|
Prije nego vam podastrem osvrt na ljetno štivo čitano uz nježni šum vala, nošenog blagim povjetarcem  , ostala sam dužna nastavak priče koja se uobličila u roman još bezimen i neukoričen, brižno zapisan na tvrdi disk (koji očito sve podnosi:)), očekujući još neke preinake prije nego ugleda svjetlo dana... ako ikada ugleda...
U prošlom nastavku Norma je zamolila svog štićenika, mladog slikara Giovania da skokne na more i donese joj puno oker boje potrebne za sliku. Za to vrijeme, vjetropirasta Helena došla se isplakati Sari na ramenu zbog fijaska u ljubavi.
Sara je brzala prema kući. Trgovac se skoro onesvijestio kada je pokupila svu oker boju sa skladišta. Ljutila se na sestru i vlastitu nedosljednost. Sama je sebi govorila da mora naučiti Normi reći Ne. Naročito kada se radi o još jednom od njenih nerazumnih prohtijeva. Sara bi se kladila da će polovica ove boje završiti u smeću. Ali tko pita kada je na tuđi račun! Odjednom naleti na nešto tvrdo. Kutije se razlete po cesti. Ojađeno opsuje. Visok, crnokos muškarac ispričavao se ugodnim glasom dok je skupljao razbacane boje sa vrućeg asfalta. Sara se premještala s noge na nogu zbunjena i još uvijek ljuta.
«Pazite malo kud hodate!»
Muškarac se podigne gledajući je tamnim, neprozirnim očima.
«Oprostite, mahao sam prijateljima na jahti, nisam vas primijetio. Dopustite da ispravim grešku.»
Sara pomisli da je možda sama kriva za ono što se dogodilo. Stade se ispričavati.
«Kuda ste krenuli sa svim tim kutijama? Prilično su nepraktične. Dopustite, ponijet ću dio.»
Sara nije znala što bi rekla, a to se rijetko događalo. Muškarac spretno obujmi kutije, a slobodnu ruku ispruži prema njoj.
«Ime mi je Roland, trenutno ljetujem u kampu. Vi ste…»
«Sara. Ja sam Sara, drago mi je, Rolande.» smeteno će mlada žena.
«Hm, Sara, lijepog li imena. Kneginja u prijevodu. Pristaje vam.»
Ona se zbunjeno osmjehne. Dopao joj se neznanac. Putem je saznala da je Roland lingvist, tj. jezikoslovac, da radi na sveučilištu i provodi ljeto u društvu knjige i prijatelja.
Na vratima joj pruži kutije. Ona ga pozove u kuću.
«Jeste li sigurni Sara? Mislim, dobro bi mi došlo nešto hladno…»
Ona se široko osmjehne.
«Samo uđite, Rolande. Hladno osvježenje je najmanje što mogu učiniti.»
Smjeste se na prostranu terasu. Muškarac je zadivljeno gledao oko sebe. Nije krio oduševljenje kućom, terasom, malom privatnom plažom zaklonjenom od pogleda.
«Stvarno ste kneginja, barem tako živite» reče na kraju.
«Nemojte pretjerivati! Baš i nisam neka plemkinja. Samo imam sreće živjeti na ovom prekrasnom mjestu.»
On odobravajući kimne glavom.
«Predivan pogled.»
«Ljeti. Zimi može biti jezivo, vjerujte mi. Ponekad su valovi tako visoki da se dignu preko cijele terase. A tek kiše… Imate osjećaj da ste sami na cijeloj planeti.»
On ju je sa zanimanjem promatrao. Sara je pričala gestikulirajući rukama, povremeno prelazeći prstima kroz dugu crnu kosu.
«A čime se bavite?» upita on iznenada.
Sara zbunjeno slegne ramenima.
«Ja sam supruga inženjera. Vodim kućno računovodstvo. Ništa zanimljivo. Nekada sam svirala harfu…» pogled joj odluta u daljinu. Roland je šutio. Ispije sok i spretno skoči iz udobnog naslonjača.
«Trebao bih poći. Sara, bilo mi je zadovoljstvo.»
Ona ga pogleda širom otvorenih očiju kao da se tek probudila iz sna.
«Oprostite, zamislila sam se.»
Roland nehajno odmahne rukom.
«Nema veze. Nadam se da ću vas još koji put sresti.»
Krene prema izlazu.
«Rolande»
On se okrene.
«Hvala na pomoći. I meni je drago što smo se upoznali.»
«Roni, može? I da prijeđemo na ti? Nakon avanture s kutijama, mislim da smo zaslužili prijeći na ti. Mrzim formalnosti.»
Ona se osmjehne.
