PDV - o da

Naime, ja sam kao u fazi traženja posla. Khm. To vam otprilike teče vako: Poslodavac: a što znate raditi?- Ja: Khm...ovaaaj...
Ma mislim, koji k.... Neznam niš. Izašla s faksa. Znam napisat tekst. Al neće se svakom svidjet. Znam izračunat neke teže matematičke (i fizičke) formule, al ni to neće uvijek točno ispast. Znat prćkat po internetu - al ni onda neću sve nać. Al jedno znam da znam: naučiti nešto što mi se zada. Evo recimo, kad još bijah na faksu i učih javne financije došla sam do predivnih saznanja o PDV-u koje ovim putem, u sebi svojstvenom smislu, prenosim vama (mojim vjernim i strpljivim čitateljima. Da, znam da me nije dugo bilo ali eto vozim već 5. sat i luda sam. Popravit ću se, obećavam.)
So, let's start:
PDV – porez na dodanu vrijednost – u nas točno 22%. To zvuči tako nezanimljivo i tako empirijski da se već odmah na početku osjećamo totalno nemoćno. Na kraju krajeva, ništa ne možemo učiniti jer eto tu je – PDV!
Tko ga je postavio? – ne zanima me. Zašto je tu? – baš me briga. Zvuči vrlo licemjerno zar ne? Prigovarati kako je sve skupo a ne razmišljati o uzrocima.
Evo uzmimo naprimjer novu Toyotu YARIS – rozu. Preslatka je. Postoji model sa čak 100 konja – dakle brza je i još k tome roza. A košta oko 10 000 €. Ako uzmem u obzir da je 22% od toga PDV, dolazim do njene neto cijene od 7800. Za 2200 €, koliko je u ovom slučaju iznos PDV-a, mogla bih kupiti:
1. Novi crni kaput Gai Mattiola
2. Tri para manolica
3. Burberry kaputić + pripadajuća torbica i cipele
4. Vuittonove roze čizmice i rukavice koje dosežu preko lakta
5. Xelibri mobitel s briljantićima i ogledalom + Nokiu za njega + par Jimmy Choo sandalica…

Popis je beskonačan. Razumijem da na automobile treba postojati PDV. Ipak je to neto svefazni porez na promet što znači da se oporezuje proizvod kroz sve faze proizvodnje. No, kad uzmemo u obzir proizvodnju jednog odjevnog predmeta postaje nam jasno zašto imamo PDV na modu.
Uzmimo za primjer ‘Celine’ vunenu haljinu koja na putu do krajnjeg potrošača – vas, prolazi kroz primjerice četiri faze (proizvodnja sirovine, proizvodnja tkanine, izrada odjevnog predmeta, trgovina). Dodana se vrijednost povećava iz faze u fazu a čini ju razlika između cijene po kojoj je netko kupio predmet u u jednoj od faza i cijene po kojoj je prodao predmet u idućoj fazi (npr, cijena koju je trgovac platio konfekcionaru i cijena po kojoj je taj proizvod prodan vama)

