Moj izgubljeni svijet

Čini se da običaj pisanja pisma polako ali sigurno odlazi u prošlost. A pisalo se. Ljubavna pisma, prijateljima, prijateljicama, rodbini, roditeljima. Dijelili smo trenutke razmišljanja, osjećaja, razmjenjivali misli, dojmove, rukopisom otkrivajući vlastito raspoloženje, potpisom potvrđujući da smo prisutni tamo, na komadu papira koji će netko s veseljem pročitati.
Danas se pisma slavnih osoba drže vrijednim dokumentom, iščitava se pozadina odnosa, društvenih prilika, te karakter samog pošiljatelja. Danas neka pisma imaju milijunsku vrijednost.


Ali i ona koja smo sačuvali od zuba vremena brižno pohranjena u kakvoj kutiji, ili ladici, za svakoga od nas imaju određenu vrijednost.
Na žalost, ne ubrajam se u potonje, jer su moje uspomene spaljene na odlagalištu bespotrebnog otpada, kako bi se oslobodio komadić tavana za novu nakupinu bespotrebnih stvari.
Tako to biva kada napustite rodni dom i postanete svojim najbližima – gost (ili da napišem ghost?).
Tješi me da možda netko negdje, u mraku kakvog ormara, još čuva pokoju umotvorinu ispisanu mojom rukom i smije se napisanoj ludosti. Jer voljela sam pisati vrckava pisma, pokušavala biti duhovita, originalna.
Tako sam jednom svima poslala razglednice s ljetovanja ispunjene crtežima (karikaturama, bolje rečeno) kojima sam htjela dočarati ljeto, kupanje, sunčanje, suncobrane… Još kada se uzme u obzir moje katastrofalno umijeće crtanja… ljudi su se tjednima smijali.
Želeći oraspoložiti brata u vojsci, jednom sam kupila srcedrapateljsku kartu žene raspuštene kose, u miniću, jedrih oblina, stoji u štiklama na nekom pašnjaku i miriše cvijet. Nagovorila sam kolegice s posla da se potpišu uz pokoju jednako srcedrapateljsku poruku, sve smo to začinile tragom ruža sa usana i pramenom kose.
Smijale smo se šaljući kartolinu i zamišljajući face onih kroz čije će ruke proći prije nego stigne na odredište.
Moram priznati da je trenutak inspiracije urodio općim veseljem tamo negdje u Crnoj Gori gdje je buraz služio vojni rok.

Suhoparna bijela pisma postala su prošlost pojavom šarenih inačica, te ste mogli voljenoj osobi poslati pismo ovjenčano srčekima, ili sa cvjetnim motivom,


bilo je uzoraka nalik fototapetama egzotičnih pejzaža, ali najupečatljiva pisma bila su ona kućne radinosti.
Za tu priliku trgale su se stranice iz Brava, najpopularnijeg teen/glazbenog magazina svojevremeno, od kojih bi pravili kuverte, pazeći da se u prvi plan istakne lice omiljenog pjevača (benda). Sumnjam da su poštari dijelili naše oduševljenje, jer trebalo je pronaći u sveopćem šarenilu naziv i adresu primatelja. Bila je to zabava za sve.

Na žalost, tehnološkom revolucijom, masovnom instalacijom PC-a, potrebom da se svi međusobno povežemo mobitelima, klasičan oblik dopisivanja postao je besmislen.
Ako nekome želim nešto priopćiti, učinit ću to preko elektronske pošte. Osoba s druge strane dobit će pismo za nekoliko sekundi. Može mi odgovoriti već tijekom istoga dana. Za kraći oblik komunikacije, koristit ću SMS. Poruke će se izmjenjivati poput razgovora. Danas smo, zahvaljujući tehnološkim naprecima, dostupni jedni drugima dvadeset i četiri sata dnevno.

Kada vidim poštara, znam da ću u sandučiću zateći samo hrpu računa. I pokoji prospekt.
Nema uzbuđenja, niti nade da će se, zabunom makar, između plavih i bijelih kuverti zateći jedno ispisano tintom, naslovljeno na moje ime.