«Roni, mislim da je to odlična ideja. Znaš gdje živim. Ako ti što zatreba…»
On mahne na pozdrav, zatim nestane iza vrata. Sara je stajala nasred terase potpuno zbunjena. Već dugo nije srela tako zanimljivu osobu. Nešto u njemu uznemirivalo ju je na pomalo čudan način. Pomisli kako bi trebala upoznati Helenu sa zgodnim neznancem. Odlično bi zamijenio Brunu u sestrinom srcu. Osmjeh joj zatitra na licu.
Pomisli kako se izlanula o harfi. I to potpunom strancu. Osjeti poznato stezanje u želudcu. Nije običavala pričati o svojoj skrivenoj ljubavi. Nikome. Nevoljko se spusti niz stepenice. Neko je vrijeme stajala pred oronulim drvenim vratima nervozno grickajući donju usnu. Zatim pritisne kvaku. Preplave je bolne uspomene. U prostoriji je vladao mrak. Dodirne prekidač, dok joj je srce poskakivalo od uzbuđenja.
Nasred grubo uređene prostorije stajala je njena najveća ljubav, poslije Tonija, naravno. Polako skine bijelu tkaninu sa dobro održavane harfe. Spusti se na stolicu. Nekoliko je trenutaka sjedila u tišini čela naslonjena na instrument. Prsti joj kliznu niz žice. Od zvuka se naježi. Zaklopi oči, ruke polete i predivni zvuci ispune prostoriju. Sara je zaneseno svirala nesvjesna bilo čega oko sebe. Na trenutak se prebacila u jednu drugu vrstu postojanja. Njeno tijelo, ruke, prsti, žice, sve je postalo jedna veličanstvena melodija i ona se izgubila u njoj. Svirala je, uzdisala, plakala, smijala se. Pretvorila se u glazbu, umirala i ponovo se rađala. Odjednom stane. Obrazi su joj gorjeli od uzbuđenja, srama, kajanja.
«Što… što ti radiš ovdje? Mislila sam da spavaš.» Promuca.
«Sestrice, ovo je predivno. Predivno! Mene malo što može dirnuti, znaš i sama; ali tvoje sviranje i Normine slike…Molim te, odsviraj još nešto. Molim te, za mene.»
Moljakala je Helena naslonjena na dovratnik. Sara naglo ustane.
«Ne, rekla sam da više neću svirati i neću. Čistila sam je i ruke su same poletjele…»
«Hej, ne moraš se meni opravdavati. Da je Toni u blizini, golim bi ga rukama zadavila. Nema pojma što je uništio! Kako si se mogla udati za čovjeka bez sluha!? Od tvog sviranja i kamen bi procvao, ali Toni…»
Sara je odlučno prekine.
«Nije mi Toni zabranio, ja sam odlučila da više neću svirati.»
Helena okrene očima. Sara je blago izgura iz prostorije. Prije nego su izašle, dobaci još jedan čeznutljiv pogled prema instrumentu. U srcu osjeti prazninu.
Helena nije prestajala gunđati. Bacila se u ležaljku glasno negodujući. Da bi skrenula tijek razgovora, Sara nehajno upita:
«Jesi li gladna? Mogle bi nešto prezalogajiti.»
Helena se uspravi u ležaljci.
«Drži li Sebastijan još najbolji hot dog na svijetu?»
Sestre prasnu u smijeh. Sebastijan je bio veliki Helenin obožavatelj. Svaki put kada bi je vidio, od uspješnog poslovnog čovjeka pretvarao se u nespretnog dječarca. Žena i četvero djece nisu ga priječili da strasno i vječno voli Sarinu sestru.
«Svaki put kada prođem onuda pita za tebe. Mogle bi ga posjetiti. Ipak, hot dog za ručak?»
Helena zavrti glavom.
«Ti stvarno živiš kao princeza. Spusti se na zemlju! Udahni malo stvarnog zraka u pluća!» vikne raspoloženo.
