27
ponedjeljak
travanj
2009
SOLIDARNOST I VJERA NA DJELU...
Unatoč tome što sam okružena prelijepom prirodom, cvijećem i neiscrpnim pjevačkim repertoarom djeda Martina, nosećom Zuzinjom koja mi se stalno plete oko nogu, odlutam u mislima na stvarne probleme i real life...
Ima jedna stvar koja mi već izvjesno vrijeme bode oči.
Kao što vidimo u našoj državi nema se za ono što bi trebalo biti neupitno, za zadovoljavanje socijalnih potreba dijela naših građana, koji grcaju u s*anjima koja im je nesposobna vlast priredila svojom high-life politikom. Luksuzira se na sve strane, posve bespotrebno i bez pokrića.
HZZO se "pripomogao" naplatom novog harača zvanog "dopunsko osiguranje", koje plaćaju i oni koji koriste zdravstvene usluge, oni koji ih rijetko koriste i oni koji ih uopće ne koriste. A lovica će sigurno kapati svaki mjesec.
U cijeloj toj zavrzlami od mužnje, česti su slučajevi nedostatka dijagnostičkih aparata, skupih lijekova i terapije za skupinu kojima je prijeko potrebna, a nisu na listi. U tim slučajevima čini mi se da se igra na savjest, solidarnost i humanost građana. Koji najčešće i sami jedva krpaju kraj s krajem s osnovnim egzistencijalnim potrebama. Pa se otvaraju telefonski brojevi 060 i žicari se lova za pojedine slučajeve.
Da se razumijemo, nisam protiv solidarnosti na taj način, znam da je zdravlje najveće blago. I ja redovito pozivam te brojeve i to - tri puta, u ime svakog člana naše male obitelji. Tako će biti i u buduće.
Strašno je kad ti za bolesno dijete treba operacija, a nemaš sredstava da ju platiš. Srce me zazebe od pomisli, da bi mom djetetu ili članu obitelji ikad tako nešto, bilo nužno potrebno.
Ali, smeta me bahatost i bezobrazluk u državi, u kojoj se iz čistog luksuza obnavljaju vozni parkovi - Vlade, Sabora, županijski, općinski i stranački. A onda se za vrijednost milijun kuna, a i mnogo manju, lova žicari od malih ljudi.
I tu nije kraj. Na tim pozivima, nitko se ne odriče zarade iz solidarnosti, uredno se naplaćuje dobit telekomunikacijskih kuća i državni porez. A ne bih baš ni ruku u vatru dala, da i od preostale love netko usput ne "uštipne" malo...
A sada da se nadovežem mojim osobnim osvrtom na nešto, što naizgled nema veze s predhodnom temom. No, samo naizgled...
Velečasni Sudac je izdao knjigu i na njoj zaradio nekoliko milijuna kuna. Sad izdaje cd s duhovnim pjesmama. Godinama održava skupove duhovne obnove u Betaniji na koje se mora čekati red. I koji se plaćaju.
Nikad nisam mnogo pisala o vjeri i mislim da se o vjeri i nema što debatirati. Postoje - teisti i ateisti. Svatko od njih ima pravo na svoj stav i pripadnost.
Sama nisam vjernica, jer nisam odgojena u tom ozračju. Ali, u svojoj obitelji odgajana sam da cijenim samo poštenje i ljudskost i da su to osnovne zapovijedi. Odgojena sam da je obitelj ono od čega sve počinje i na čemu sve završava. Da je obitelj nešto što je prvo na listi prioriteta svakog čovjeka. Na vlastitom iskustvu sam naučila da pokvarenost i dvoličnost, licemjerje i proračunatost ne vodi k dobrom. Sve loše što činiš vraća se kad-tad, jednako kao i dobro. I to je ono što me vodi u odnosima prema obitelji i prema ljudima oko mene. Ako je to vjera, onda sam vjernica. Iako nisam krštena i mislim da zbog toga nisam manje vrijedna od onih koji jesu.
Upoznala sam nekoliko svećenika osobno. Ono što ne poričem tim ljudima je - obrazovanost i inteligencija. Ali, o ljudskoj strani i ljudskoj kvaliteti smatram da bi se dalo mnogo raspravljati. Neću argumentirati svoj stav, jer argumenata ima na sve strane, pa zaključite sami.
Smatram da bi svećenik trebao biti prvenstveno socijalno osjetljiva osoba koja ljudski i profesionalno obavlja svoje poslanje. Koje je sam izabrao, ili se osjetio pozvanim da ga obavlja.
Legitimno je da svatko, pa i svećenik, zarađuje na svojoj knjizi i izdanom cd-u. Legitimno je da naplaćuje seminare onima, koji im žele prisustvovati...
Ništa loše nema u tome, nitko nije zakinut. Pogotovo ako ljudi u njima pronađu novu dimenziju.
Ali, da li je moralno?
Moj osobni stav je - nije. U zemlji u kojoj je teško živjeti, a bit' će još i teže, mislim da je nemoralno zarađivati na tim stvarima, nemoralno je vozikati se u skupom automobilu, nositi cipele od krokodilske kože, nositi odijela s potpisom, obilaziti skupe restorane, hodati u pratnji tjelohranitelja (!!) i ljudima propovijedati da pronalaze utjehu u vjeri i duhovnosti, da budu skromni i pokorni...
To je za mene licemjerno do krajnosti. I uopće, licemjerna mi je sama ta medijska prisutnost i samopromocija.
I na kraju ove moje lamentacije, da ne kažete da sam zadrti ateista, spomenut' ću tri, u prvom redu velika čovjeka, a tek onda svećenika - pokojnog papu Ivana Pavla II, don Ivana Grubišića i pokojnog don Branka Sbutegu...Grubišić i Sbutega rijetko su prisutni u medijima. A obojica su zaslužili mnogo više. Sbutegu se ne spominje više ni na godišnjice smrti...
Način života i riječi ove trojice su na mene ostavile neizbrisiv, vječni dojam. To su osobe kojima se divim i za koje se može reći da imaju karizmu. Ljudsku i profesionalnu...Oni su za mene poslanici kakvi bi svećenici trebali biti. Da je barem pola svećenika kao oni, možda bih i ja osjetila potrebu da kročim u crkvu i u izvjesnim trenucima potražim utjehu...
Budite mi dobro
&
komentiraj (72) * ispiši * #