Marketing
Ja ti pišem pismo stari...
Čini se da običaj pisanja pisma polako ali sigurno odlazi u prošlost. A pisalo se. Ljubavna pisma, prijateljima, prijateljicama, rodbini, roditeljima. Dijelili smo trenutke razmišljanja, osjećaja, razmjenjivali misli, dojmove, rukopisom otkrivajući vlastito raspoloženje, potpisom potvrđujući da smo prisutni tamo, na komadu papira koji će netko s veseljem pročitati.
Danas se pisma slavnih osoba drže vrijednim dokumentom, iščitava se pozadina odnosa, društvenih prilika, te karakter samog pošiljatelja. Danas neka pisma imaju milijunsku vrijednost.
Ali i ona koja smo sačuvali od zuba vremena brižno pohranjena u kakvoj kutiji, ili ladici, za svakoga od nas imaju određenu vrijednost.
Na žalost, ne ubrajam se u potonje, jer su moje uspomene spaljene na odlagalištu bespotrebnog otpada, kako bi se oslobodio komadić tavana za novu nakupinu bespotrebnih stvari.
Tako to biva kada napustite rodni dom i postanete svojim najbližima – gost (ili da napišem ghost?).
Tješi me da možda netko negdje, u mraku kakvog ormara, još čuva pokoju umotvorinu ispisanu mojom rukom i smije se napisanoj ludosti. Jer voljela sam pisati vrckava pisma, pokušavala biti duhovita, originalna.
Tako sam jednom svima poslala razglednice s ljetovanja ispunjene crtežima (karikaturama, bolje rečeno) kojima sam htjela dočarati ljeto, kupanje, sunčanje, suncobrane… Još kada se uzme u obzir moje katastrofalno umijeće crtanja… ljudi su se tjednima smijali.
Želeći oraspoložiti brata u vojsci, jednom sam kupila srcedrapateljsku kartu žene raspuštene kose, u miniću, jedrih oblina, stoji u štiklama na nekom pašnjaku i miriše cvijet. Nagovorila sam kolegice s posla da se potpišu uz pokoju jednako srcedrapateljsku poruku, sve smo to začinile tragom ruža sa usana i pramenom kose.
Smijale smo se šaljući kartolinu i zamišljajući face onih kroz čije će ruke proći prije nego stigne na odredište.
Moram priznati da je trenutak inspiracije urodio općim veseljem tamo negdje u Crnoj Gori gdje je buraz služio vojni rok.
Suhoparna bijela pisma postala su prošlost pojavom šarenih inačica, te ste mogli voljenoj osobi poslati pismo ovjenčano srčekima, ili sa cvjetnim motivom,
bilo je uzoraka nalik fototapetama egzotičnih pejzaža, ali najupečatljiva pisma bila su ona kućne radinosti.
Za tu priliku trgale su se stranice iz Brava, najpopularnijeg teen/glazbenog magazina svojevremeno, od kojih bi pravili kuverte, pazeći da se u prvi plan istakne lice omiljenog pjevača (benda). Sumnjam da su poštari dijelili naše oduševljenje, jer trebalo je pronaći u sveopćem šarenilu naziv i adresu primatelja. Bila je to zabava za sve.
Na žalost, tehnološkom revolucijom, masovnom instalacijom PC-a, potrebom da se svi međusobno povežemo mobitelima, klasičan oblik dopisivanja postao je besmislen.
Ako nekome želim nešto priopćiti, učinit ću to preko elektronske pošte. Osoba s druge strane dobit će pismo za nekoliko sekundi. Može mi odgovoriti već tijekom istoga dana. Za kraći oblik komunikacije, koristit ću SMS. Poruke će se izmjenjivati poput razgovora. Danas smo, zahvaljujući tehnološkim naprecima, dostupni jedni drugima dvadeset i četiri sata dnevno.
Kada vidim poštara, znam da ću u sandučiću zateći samo hrpu računa. I pokoji prospekt.
Nema uzbuđenja, niti nade da će se, zabunom makar, između plavih i bijelih kuverti zateći jedno ispisano tintom, naslovljeno na moje ime. 
Mogla bih pod ruku sa Pukovnikom kome nema tko pisati (Marquezovom, naravno).
Šalim se, naravno.
U elektronskom sandučiću uvijek se nađe pismo, kakva zgodna priča, ili pozdrav dragih mi ljudi, ne mogu reći da je dopisivanje izumrlo, samo se pitam, gledajući nadolazeću generaciju, što će oni ostaviti iza sebe? Čime će oni hraniti uspomene? Ili neće imati vremena za sjećanja?
A vi? Pišete li?
Post je objavljen 25.09.2007. u 18:28 sati.