Noć me molila
da zaboravim
daljinu i pustoš u
njoj.
Molila me da lijem
Tvojim suzama.
Očima Tvojim
kao melemima
svoje vukove da tjeram
Noć me trpjela
posrnulog,
spuštenih grana
i jesenji
pokislog.
Oči su grlile vrata.
Tvoje ruke da mi rode,
Tvoje oči da zasiju.
Pločnik neka je
proklet
i njegova
tišina.
A stepenici?
I oni.
A prozori?
I oni
Samo
Ti mi ostani
pa makar me
opet rani.
|