Mogla bih pod ruku sa Pukovnikom kome nema tko pisati (Marquezovom, naravno).
Šalim se, naravno.
U elektronskom sandučiću uvijek se nađe pismo, kakva zgodna priča, ili pozdrav dragih mi ljudi, ne mogu reći da je dopisivanje izumrlo, samo se pitam, gledajući nadolazeću generaciju, što će oni ostaviti iza sebe? Čime će oni hraniti uspomene? Ili neće imati vremena za sjećanja?
A vi? Pišete li?

Nakon dosadnih kiša, hladnih vjetrova, bombastičnih vijesti kojima nas zasipaju svakodnevno, čini se da je ljeto odavno prohujalo. I ovo što nazivaju babljim, nekako više vuče na jesen, dosadnu, cmizdravu, sivkastu, bezbojnu, točnije.
Ne volim jesen, ne radujem se žutome lišću, niti rominjanju kiše. Da sam medo
, sada bih se povukla u neku špilju i spavala zimski san, onako sita i napita, ušušurena u toplinu vlastitog krzna. Zamislite brlog, medo i medvjedica i mali medeki s njima, svi zbijeni, njuškicama se griju, zaklonjeni od hladnoće, bezbrižno spavaju. Baš im je lijepo.
Prespavaju magluštine i hladnoće, snjegove, bljuzge, ne vide ogoljela stabla, niti se tresu pod naletima vjetra.
Bude se sa prvim vjesnicima proljeća, zadovoljno se protegnu, pozdrave tople zrake sunca, uživaju u lijepim danima i zvjezdanim noćima, budni, razigrani, gospodari šuma, potoka i zapuštenih livada.


Nije mi bila namjera pisati o medvjedima, već o knjigama koje sam pročitala u vrućim ljetnim mjesecima (medeki su se nametnuli sami od sebe).
Daklem, pažljivim odabirom, u putnom koferu među badićima i ljetnim haljinicama, našla su se dva laka, osvježavajuća naslova (u takvom sam uvjerenju napustila knjižnicu).
Prvo je djelo spisateljice Vedrane Rudan. Pitate se, što mi bi?
Gledajući je povremeno u emisiji U sridu, dopale su mi se njene britke dosjetke, duhoviti komentari, njena otvorenost. To je bio razlog zbog čega sam posudila djelo Crnci u Firenci.

I što reći o knjizi? Ili o Vedrani? Kod nje sasvim sigurno vrijedi ona Što u izlogu, to u dućanu.
Kao što duhovito i britko javno izražava stavove o životu, jednako tako te iste stavove na isti način obrađuje u knjizi. S nekima sam se mogla poistovjetiti, s nekima ne, ali u svakom sam se slučaju dobro nasmijala. Problema sam imala sa prožvakavanjem pretjerane, a često i bespotrebne vulgarnosti. Dakle, ta žena gdje god može i kad god može, ubacuje raznorazne prostote. Na početku je donekle i probavljivo, ali s vremenom sam se prisiljavala da knjigu pročitam do kraja, namjerno preskačući neke odlomke.
E, sad, ispada da sam ja neka čistunka, svetica u najmanju ruku, i bilo bi dobro da jesam, jer bi tada preporučila knjigu svim slobodoumnim i 'normalnim' čitateljima, ali nisam.
I meni se omakne psovka, ljudi oko mene nesmetano se izražavaju kako god ih je volja, ne bode me puno toga u uho, ali, kako bi rekli naši stari, što je preveć, ni s kruhom ne valja. Tako sam ja doživjela djelo Vedrane Rudan. Previše vulgarnosti, previše prostačenja, ali što se tiče samog sadržaja, spisateljica je na šaljiv način uspjela dočarati preživljavanje jedne obične obitelji u kapitalističkom demokratizmu na naški način.

Druga knjiga, provokativnog naslova Sjećanje na moje tužne kurve, još provokativnijeg sažetka – riječ je o ljubavi devedesetogodišnjaka prema četrnaestogodišnjoj djevojčici, istkana je rukom majstora riječi, gospodina Marqueza.