Dvije su osobine PDV-a najzanimljivije: regresivnost i prevaljivost. Regresivnost osjećamo svakog dana kada kupujemo bilo kruh, bilo novi Cosmo. Ako nam prosječna plaća iznosi 900 000 kn godišnje (we wish) poput one investicijskog bankara, vjerojatno nećemo osjetiti nestanak 3000 kn pri kupovini novih YSL sunčanih naocala. Prekrasne su! Postoji više modela s okvirom od pleksiglasa u više boja. Meni su najdraže zelene.
Naravno, ako nam plaća iznosi 45000 kn godišnje, tih 22% bi nam moglo postati najgori neprijatelj. I iako ne možemo svi biti milijunaši, svi bismo htjeli imati lijepu i kvalitetnu zaštitu za naše oči i stoga moramo imati baš te naočale (a stvarno su prelijepe). Tu dolazimo do najzanimljivijeg dijela u kojem se zločesti PDV skriva iza tako prelijepe pojave. Ne, nije riječ o dugi ili suncu poslije kiše.
Riječ je o – sniženjima. Koliko nam se puta dogodilo da kupimo nešto samo zato jer je na sniženju? Kada na izlogu ugledamo magičnu brojku 40%, PDV kao da prestaje postojati. Zaluđeni shopingholičarskom groznicom vadimo blještavi komadić zelene plastike i upuštamo se u rajske vode kupovine cipela.
Sljedeća scena izgleda otprilike ovako.
(na subotnjoj špici): On: Da, ja sam onaj pjevač s televizije.
Vi: Da, ovo su moje nove Cesare Paciotti cipele kupljene na sniženju po čak 30% nižoj cijeni.
I tako, šećući u novim cipelama i s osmjehom na licu, ne pada nam na pamet druga osobina PDV-a - Prevaljivost.
Ono što se desilo, upravo je prevaljivost. Kada je shvatio da je nepromjenjiva postojanost regresivnosti postala elastična, tj. kada je shvatio da ću ja te cipele kupiti čim im se cijena snizi, prodavač je odlučio profitirati te prevaliti svoj PDV na moju ekonomsku snagu i to na način da me sniženjem cijene cipela nagnao da pomislim kako ih je šteta baš sad ne kupiti i zaradio je na meni – ne 22% već 50%. Cijene dizajnerske odjeće bez PDV-a u veleprodaji su minorne i vjerujte, vrlo vrlo razumne, čak i za nas obične ljude s kreditima.
Uključivši PDV u tu ‘sniženu’ cijenu nagnao je nas mnoge da kupimo ono što inače ne bismo i tako je ostvario stostruko veći profit.
I tako dok zadovoljno šećemo s velikom meduzom na grudima, zlatnim Moschino logoom na remenu i nezaobilaznom Fendi torbicom, moramo biti svjesni da istu odjeću NIKADA ne bismo kupili da umjesto Gucci ili Chanel stoji PDV ma u kakvom zgodnom fontu on bio napisan. A upravo je to ono što piše.


Što bi svako pravo i rasno žemsko s pedigreom trebalo znat o PDV-u :
Svi znamo da se svako malo (osobito prije izbora) raspravlja i obećava ukidanje stope PDV-a od dosadašnjih 22% i njeno smanjenje na 20%.
S obzirom da 2% u današnjem potrošačkom društvu ne znači mnogo, potrebno je naglasiti da bi se u ovom slučaju radilo o iznosu od nekih 3 milijarde kuna koje nam vlada obećava ostaviti u džepovima.
No ma koliko god to zvučalo dobro i primamljivo potrebno je biti svjestan negativnih posljedica takvog poteza. Mnogi ekonomisti tvrde kako u nas joše nema prostora za smanjenje PDV-a jer nam porezna politika nije dovoljno dobro razvijena stoga bi se smanjenjem PDV-a povećali mnogi drugi porezi kako bi se nastavilo puniti blagajnu istim intenzitetom. To znači da biste možda jeftinije prošli za novu Gucci torbicu ali biste plaćali veći porez na recimo, vikendicu na moru. Koja vam se situacija čini boljom ili lošijom?
U jednom se slažu gotovo svi vodeći svjetski ekonomisti a to je činjenica da stopa od 22% posto možda i nije socijalno pravedna ali da taj problem treba rješavati mehanizmima socijalne politike.

