28.04.2005., četvrtak

call me inconsistent,but I can't stand it anymore..

21.04.2005., četvrtak

ne volim otić bez pozdrava

..gledan ovi ode zadnji post..i sve ove vashe komentare..i mislin..what a stupid way to say goodbye..cili neki depresivan,zbunjujuc post..nechu tako! (istina,bolje san volje..zasluzhni za to che se pripoznat:)..ali i dalje me drzhi to.ne mogu od toga pobich.al manje je zastupljeno u toku mojih misli..amo rech..) enivejz.. nemojte pitat zashto vishe nechu pisat.nechu.ne,ne brinite,i dalje vas volim..svih!.. i chitat chu vas koliko stignem.. nechu brisat blog..mozhda me opet uvati zhelja za pisanjem..who knows.. do tad,vi mi stojte dobro..pishite i dalje pametne/smishne/dubokoumne/dirljive/tuzhne/vesele/zhivchane/zbunjujuche/loshe/dobre/prebolesne/uobichajene/glupe postove..(p)ostanite dobri,lijepi i pametni..pazite priko ceste,jedite puno vocha i povrcha,nemojte se drogirat,ostavite se duvana,zaljubite se,chitajte dobre knjige,shechite se,mogli bi uz sve to i neshto uchit,ako vam se da,slushajte roditelje,javite se starim prijateljima,ajte u kino,nemojte se svađat sa voljenima,slushajte dobru muziku,radite ono shta vas chini sretnima i ispunjenima,izlazite vanka,zabavljajte se,ne dopustite da vas male stvari izhivciraju i s vrimena na vrime napravite neko dobro djelo.. ja chu se trudit ostat ovakva kakva jesam..fabrichka greshka.. puno vas voli vasha dunja(nadan se da d.s.o. nije stavila copyright na ovo..:))

15.04.2005., petak

How am I suppose to recover myself when I don't even understand my disease?