Umjesto vulgarne priče snažno obojane seksom, književnik nam podastire toplu priču o ranjivom starcu koji u poodmakloj dobi proživi iskustvo prve ljubavi. Riječ je o prilično tankoj knjižici, kojih devedesetak stranica, pročita se u jedno popodne, ali bogatog izričaja, prožete bojama, mirisima, strastima juga, zanimljiva, intrigantna, prava poslastica za sve ljubitelje dobroga štiva.
Na stranici Superknjižare pronašla sam kratki odlomak iz djela, a vi sami prosudite:

ONE GODINE kad sam navršio devedesetu, poželio sam si darovati noć razuzdane strasti s mlađahnom djevicom. Sjetio sam se Rose Cabarcas, vlasnice ilegalne javne kuće koja je običavala obavještavati svoje dobre klijente o novim raspoloživim djevojkama. Nikad nisam popustio takvoj, niti bilo kojoj od njezinih brojnih besramnih kušnji, ali ona nije vjerovala u čistoću mojih načela. Moral je također pitanje vremena, govorila je, pakosno se smiješeći, vidjet ćeš već. Bila je nešto mlađa od mene, a kako već godinama ništa o njoj nisam čuo, možda više i nije bila medu živima. Ipak sam odmah prepoznao glas s druge strane linije, te ispalio bez okolišanja:
- Danas može.
Uzdahnula je: O, jadna moja mudrice, nema te dvadeset godina, a onda se pojaviš samo da bi tražio nemoguće. Odmah potom se pribrala i ponudila mi nekolicinu očaravajućih mogućnosti, ali, iskreno, sve iskorištene......

Nije mi namjera ocrnjivati rad i djelo Vedrane Rudan, ali pišući ovaj post, ne mogu ne primijetiti, kako spomenuta autorica iz naoko svakodnevne životne situacije iznjedri barem jedan ulomak prostota, a istovremeno, gospodin Marquez, pišući o provokativnoj, naoko prostačkoj temi, vješto izbjegne i svaku naznaku vulgarnosti.
S obzirom da smo ovdje različitih ukusa i sklonosti, najbolje je neka svatko čita ono što mu se sviđa.
Puno vas pozdravljam i mašem i čitam dalje…

Dodatak: Čini se da je blogosferom zavladala ženidbeno/udajna groznica (subotnje večeri), jer tek što smo Sunflower ispratili u sretne bračne vode, naša hrabra 'mala'
Spookie veselo uplovljava u bračnu luku.
Draga Spookie, želim ti ljubav bez kraja, sreću do neba i mirno more:))))

Prije nego vam podastrem osvrt na ljetno štivo čitano uz nježni šum vala, nošenog blagim povjetarcem, ostala sam dužna nastavak priče koja se uobličila u roman još bezimen i neukoričen, brižno zapisan na tvrdi disk (koji očito sve podnosi:)), očekujući još neke preinake prije nego ugleda svjetlo dana... ako ikada ugleda...

U prošlom nastavku Norma je zamolila svog štićenika, mladog slikara Giovania da skokne na more i donese joj puno oker boje potrebne za sliku. Za to vrijeme, vjetropirasta Helena došla se isplakati Sari na ramenu zbog fijaska u ljubavi.

