|
Blogeri moji, vratih se kući, u ognjište svoje, nakon podužeg ljenčarenja na morskome žalu plavom.
- ovo je otok gdje sam đabalabarila zadnja dva mjeseca
Dočekali smo sve vikendaše, otpratili iste, te se napokon sjetismo da bi i sami mogli lagano.
Bilo je lijepo uteći stvarnosti, nestati na neko vrijeme u neko seoce daleko od televizora, kompjutora, novina, senzacionalizma (radija se nemoguće odreći, usput, svaka čast Radio Pagu, puštali su odličnu mjuzu - taman za moje uši:))
Dani su se rasipali na tajnovitim
(usput, ovdje je jako malo ljudi, za ovu fotku vjerojatno su okupili mjesne statiste:),
ili javnim plažama
.
Srela sam ljude koje duuugo nisam vidjela, u vixi nas je bilo dvanaest duša, od toga "samo" 8 stinoga zuba.
Bilo je bučno i veselo i razigrano, doduše kako kome, jer zakoniti je po običaju radno proslavio ljetovanje .
Belalo se i smijalo se i samovalo se i bilo je svega.
A najviše zvijezda. Utkanih u nebeski svod. Pa bi se neka omakla, poskliznula,zablistala dugo, ostavljajući svjetlosni trag prije nego bi se sunovratila u tminu. Znam, znam, ono što pada nije zvijezda, ali dragi moji pametni zvjezdoznanci, za mene je. Padalica. Propadalica. Posrnula nebeska svjetiljka.
Motreći tako zvjezdanu tapiseriju, primijetila sam i neke male pojavice, male putujuće zvjezdice koje krivudaju i vrludaju među blistavim sestricama, da bi se na posljetku utrnule (kao da su postali svjesni da ih netko tamo dolje promatra). Pratila bi ih uvjeravajući djecu da se razuzdana svemirska bića malo vozikaju od zvijezde do zvijezde, tek zabave radi (onima što sumnjičavo odmahuju glavom, ne to nisu bili avioni. Potvrdio čovjek koji ne vjeruje u NLO-e).
A vrhunac mojih nebeskih promatranja zbio se kada sam slučajno opazila dvije prilično sjajne pojave (nalik zvijezdama) kako plove nebom, jedna za drugom, na potpuno identičnoj razdaljini, milile su tako (poput auta koji šlepa drugi na nekoj auto cesti), a zatim su se jednostavno utrnule - kao kada pristinete prekidač. Istovremeno. Obje. Ne možete ni zamisliti što se sve zbivalo u mojoj mašti. U najmanju ruku, pomišljala sam da će sutra u novinama osvanuti vijest o Hrvatskom Roswellu, no čini se da nije bilo nikakvih spektakularnih slijetanja nepoznatih objekata na majčicu nam Zemlju (barem ne na našem komadićnu tla).
Naravno, moglo je biti bilo što, ali ja ću se držati svojih pretpostavki, iz čistog zadovoljstva.
Usput, u pohodu na jedan zadarski shopingcentar, upoznala sam i jednu blogericu s kojom se već duže vrijeme čitam i dopisujem, našom
Aurorom. Ova pronicljiva mlada žena oslovila me imenom čim sam zakoračila u metež potrošačkog ludila. Na pitanje kako je znala da sam to ja, odgovorila je da sam izgledala izgubljeno, kao da sam s Marsa pala.
Ja sam nju prepoznala u razgovoru, jer Aurora je otvorena, direktna i neposredna osoba baš kao što su i njezini postovi.
Plan je bio srknuti kavu na brzaka, jer sam nenadano upala u njene planove, ali priča je potekla, bilo je toliko toga o čemu smo željele razgovarati i vrijeme je naprosto proletjelo, a toliko je stvari ostalo nedorečeno, stoga se nadam da ćemo drugom prilikom imati više vremena za jednu poštenu ćakulu.
Sinoć sam malo prošvrljala blogosvijetom i vidjela da ste se nešto raspisali u zadnje vrijeme, imat ću što čitati :))
Nadam se da ste se svi vi, dragi moji, dobro proveli i da je stvaralački val koji vas je zahvatio plod ležernog odmora u dobrome društvu.
Završih i van o vanti post, odoh vas malo obići.
Pusa svima i ugodna vam noć još uvijek punoga mjeseca
|