Putopisi - gurman sam - šta je da je

Kako mi je frizura super. Zašto ne idem sad negdje van nego baš u krevet??? Naime, upravo sam se vratila s mini-babinjaka i imala sam super smotano kosu. Sad kad sam je odmotala je fenomenalna. Al, onak – stvarno fenomenalna – J Lo bi ubila za takvu.
Oh well…znam da sam obećala pričat o tome kako mi je bilo. Ma bilo je super. Kako drugačije. Bijasmo u Primoštenu, kupali se na stjenama, upecali jednog malog kneza kojeg smo vratili natrag doma i kasnije tvrdili da nam je na udici visio pravi mali morski pas. Soba nam je bila bezveze. Al je bila u centru pa je koštala 30 f… ojra na dan. Njegov stric nam je dao neke pare pa smo trošili ko ludi. Jeli smo stalno na nekim kvazi finim mjestima sa naljepnicom ‘najboljeg hrvatskog restorana 2004’. O da.
1. Zlatna Ribica – Brodarica. Izvrsna usluga, ljubazni (i nadasve mladi i zgodni) konobari. Pogled na prelijepo more. Predivan ambijent. Cijene relativno u redu. Hrana prosječna. Preporučujem škarpinu i rožadu (u Šibeniku se to valjda tako kaže).
2. Konoba Antonija – Primošten. Izvrsne lignje na žaru i predivno domaće vino bogatog voćnog okusa. Suzper stari barba konobar koji poslije nudi rakijicu (obavezno uzeti – savršena za kraj).
3. PENKALA – Šibenik. Ovo je pod mus. Tko nije bio, neka pati i odmah neka ode. Cijene su ultra niske, posluga ultra savršena a hrana predivna. Preporučujem salatu od hobotnice. Toliku količinu okusa i savršeno mekanu hobotnicu garantiram nise okusili nigdje. Predivno!!!!Eh da. Upoznala sam i njegovog strica fratra. Baš je bio simpatičan. Bili smo kod njega u samostanu na doručku. Mljac. Domaći pršut, kakao kocke i voće. Ma predivno. Inače smo jeli skroz bauštelsku hranu – konzerve i jogurte. Srijedom je u Primoštenu super. Na glavnom trgu je klapa koja pjeva medley dalmatinskih pjesama. Kako je bilo super kad sam otkrila da on zna sve riječi. Baš je bilo zakon. Organizirali smo mini turnir briškule s lokalnim dedama. Izgubila sam, naravno. I on je. Nitko ne zna tako dobro kao lokalci. Šibenik je isto super. Ljudi, grad – ma apsolutno sve. I taj mentalitet, naglasak…nema stvari koja mi se ne sviđa. E da, ostalih dana u Primoštenu svira neki bend koji imaju plavušu za mikrofonom koja stoji i ne pjeva – samo stoji. To joj je valjda uloga.
Tjedan poslije išli smo do Dubrovnika. Tamo je isto prelijepo. Vozili smo se i jeli. Opet svuda. Preporučujem stoga:
1. Konavoski dvori – Janjetina ispod peke (nisam probala, on tvrdi da je savršena) i orada na žaru. Ambijent je predivan. Cijene užasne. Hvala ujo!!! Samo za primjer: dvije kave i dvije cole koštaju 90kn al ako idete minutu dalje do Prevlake možete hračkat na Crnu Goru pa je i to valjda uključeno u cijenu (ovo nije bilo homofobično nego samo komentar o tome kako smo ful blizu).
2. Neznam kako se zove onaj restać na rivi Starog grada al skužit ćete ga po ogromnim redovima koji se ispred njega stvaraju. Hrana se poslužuje u seoskim rajnglama, porcije su ogromne. Nema priloga. Preporučujem dagnje na buzaru i pržene lignje. Cijene su sasvim u redu, posluga simpatična (rade mlade cure u mornarskim majicama) a ambijent super. E da, al im rozada (tako se kaže u Dubrovniku)uopće ne valja. Nit je hladna a i malo je preslatka
3. Villa Koruna i restoran Bota na Pelješcu u Stonu (malom). Opet ovim putem zahvaljujem uji na velikodušnim novčanim izdacima jer bez njega ne bi imali priliku okusiti savršenstvo hlapa, jastoga i škampa (plata u Boti) te sir u ulju i oradu (Koruna). Usluga savršena, ambijent predivan. Cijene viša srednja klasa. Nije nepriuštiva ali ako ste, kao i mi studenti – khm…pronađite si (kao i mi) bogate rođake.
4. Ni slučajno nemojte jesti u onoj konobi (zaboravih joj ime) drito kod Akvarija. Porcije su nikakve, cijene odvratne i sve je urnebesno masno. Posluga prljava i neljubazna.
5. Dobro je još i u onom restaću ispred katedrale. Cijene su vrlo pristojne. Preporučujem dagnje i lignje (again). Nije skupo. Nema domaćeg vina – zamjerka.
Ah Dubrovnik je savršen. predivan. Kupali smo se na Srebrenoj. To je malo van Dubrovnika a s obzirom da smo bili smješteni blizu – to nam bila prva plaža. Eh da, bili i u Cavtatu dva dana. Preporučujem konobu Leut koja kao i njena istoimena inačica tu na Jarunu ima izvrsnu rozadu (i škampe na buzaru). Uglavnom, prelijepo. Sad sam doma. Morat ću se suočit sa stvarnošću, traženjem (plaćenog) posla , prvom vožnjom auta (i kupnjom istog. Ne ja već moj tata al ja biram) itd.
Ono što je ispalo super je naša simbioza. Super nam je zajedno. zaljubljena sam, volim ga i baš sam sretna.
Eh da. Novost je da pišem vijesti na blogu. Čitajte me.
Pusa.