Sara je brzala prema kući. Trgovac se skoro onesvijestio kada je pokupila svu oker boju sa skladišta. Ljutila se na sestru i vlastitu nedosljednost. Sama je sebi govorila da mora naučiti Normi reći Ne. Naročito kada se radi o još jednom od njenih nerazumnih prohtijeva. Sara bi se kladila da će polovica ove boje završiti u smeću. Ali tko pita kada je na tuđi račun! Odjednom naleti na nešto tvrdo. Kutije se razlete po cesti. Ojađeno opsuje. Visok, crnokos muškarac ispričavao se ugodnim glasom dok je skupljao razbacane boje sa vrućeg asfalta. Sara se premještala s noge na nogu zbunjena i još uvijek ljuta.
«Pazite malo kud hodate!»
Muškarac se podigne gledajući je tamnim, neprozirnim očima.
«Oprostite, mahao sam prijateljima na jahti, nisam vas primijetio. Dopustite da ispravim grešku.»
Sara pomisli da je možda sama kriva za ono što se dogodilo. Stade se ispričavati.
«Kuda ste krenuli sa svim tim kutijama? Prilično su nepraktične. Dopustite, ponijet ću dio.»
Sara nije znala što bi rekla, a to se rijetko događalo. Muškarac spretno obujmi kutije, a slobodnu ruku ispruži prema njoj.
«Ime mi je Roland, trenutno ljetujem u kampu. Vi ste…»
«Sara. Ja sam Sara, drago mi je, Rolande.» smeteno će mlada žena.
«Hm, Sara, lijepog li imena. Kneginja u prijevodu. Pristaje vam.»
Ona se zbunjeno osmjehne. Dopao joj se neznanac. Putem je saznala da je Roland lingvist, tj. jezikoslovac, da radi na sveučilištu i provodi ljeto u društvu knjige i prijatelja.
Na vratima joj pruži kutije. Ona ga pozove u kuću.
«Jeste li sigurni Sara? Mislim, dobro bi mi došlo nešto hladno…»
Ona se široko osmjehne.
«Samo uđite, Rolande. Hladno osvježenje je najmanje što mogu učiniti.»

Smjeste se na prostranu terasu. Muškarac je zadivljeno gledao oko sebe. Nije krio oduševljenje kućom, terasom, malom privatnom plažom zaklonjenom od pogleda.
«Stvarno ste kneginja, barem tako živite» reče na kraju.
«Nemojte pretjerivati! Baš i nisam neka plemkinja. Samo imam sreće živjeti na ovom prekrasnom mjestu.»
On odobravajući kimne glavom.
«Predivan pogled.»
«Ljeti. Zimi može biti jezivo, vjerujte mi. Ponekad su valovi tako visoki da se dignu preko cijele terase. A tek kiše… Imate osjećaj da ste sami na cijeloj planeti.»
On ju je sa zanimanjem promatrao. Sara je pričala gestikulirajući rukama, povremeno prelazeći prstima kroz dugu crnu kosu.
«A čime se bavite?» upita on iznenada.
Sara zbunjeno slegne ramenima.
«Ja sam supruga inženjera. Vodim kućno računovodstvo. Ništa zanimljivo. Nekada sam svirala harfu…» pogled joj odluta u daljinu. Roland je šutio. Ispije sok i spretno skoči iz udobnog naslonjača.
«Trebao bih poći. Sara, bilo mi je zadovoljstvo.»
Ona ga pogleda širom otvorenih očiju kao da se tek probudila iz sna.
«Oprostite, zamislila sam se.»
Roland nehajno odmahne rukom.
«Nema veze. Nadam se da ću vas još koji put sresti.»
Krene prema izlazu.
«Rolande»
On se okrene.
«Hvala na pomoći. I meni je drago što smo se upoznali.»
«Roni, može? I da prijeđemo na ti? Nakon avanture s kutijama, mislim da smo zaslužili prijeći na ti. Mrzim formalnosti.»
Ona se osmjehne.
«Roni, mislim da je to odlična ideja. Znaš gdje živim. Ako ti što zatreba…»
On mahne na pozdrav, zatim nestane iza vrata. Sara je stajala nasred terase potpuno zbunjena. Već dugo nije srela tako zanimljivu osobu. Nešto u njemu uznemirivalo ju je na pomalo čudan način. Pomisli kako bi trebala upoznati Helenu sa zgodnim neznancem. Odlično bi zamijenio Brunu u sestrinom srcu. Osmjeh joj zatitra na licu.
Pomisli kako se izlanula o harfi. I to potpunom strancu. Osjeti poznato stezanje u želudcu. Nije običavala pričati o svojoj skrivenoj ljubavi. Nikome. Nevoljko se spusti niz stepenice. Neko je vrijeme stajala pred oronulim drvenim vratima nervozno grickajući donju usnu. Zatim pritisne kvaku. Preplave je bolne uspomene. U prostoriji je vladao mrak. Dodirne prekidač, dok joj je srce poskakivalo od uzbuđenja.
Nasred grubo uređene prostorije stajala je njena najveća ljubav, poslije Tonija, naravno. Polako skine bijelu tkaninu sa dobro održavane harfe. Spusti se na stolicu. Nekoliko je trenutaka sjedila u tišini čela naslonjena na instrument. Prsti joj kliznu niz žice. Od zvuka se naježi. Zaklopi oči, ruke polete i predivni zvuci ispune prostoriju. Sara je zaneseno svirala nesvjesna bilo čega oko sebe. Na trenutak se prebacila u jednu drugu vrstu postojanja. Njeno tijelo, ruke, prsti, žice, sve je postalo jedna veličanstvena melodija i ona se izgubila u njoj. Svirala je, uzdisala, plakala, smijala se. Pretvorila se u glazbu, umirala i ponovo se rađala. Odjednom stane. Obrazi su joj gorjeli od uzbuđenja, srama, kajanja.
«Što… što ti radiš ovdje? Mislila sam da spavaš.» Promuca.
«Sestrice, ovo je predivno. Predivno! Mene malo što može dirnuti, znaš i sama; ali tvoje sviranje i Normine slike…Molim te, odsviraj još nešto. Molim te, za mene.»
Moljakala je Helena naslonjena na dovratnik. Sara naglo ustane.
«Ne, rekla sam da više neću svirati i neću. Čistila sam je i ruke su same poletjele…»
«Hej, ne moraš se meni opravdavati. Da je Toni u blizini, golim bi ga rukama zadavila. Nema pojma što je uništio! Kako si se mogla udati za čovjeka bez sluha!? Od tvog sviranja i kamen bi procvao, ali Toni…»
Sara je odlučno prekine.
«Nije mi Toni zabranio, ja sam odlučila da više neću svirati.»
Helena okrene očima. Sara je blago izgura iz prostorije. Prije nego su izašle, dobaci još jedan čeznutljiv pogled prema instrumentu. U srcu osjeti prazninu.

