Od čekanja,
razbolilo se
nadanje,
a zaborav
drijema u
zoru.
Primičem se,
bez očaja,
zatvorenom
prozoru.
Tiho je
prošla
djetinja želja,
nedosanjana.
U dnu duše
pohranjena,
jedna sretno
sačuvana
uspomena.
Sjećanje
do bola
probija.
Odjednom,
iznenada,
Tvoja me zora,
sjajem i ljepotom,
obavija.
Jesi li Boginja
ili Gorska vila?
Pa si me,
ovako ranjenog,
svojom dušom
prigrlila.
|