Sebastianov lokal bio je dupkom ispunjen. Sara se provlačila kroz gužvu do masivnog šanka u dnu prostorije. Helena je cupkala za njom u ritmu pjesme s radija. Naručile su hranu, kada iz susjedne prostorije izađe oniži, crnomanjast muškarac zelenih očiju, povećeg nosa i širokog osmjeha na usnama. Kada ugleda gošće, primi se za snježnobijelu košulju izražavajući oduševljenje što ih vidi. Usprkos protivljenju, poljubi Heleni ruku, otjera mladi par od stola i ponudi ga sestrama. Njih su se dvije kriomice smijale. Ubrzo stigne uvećana porcija svega što su naručile. Sestre su jele s tekom pogledavajući u Sebastiana koji nije oči skidao sa Helene. Od kada je prvi put vidio tu ženu, Sebastian se ludo zaljubio. Bio je očaran njenom vitkom figurom, dostojanstvenim držanjem, dugom kestenastom kosom, zlatosmeđim očima iz kojih je uvijek izbijala vatra kojom bi mogla led otopiti. Sebastian se nikada nije zanosio nadom da će jednom biti njegova. Bio je sretan što je povremeno može vidjeti, uživati u njenom smijehu, osjećati njenu naklonost i pružiti joj djelić one ljubavi koja bi se uvijek iznova zapalila od same pomisli na nju. Razdragano je gledao kako se smiju. Helena ga zovne. On spremno odloži čašu i priđe njihovom stolu.
«Sjedni, Sebastiane, nismo se dugo vidjeli.»
Ljubazno ponudi djevojka. On se spusti na stolicu ne skrivajući zadovoljstvo. Upijao je svaku Heleninu riječ, svaki njen pokret, sve dok se lokalom ne prolomi bijesan ženski glas:
«Sebastianeeee!»
Sunce se podiglo visoko na nebu. Giovani je jurio polovnim Fiatom bijesan na sebe, Normu, život, sudbinu. Sati vožnje ispred njega i duga, duga cesta dovodili su ga do ludila. Po tisućiti put se pitao vrijedi li sve što ima poniženja kroz koja prolazi. Giovani nije mrzio samo Normu. Mrzio je on i njene dvije sestre koje su obožavale zbijati šale na njegov račun. Pomisao da će sresti oholu Saru i biti izložen njenim zajedljivim primjedbama, gušila ga je. Pojača radio do kraja. Čeznuo je za povratkom u svoju sobicu koju je bio prisiljen zvati atelijer, iako je bila toliko skučena da gotovo nije mogao disati u njoj. Jedva se mogao okrenuti ispred štafelaja spotičući se o stvari koje je donio sa sobom. No, u usporedbi sa vlažnim podrumskim sobičkom iz koje ga je Norma izvukla, ovo je bila palača. Giovani šmrcne. Pitao se hoće li njegova četiri platna doživjeti očekivani uspjeh i ovjekovječiti ga slavom koja je uvijek rezultirala i lovom? Ili će nakon svega ostati robovati obitelji Ludić, kako ih je zvao u mislima. Čudio se Leonardu. Njegova ljubav prema Normi bila je neobjašnjiva. Čovjek takvog talenta mogao je birati kako će živjeti. Nije mu bilo jasno da Leonard dobrovoljno provodi vrijeme s Normom, trpi njene hirovite promjene raspoloženja, bezrazložne napade veselja i depresije, svo ludilo koje Norma nehajno zove umjetnost i povrh svega, još je voli!?
Lupi po volanu. Neki ljudi jednostavno uživaju da ih se muči, drugi, kao on na primjer, meškolje se ulovljeni u zamku sigurnosti pokušavajući dograbiti lovu i zbrisati. Otvori prozor. Gušila ga je pomisao da netko gospodari njime, a posljednjih godina morao je jako čvrsto žmiriti pred bolnom istinom. U zavoju skoro očeše kamion. Krupan muškarac nervozno zatrubi. Giovani bijesno opsuje. Nije htio ovako okončati život. Oprezno se zagleda ispred sebe. Morat će više pažnje posvetiti cesti. Vrućina se uvukla u auto. Pogleda na sat. Kada obavi 'poslić', ponovo će biti među slikama, bojama, isključit će telefon, struju, sve ako treba, no neće biti više gnjavaže. Dosta je bilo. Završit će radove i zasjeniti samu Normu. Obriše znoj sa čela. Osjećao se malo bolje.
---------------------------------------------------------------------------------
Početak rujna svakako je obilježila smrt nesretnih vatrogasaca. Još dugo će se postavljati pitanje krivice, odgovornosti, a izgubljeni životi ne mogu se vratiti. Puno vas je pisalo o tome, a ja ću biti slobodna i maznuti komentar dragog mi Patera Luke, jer mi je najljepši i želim ga podijeliti s vama.
Znate za ovo što se dogodilo sa dragim mladim ljudim. Što za njih učiniti? Mislim o tome i molim (ovih dana prikazao sam misu za njih, ovdje u bolnici). Triba nastavit živit njihovu mladost! Triba volit do Neba! Triba ostat mlad do vječnosti! Tribaju ideali živjeti! Triba imati "mrak" ideje! Triba ovaj svijet sablažnjavati svojom smionom dobrotom! Amo ća!
Update
Samo za dragu Sunflower, čestitke od srca  
|