Helena nije prestajala gunđati. Bacila se u ležaljku glasno negodujući. Da bi skrenula tijek razgovora, Sara nehajno upita:
«Jesi li gladna? Mogle bi nešto prezalogajiti.»
Helena se uspravi u ležaljci.
«Drži li Sebastijan još najbolji hot dog na svijetu?»
Sestre prasnu u smijeh. Sebastijan je bio veliki Helenin obožavatelj. Svaki put kada bi je vidio, od uspješnog poslovnog čovjeka pretvarao se u nespretnog dječarca. Žena i četvero djece nisu ga priječili da strasno i vječno voli Sarinu sestru.
«Svaki put kada prođem onuda pita za tebe. Mogle bi ga posjetiti. Ipak, hot dog za ručak?»
Helena zavrti glavom.
«Ti stvarno živiš kao princeza. Spusti se na zemlju! Udahni malo stvarnog zraka u pluća!» vikne raspoloženo.

Sebastianov lokal bio je dupkom ispunjen. Sara se provlačila kroz gužvu do masivnog šanka u dnu prostorije. Helena je cupkala za njom u ritmu pjesme s radija. Naručile su hranu, kada iz susjedne prostorije izađe oniži, crnomanjast muškarac zelenih očiju, povećeg nosa i širokog osmjeha na usnama. Kada ugleda gošće, primi se za snježnobijelu košulju izražavajući oduševljenje što ih vidi. Usprkos protivljenju, poljubi Heleni ruku, otjera mladi par od stola i ponudi ga sestrama. Njih su se dvije kriomice smijale. Ubrzo stigne uvećana porcija svega što su naručile. Sestre su jele s tekom pogledavajući u Sebastiana koji nije oči skidao sa Helene. Od kada je prvi put vidio tu ženu, Sebastian se ludo zaljubio. Bio je očaran njenom vitkom figurom, dostojanstvenim držanjem, dugom kestenastom kosom, zlatosmeđim očima iz kojih je uvijek izbijala vatra kojom bi mogla led otopiti. Sebastian se nikada nije zanosio nadom da će jednom biti njegova. Bio je sretan što je povremeno može vidjeti, uživati u njenom smijehu, osjećati njenu naklonost i pružiti joj djelić one ljubavi koja bi se uvijek iznova zapalila od same pomisli na nju. Razdragano je gledao kako se smiju. Helena ga zovne. On spremno odloži čašu i priđe njihovom stolu.
«Sjedni, Sebastiane, nismo se dugo vidjeli.»
Ljubazno ponudi djevojka. On se spusti na stolicu ne skrivajući zadovoljstvo. Upijao je svaku Heleninu riječ, svaki njen pokret, sve dok se lokalom ne prolomi bijesan ženski glas:
«Sebastianeeee!»

