Brak – kavez ili lunapark?

S obzirom da je moja romantična večer pisanja uz čašu vina i svjetlost svijeća propala jer mi je uletio noćni leptir (pa sad gori ko u Betlehemu a mačka ga pokušava istjerati iz skrovišta) pisati ću na način da zamišljam romantičnu atmosferu: Firenzu (Toscanu, Pariz ili koji drugi romantični grad) i sl.
Nakon odgledanog SATC (o da, repriziraju 5. sezonu ako netko nije znao) počela sam zanimljivu pričicu s Njim. Ima jedna scena gdje Carrie, zarobljena kišom, ispod nekog krova s nekim cute guy-em počinje razgovor o tome kako bi se, da je ovo french movie, vjerojatno zaljubili i vjenčali. Tip negoduje. Ona nastavlja kako nije mislila odmah udati se za njega, kako se šali (valjda je imala PMS tih dana) i onda iz fore kaže: “Ok, I will”(kao, dobro udat ću se za tebe). U tom trenu frajer uplašen odlazi a ona ostaje sama pod krovom na odvratno kišnom vremenu (dobro, poslije upoznaje super sexy zgodnog mornara al to nema veze s pričom). The thing is – frajer je pobjegao na spomen riječi brak. Zašto?
“To je zato jer imamo različite koncepcije o tome što je brak” viče mi on iz druge sobe gdje gleda S. Martina u još jednoj glupavo urnebesnoj komediji.
Da, za nas žene brak je lunić. Ono, tipičan rollercoaster (ili bi bar mi željele da bude) u kojem se stalno nešto dešava, ima svojih trenutaka kad ti je u želucu mučno da misliš da ćeš povratiti (ili jednostavno povraćaš ako ste ja) i kad imaš feeling da ne možeš biti sretniji i slobodniji u trenutku kad ubrzava, usporava, spušta se i diže. Jedan veliki lunić. Ima i mirnijih trenutaka – poput vrtuljka s konjićima koji se samo dižu i spuštaju a ti se smiješ i smiješ. Ili autića u kojima sve postaje jedno veliko natjecanje oko toga tko je bolji (zvuči poznato???). Zatim, kuća smjeha i kuća strave – koji je brak, pardon, lunapark potpun bez toga? Balerina, ranger i onaj sladoled od šećerne vate. Ne mora biti brak – može biti suživot, jednostavna simbioza od koje oba partnera (sustanara) izvlače neku korist: duhovnu i materijalnu.
Njima je pak brak kavez. I to ne onaj obični, životinjski. Ne, ne – they are more complicated than that! Ne znam jeste li ovih dana čuli reklamu na radiu za natjecanje u malom nogometu 3 na 3. Sve vam se to odvija u jednom kavezu. To je za njih brak. Taj kavez unutar kojeg se igra nogomet. Tri na tri. Jedan je naš tata, drugi naš bivši a treći su oni. I igraju nogomet. I naravno – nekad pobjeđuju a nekad gube. Kada pobjeđuju, žele ostati unutar tog kaveza zauvijek – osjetiti kako je to kad si najveći, najbolji, the winner of the game. Kada gube – osjećaju se loše. Kao da ne razumiju da postoje vrata koja mogu otvoriti i jednostavno kroz njih izaći: ispuhati se, napiti, poblesaviti s dečkima i vratiti se na sljedeću tekmu sa željom za pobjedom.
E da. U kavezima se održavaju borbe, neke go - go dancers plešu u kavezima. A svi ti kavezi imaju vrata – i u sve se te kaveze ljudi vraćaju zbog ponovne želje za adrenalinom, ljubavi prema tomu čim se bave i slično.
E frajeri moji, jednom kad shvatite da je sve to jedan veliki party na koji ste imali čast biti pozvani – the life will turn you upside down. Samo pripazite da ne bude prekasno.