Dođoh...

Umorna ko pas. Deset sati vožnje od Dubrovnika je stvarno previše. Sutra iscrpnije.
Pusa

What a beautiful night

Znate ono, noć prije puta. Kada ne možete zaspati (ili barem niste mogli kada ste bili djeca). Kako je to nekad bilo super. Ne spavamo cijelu noć a zatim se budimo rano ujutro. Krmeljavih očiju roditelji nas unose u dekici na zadnje sjedalo renaulta 4 (stojadina/fiće/bube/škode/peglice ovisno o preferencijama) gdje mi nejaki provodimo prve sate puta. Tamo negdje na naplatnim kućicama kod Karlovca otvaraju se prvi sendviči od posebne ili ekstra vuršta. Svaka je obitelj imala svoje 'stajalište'- Delnice, Severin na Kupi, Plitvice... Tamo se vadi već određeno pečenje spremljeno za put uz pripadajući paradjz i luk koji se režu na licu mjesta. Nakon toga dolaze oni odvratni zavoji gdje smo se svi pitali: zar nismo preblizu žute crte i izgledalo je kao da će se auto svaki tren srušiti u provaliju. Kroz tunele se pjevala proceduralna pjesmica o moru (opet ovisno o preferencijama) a tko je prvi vidio more častio je sladoledom.
Eh da. To je bilo super. Danas su stvari manje više sličen. Barem u mom slučaju. Auto je nešto bolji, sendviči se jedu otprilike na istom potezu, staje se u Kninu na odličnoj pizzi (ko nije probao neka plače i posipa se pepelom), ne bojim se zavoja. Još uvijek inzistiram na pjevanju krozu tunele. Kad znam da se bliži more služim se podlim trikom šutnje i čekam da netko oduševljeno uzvikne (sorry A.) a zatim se rugam ostatak puta.
Toliko od mene. a sada nagradno pitanje: Što blinker, Celine sunčane naočale, veliki gumeni krokodil i Hot Couture od Givenchy-ja imaju zajedničko? Svi idu na more – sutra. Pola stvari je njegovih a pola mojih (oko krokodila se svađamo)- odoh u Primošten. Probat ću vam se javit iz nekog web caffea al tko zna. Nadam se da ću, kad se vratim početi obavljati svoju novu funkciju – pisati blog vijesti za žene. Eto, sad znate. Pusa.