Sunce se podiglo visoko na nebu. Giovani je jurio polovnim Fiatom bijesan na sebe, Normu, život, sudbinu. Sati vožnje ispred njega i duga, duga cesta dovodili su ga do ludila. Po tisućiti put se pitao vrijedi li sve što ima poniženja kroz koja prolazi. Giovani nije mrzio samo Normu. Mrzio je on i njene dvije sestre koje su obožavale zbijati šale na njegov račun. Pomisao da će sresti oholu Saru i biti izložen njenim zajedljivim primjedbama, gušila ga je. Pojača radio do kraja. Čeznuo je za povratkom u svoju sobicu koju je bio prisiljen zvati atelijer, iako je bila toliko skučena da gotovo nije mogao disati u njoj. Jedva se mogao okrenuti ispred štafelaja spotičući se o stvari koje je donio sa sobom. No, u usporedbi sa vlažnim podrumskim sobičkom iz koje ga je Norma izvukla, ovo je bila palača. Giovani šmrcne. Pitao se hoće li njegova četiri platna doživjeti očekivani uspjeh i ovjekovječiti ga slavom koja je uvijek rezultirala i lovom? Ili će nakon svega ostati robovati obitelji Ludić, kako ih je zvao u mislima. Čudio se Leonardu. Njegova ljubav prema Normi bila je neobjašnjiva. Čovjek takvog talenta mogao je birati kako će živjeti. Nije mu bilo jasno da Leonard dobrovoljno provodi vrijeme s Normom, trpi njene hirovite promjene raspoloženja, bezrazložne napade veselja i depresije, svo ludilo koje Norma nehajno zove umjetnost i povrh svega, još je voli!?
Lupi po volanu. Neki ljudi jednostavno uživaju da ih se muči, drugi, kao on na primjer, meškolje se ulovljeni u zamku sigurnosti pokušavajući dograbiti lovu i zbrisati. Otvori prozor. Gušila ga je pomisao da netko gospodari njime, a posljednjih godina morao je jako čvrsto žmiriti pred bolnom istinom. U zavoju skoro očeše kamion. Krupan muškarac nervozno zatrubi. Giovani bijesno opsuje. Nije htio ovako okončati život. Oprezno se zagleda ispred sebe. Morat će više pažnje posvetiti cesti. Vrućina se uvukla u auto. Pogleda na sat. Kada obavi 'poslić', ponovo će biti među slikama, bojama, isključit će telefon, struju, sve ako treba, no neće biti više gnjavaže. Dosta je bilo. Završit će radove i zasjeniti samu Normu. Obriše znoj sa čela. Osjećao se malo bolje.

---------------------------------------------------------------------------------

Početak rujna svakako je obilježila smrt nesretnih vatrogasaca. Još dugo će se postavljati pitanje krivice, odgovornosti, a izgubljeni životi ne mogu se vratiti. Puno vas je pisalo o tome, a ja ću biti slobodna i maznuti komentar dragog mi Patera Luke, jer mi je najljepši i želim ga podijeliti s vama.

Znate za ovo što se dogodilo sa dragim mladim ljudim. Što za njih učiniti? Mislim o tome i molim (ovih dana prikazao sam misu za njih, ovdje u bolnici). Triba nastavit živit njihovu mladost! Triba volit do Neba! Triba ostat mlad do vječnosti! Tribaju ideali živjeti! Triba imati "mrak" ideje! Triba ovaj svijet sablažnjavati svojom smionom dobrotom! Amo ća!


Update

Samo za dragu Sunflower, čestitke od srca