That means almost never), imaju dva tri prijatelja i to je to.
Ma ono, poznajem i ja dosta ljudi, ali da ih pitate rekli bi vam da me ne poznaju dobro. Uvijek imam onaj: ne da mi se upoznavat i pričat stav pa se uvijek zajebem. I ne samo to. Jednom, na jednom davnom razgovoru za posao (koji ofkors nisam dobila) pitao me lik što je moja mana. Rekla sam da mislim da sam presamostalna. On je rekao nešto tipa: ali pa to nije mana.
Ne, ne razumijete...timski rad je za mene užas. Gle, uvijek ću pomoći i prihvatiti pomoć...al ne mješaj mi se u posao. Rađe ću sve sama napraviti nego da mi se netko petlja i 'pomaže'. Ono, pusti me na miru, posao će biti napravljen. Na moju nesreću to se ne cijeni nego se cijeni posapo di svi rade sve i dijele nagrade i kazne.
Fuj, a ja se ježim od toga.



S organizacijom je druga priča. Izvrsno mogu organizirat sebe a i druge. Jest da često radim pod pritiskom (tipa pišem magistarsku pet dana prije roka) ali nikad mi se nije dogodilo da nisam stigla ili da sam to do čega mi je stalo, ofrlje napravila. Doduše, dobila sam i podočnjake, novu boru na čelu, izgrižene nokte, izrast na korijenima ali... posao će biti gotov. I zadovoljna sam zbog toga.

Ne znam koji je povod ovog posta...da vam se izjadam, da ispraznim iz sebe šta mi ide po glavi...da samo nešto napišem...who knows...