Da kreme danas zaista ne čine čuda to svi znamo. OK, ne bih se kladila da je ‘Crčme De La Mer’ potpuno beskorisna ali sumnjam da većina krema koje ‘dekontrahiraju bore’, ‘ravnaju vaše lice’, ‘sklanjaju neželjene tragove starenja’ blablabla…imaju pravog i istinskog učinka. Možda je najbolji učinak onaj kada ništa ne očekujemo a nešto se ipak dogodi. Koga ipak ne razveseli njegova vidno svježija, zdravija, čišća, sjajnija pa i malo zategnutija koža? Naravno da svi umremo od sreće kad nam nakon Shiseidovog Body Creatora metar pokazuje famozna dva centimetra manje na bedrima ( i dan danas mi nije jasno kako mi lijevo bedro može biti čak 2,5cm deblje od desnog. Mislila sam da je zato jer sam dešnjak ali trener kaže da je lijeva odrazna noga i da bi zato trebale biti ista. Ništa zato. Od jeseni ću morati malo poraditi na lijevom high kicku) iako je to možda samo rezultat izgladnjivanja nakon datih…koliko ono…460kn (???!!!???) za dotični proizvod.
A tek kad nas pitaju ‘ma jesi li ti to smršavila?’ (prokletstvo, zašto se to događa uvijek nekome drugom?) Eh da. A onda se prisjetimo famozne ‘plave Nivee i običnog sapuna’ u koje se zaklinju sve naše majke, bake, tetke, susjede i ostala rodbina iz Ljubuškog na privremenom radu u Leipzigu.
Danas je moja svekrva - to - be objavila svečano da će i ona kao i njena majka, lice njegovati samo plavom Niveom i običnim sapunom. Uostalom, tako se njegovala i Valerie, Naomina majka – a svi dobro znamo da žena izgleda ko sestra joj…ili ono barem mrvicu starija tetka. Naravno, ono što se ne govori naglas da je Valerie garantirano imala nekoliko plastičnih operacija, injekcija botoksa a još se špekulira u navodnim implatantima u obrazima. A da ne spominjenmo Oprah, Tinu i ostale slavne bake koje uz to što ne koriste ‘apsolutno ništa’ su još i crnkinje. Pa naravno da izgledaju fantastično. ‘Tamna koža uvijek izgleda savršeno, a ispadneš i mršavija’ Marinina je mantra. Nažalost, Marina je jedna od onih cura koje ne znaju na sat u solariju pa uvijek ispadnu više Farah nego Alek. No to sad nije bitno. Bitno je da je to moja draga N. izgovorila tek nakon bjesomučne potrage za ‘onim’ Lancasterovim lakom za nokte, ‘baš onom’ kremom od Helene Rubinstein i svakako pripadajućim Clarinsovim ružem koji obećava vidno glađe usne i plump efekt. Ja sam sebi priušila samo dvije Lancomove olovke za oči – travnato zelenu i tirkiznu. Tester Issime poklonila sam njoj. Ona ga već od večeras religiozno koristi (Guerlain ima čudno velike testere. Baš mi je to super kod njih) i nanosi ampule C vitamina na bore oko očiju dok je plava Nivea kupljena u naletu rodoljublja u DM-u tužno promatra s dna vrećice. ‘Bit će dobra za pete’ zadovoljno zaključuje gledajući ju. Održala je pak obećanje sa sapunom. Kupila je Bvlgarijev presladak komplet sapunčića u obliku malih životinjica. Ja sam dobila ovcu. Miriše po vaniliji i šećernoj vati. Umila sam si lice s njome. Poslije sam stavila običnu Garnier Essentials – zlu ne trebalo.

ODVRATNO

“Zaboravi. Zaboravi apsolutno sve. Ja više ne mogu. Ovo je pretjerano. Nemati razumijevanje za moje osjećaje…the hell with it. Ti ne razumiješ. Ti ne razumiješ dragi da je ona suknja i onaj šeširić bio za tebe kretenu. Ti ne razumiješ da tvoje ‘šta si smršavila’ vrijedi više od svih vaga na svijetu.… Jeb… dragi. Ne mogu više. Tvoja opsjednutost tjelesnim me ubija!!!”
Da, dragi moji – ubija me !!! Ta njegova kvazi bezbrižnost. Neznam mogu li ja to. I ako vam priznam da mi sad lupa na vrata od sobe (koja sam zaključala) u nadi za neznam čime- čini mi se da on samo na seks brije. A ja plačem. Tako bih ga rado pustila. Volim ga više od svega. Neznam što će biti. Iskreno se nadam da je to jedna od glupih blesavih svađa što postoje u svakoj vezi.

Brak – kavez ili lunapark?

S obzirom da je moja romantična večer pisanja uz čašu vina i svjetlost svijeća propala jer mi je uletio noćni leptir (pa sad gori ko u Betlehemu a mačka ga pokušava istjerati iz skrovišta) pisati ću na način da zamišljam romantičnu atmosferu: Firenzu (Toscanu, Pariz ili koji drugi romantični grad) i sl.
Nakon odgledanog SATC (o da, repriziraju 5. sezonu ako netko nije znao) počela sam zanimljivu pričicu s Njim. Ima jedna scena gdje Carrie, zarobljena kišom, ispod nekog krova s nekim cute guy-em počinje razgovor o tome kako bi se, da je ovo french movie, vjerojatno zaljubili i vjenčali. Tip negoduje. Ona nastavlja kako nije mislila odmah udati se za njega, kako se šali (valjda je imala PMS tih dana) i onda iz fore kaže: “Ok, I will”(kao, dobro udat ću se za tebe). U tom trenu frajer uplašen odlazi a ona ostaje sama pod krovom na odvratno kišnom vremenu (dobro, poslije upoznaje super sexy zgodnog mornara al to nema veze s pričom). The thing is – frajer je pobjegao na spomen riječi brak. Zašto?
“To je zato jer imamo različite koncepcije o tome što je brak” viče mi on iz druge sobe gdje gleda S. Martina u još jednoj glupavo urnebesnoj komediji.
Da, za nas žene brak je lunić. Ono, tipičan rollercoaster (ili bi bar mi željele da bude) u kojem se stalno nešto dešava, ima svojih trenutaka kad ti je u želucu mučno da misliš da ćeš povratiti (ili jednostavno povraćaš ako ste ja) i kad imaš feeling da ne možeš biti sretniji i slobodniji u trenutku kad ubrzava, usporava, spušta se i diže. Jedan veliki lunić. Ima i mirnijih trenutaka – poput vrtuljka s konjićima koji se samo dižu i spuštaju a ti se smiješ i smiješ. Ili autića u kojima sve postaje jedno veliko natjecanje oko toga tko je bolji (zvuči poznato???). Zatim, kuća smjeha i kuća strave – koji je brak, pardon, lunapark potpun bez toga? Balerina, ranger i onaj sladoled od šećerne vate. Ne mora biti brak – može biti suživot, jednostavna simbioza od koje oba partnera (sustanara) izvlače neku korist: duhovnu i materijalnu.
Njima je pak brak kavez. I to ne onaj obični, životinjski. Ne, ne – they are more complicated than that! Ne znam jeste li ovih dana čuli reklamu na radiu za natjecanje u malom nogometu 3 na 3. Sve vam se to odvija u jednom kavezu. To je za njih brak. Taj kavez unutar kojeg se igra nogomet. Tri na tri. Jedan je naš tata, drugi naš bivši a treći su oni. I igraju nogomet. I naravno – nekad pobjeđuju a nekad gube. Kada pobjeđuju, žele ostati unutar tog kaveza zauvijek – osjetiti kako je to kad si najveći, najbolji, the winner of the game. Kada gube – osjećaju se loše. Kao da ne razumiju da postoje vrata koja mogu otvoriti i jednostavno kroz njih izaći: ispuhati se, napiti, poblesaviti s dečkima i vratiti se na sljedeću tekmu sa željom za pobjedom.
E da. U kavezima se održavaju borbe, neke go - go dancers plešu u kavezima. A svi ti kavezi imaju vrata – i u sve se te kaveze ljudi vraćaju zbog ponovne želje za adrenalinom, ljubavi prema tomu čim se bave i slično.
E frajeri moji, jednom kad shvatite da je sve to jedan veliki party na koji ste imali čast biti pozvani – the life will turn you upside down. Samo pripazite da ne bude prekasno.

Koliko ih je bilo prije mene?

Magična brojka. Sigurno smo se svi suočili s tim pitanjem kad tad. Imam prijateljicu kojoj je magična brojka 3 i bez obzira što ih ima preko dvadeset puta više. Ona tvrdi da je tri najbolje zato jer: “ prvi put je prvi put, drugi put pokazuje da nisi nabrijana zaljubljena cura a treći put već pokazuje da znaš šta radiš…a opet nije previše”. Ah da, to je moja Maja. S druge strane, ista ta Maja svako malo zove da provjeri simptome spolno prenosivih bolesti. (Što sam ja??? Prokleta Britannica dovraga???).
Marijana jejoš uvijek djevica i to jedna od onih ‘nišpta prije braka’ djevica. Ona misli kako se sve da naučiti s tom jednom PRAVOM osobom, i kako neće biti ništa manje iskusnija od curke koja ih je probala…recimo 65.
65 probala je Vanja. Ona je totalno opičena ženska. ‘Kurva’ rekao bi moj konzervativac. A ubiti Vanja je samo obična ženska koja uživa u seksu (možda mao više nego mi ostali).
Molim vas, ne pitajte Drita koji je njegov broj….više sene sjećam jeli bio troznamenkasti ili četveroznamenkasti….a možda samo Drito sere. Možda je ševio dvije žene pa se pravio važan.
S druge strane curke, koliki je broj prihvatljiv vama? I još nešto – dali vam je dovoljno saznati broj ili želite više: imena, trajanje afere/veze, mjesto radnje, citat…blabla i ostatak lektire? Pitam vas jer ja sam takva. Kad je meni odgovorio magiču brojku 4 ( i dalje mu ne vjerujem da ih je bilo tako malo) natjerala sam ga da mi sve ispriča (bar imena i mjesto i vrijeme radnje). Naravno da sam ga morala napit za takve smjele iskaze ali eto. Možda smo mi sve pomalo sadomazohistične. Evo ja naprimjer: kad mi je on ispričao o Silviji, koja ga je na kraju odjebala jer joj nije kupio prsten (imali su 19 godina i bili u vezi 3 mjeseca) ja sam postala apsolutno tužna. Onak, on je pričao o njoj kao o nekoj osobi a ne kao o rospači sa tri kraste na nosu i dve bradavice na ustima. No, s vremnom, ta je žalost (čitaj ljubomora) prešla u neku vrstu …well…prihvaćanja…da je i moj frajer zapravo normalna osoba koja je ostavljala i bila ostavljana (na stranu što mene nisu ostavljali…osim onog idiota Marka koji nije trzo na mene…kreten, mora da je peder bio) i da je zapravo vrlo normalan.
I naravno, da ovo ne bi ispalo licemjerno…imam i ja čarobnu brojku. Može se izbrojati na prste jedne ruke (ukoliko ne računamo snove, žene i želje;-)). Kad me pitao koliko ih je bilo dgovorila sam mu iskreno. Bio je zadovoljan. Bar se tako činilo. Kasnije je odao da je ljubomoran na each and every od tih frajera. Nadam se da nikad neće pitati za brojku brijača…to bi bilo previše. “Naravno, sve je izračunljivo na prste jedne ruke dragi” (Ne znam čije ruke. Hobotničine???).
Ne preostaje mi ništa drugo doli 3 6 5 je prošlo dana….