(Nisam htjela ovo objavit.Slomilo se nešto,čula sam to.Bilo je dovoljno jako da sam mogla čak i čuti.I šta sad??Vjerojatno jedan od zadnjih postova.Ne,neću obrisati blog.Kao šta je LSA reka:Previše je krvi,znoja,suza,rada i truda--karikiram--uloženo u sve ovo. Mislite li da postoje ljudi koji uništavaju svoj život i sebe povrijeđuju i lome i da to samovoljno rade..a da zapravo toga nisu ni svjesni?Malo je glupo formulirano,al ne znam smislit bolje. Uglavnom..uživajte u predstavi..) POČETAK 20:00 ULAZ DESNO RED 12 SJEDALO 8 Kome lažem?Koga zavaravam? Ne mogu ja to. Da,jaka sam.Za sve ostale,osim za sebe.Za svačije probleme,osim za svoje.Za svačije suze,ali ne i za one na mom jastuku. Koliko toga još moram napraviti?Koliko još gluposti moram učinit da bi svatila da i ja imam osjećaje,da i mene boli?!? Sama sebe uništavam.Ne znam razlog.Iako nije bilo toliko davno,ne sjećam se. Sad više nije ni bitno… Znam samo da sam ja kriva.I moji glupi filmovi.Nisam dovoljno iskrena.Ni prema sebi,a kamoli prema drugima. Once again,I'd like to go with the flow…al ne,ne mogu.Zašto jednostavno kad može komplicirano?A mi volimo komplicirano,zar ne Dunja?! O,da..obožavamo zajebat stvari i učinit da cila situacija bude miljun puta zamršenija i teža nego šta zapravo je. Kočnica.Ne volim je.Jer ne upravljam ja njome.Ona upravlja sa mnom. A tako bi tila sve reć.Bilo kome.Imam osjećaj da ja to mogu.Ali ne mogu.Ne,ne to šta je jedino i samo moje,šta nitko drugi ne zna. Možda to i nije razlog svih ostalih gluposti,problema,razmišljanja,filmova..ali predugo je prisutno u mom malom,naizgled običnom,monotonom životu da bi to pustila samo tako.Pustila da neko drugi kontrolira. Kočnica.Previše sam rekla. Jednog dana,kad kočnica zahrđa i kad napokon ja budem nadređeni u tom «odnosu»,e tad ću ja nekome sve ispričat.Možda tada već to bude daleko iza mene.Nadam se. A i ako ne bude,niko mi neće pokušavat pomoć,jer ja sve mogu sama.Moći ću..Ako ne danas,ne sutra..a onda možda preksutra. Ne rade mi svjetla.U magli sam.U gustoj magli teških,neugodnih osjećaja.Neki su mi novi.Ali lijepo mirišu,premda izgledaju zastrašujuće.Zapleću mi se pod noge. Ja sam zapravo jako jednostavna.Gle.Ne pišem ljubavne pjesme.Ne razmišljam o velikim stvarima,a prepuštam se sreći i veselju koje donose one male.Ne tražim smisao života.Nisam ni po čemu posebna.Ista sam.Zašto onda ja?Šta je to tako veliko da je zasjenilo sve moje mane?A ima ih jako puno,vjeruj mi. Zašto pišem? Nemam hrabrosti to izgovoriti.Sama pomisao na to me plaši. A kad bi krenila pričat..ne bi mogla stat.Riječi bi samo ispadale iz mene.Ovako «ispadaju» iz mojih prstiju i prljaju Word.Manje boli. Bojim se bit razotkrivena.Onda će se otvorit onaj strašni,veliki grimiznocrveni zastor,a na pozornici ću biti ja. Ispričati monolog života. Malo po malo,s mene će se skidati svi oklopi,istopit će se sve maske,svi slojevi lažne sreće,veselja,osmijeha i izdržljivosti. Ostat ću opet ja.Ona ista ja kao što sam bila na početku.Treba mi netko da me povede.Da me kao slijepca drži za ruku i pokaže mi pravi put.Da ne skrenem. Ali to tek kad se vratim na onu glavnu cestu. Sama sebi sam čudna. Kako me drugi vide? Jer moje ogledalo ne priča istim jezikom kao i ja. Koliko sam se samo puta pitala tko sam uopće ja..I koliko sam samo puta dobila drugačiji odgovor.Najčešće lažan. Čak sam i križaljke rješavala..ali onaj x je uvijek ostajao nekako prazan,nedovršen.Ostavljala sam ih svugdje oko sebe,ne bi li netko poželio riješiti x..Ništa od toga. Htjela bi da ostaneš tu,ali imam osjećaj da ću te izgubit.Duboko u sebi,čak pronalazim prave razloge da odem.Znaš da ja uvijek u svemu tražim greške. Kaos. Greška u postupcima.U mojim razmišljanjima.U ponašanju. Da,ja sam jedna velika greška. Znam da ne znaš šta se događa..ali zašto još uvijek stojiš tu?Zar ne vidiš da sam ja samo uzrok problema?Ne donosim nikakav emocionalni profit.Osim ako toliko voliš bit psihički labilan i potresen?!? Da,naravno da ne voliš. …i mislila sam. Ne znam zašto sam opet to napravila.Bilo je par dana dobro.Super.I evo,opet.Zašto?Ne znam. Isti odgovor dobit ćete na pitanje:A odkad to?A jel ti uopće znaš zašto to radiš? Ne.Ne znam. I nije da ja to volim.Sad ne više. Bilo je dana kad sam mislila da je to jedino ispravno šta radim. Sad vidim da nije.Postajem svjesna destrukcije koju vršim nad sobom,svojim organizmom,svojom psihom. Pomalo postajem svjesna svega. I zato ovo pišem. Zapravo ne znam kako se osjećam.Ironija je u tome što sam sretna.Jesam li?!?...Objektivno gledajući,trebala bi bit sretna.Barem ja tako mislim..želim.Kako sam samo sebična. Mada ne vjerujem da je ovo povrijedilo određene ljude.(Ali ako nastavim ovako,moglo bi.) Vrijeđam sebe,ali sam toliko otupjela da me više ništa ne boli.Ne osjećam više bol.Suze sam odavno prekrižila na listi pokazatelja tuge. Mislila sam da će to bit kratkotrajno. Ali nije. Kriva sam,priznajem.(Kome?Sebi?Ne vjerujem ti.)Ne tražim ništa,samo podršku.Ruku.Zagljaj.Da znam da ja to mogu. Nda..mogu.Kako?Ne znam.Valjda postoji netko pametan tko će mi objasnit.Znam,znam da postoje stručnjaci za to…inače ih zovu doktori. Ali ja se doktora i bolnica bojim.Bojim se bit bolesna. Kako sam onda došla ovdje? Žalosno je šta je meni to postalo normalno.Svakodnevnica.Rutina.Samo od sebe.Nisam to htjela. (Opet lažem.) Ne znam šta trebam napravit da se zaustavim?Šta trebam reć?Da mi je žao?Kome?Sebi?Svom organizmu,psihi,mozgu,živcima?!? Znam da uvijek može bit još gore,ali svakome je njegov problem najveći.Da,prilično je velik..ali znam i za gore. A ne bi htjela da moj problem bude NAJVEĆI…barem ne objektivno. Jedan mali dio mene želi i potajno se nada da će netko ovo shvatit.Ali neće nikome reć ni riječi o tome.Zagrljaj je dovoljan. Jer ne volim kad neko analizira moje probleme i moj život..iako imam jaku potrebu za tim.Ali da to napravim ja.Da se organiziram i sredim. Preponosna sam.Ali reći ću to:Treba mi pomoć!Stvarno! Nemoj se smijat.Pomozi mi. Do tad je ovako..I dalje sam na pozornici,samo što je teški,strašni grimiznocrveni zastor spušten.I svi su u publici.Još uvijek se šminkam.Još uvijek stavljam onaj teški puder boje snage.Sa zrncima sreće.Sa mirisom ljubavi.Okusom šećera. Jednog dana ću obući onu crvenu haljinu.Čula sam da je ljudi zovu Iskustvo.Nekako mi se sviđa..A i mislim da će mi dobro pristajat. Ugasite svjetla.Predstava će brzo početi. (Čudno.Mislila sam da ću nakon šta sam ovo napisala osjetit bar nekakvo olakšanje.Sad osjećam još veći strah pri pomisli koliko će ljudi ovo pročitat.I to kojih ljudi…) «…In your mind,in your mind It all goes down in your mind. One foot on Jacob's ladders, And one foot in the fire And it all goes down in your mind…» (Ovo u početnoj verziji nije bilo pisano za blog.Pisano je za mene. Sada i za Vas.) Do čitanja,dragi blogeri… «Laku noć,dame i gospodo. Eto i ova predstava je završena. Drago mi je ako ste uživali u njoj Koliko sam ja uživao. Još ćemo se mi videti,sigurno, U nekom drugom cirkusu» UPDATE:OVO SAN MORALA OBJAVIT,ON je kriv..:) Pulled Apart the night falls in a heavy, suffocating cloak, cold and alone are we. the light for which you lust flares once, then dies, swallowed by guilt. all hope must surely perish. your heart desires no more. how could you not understand? shadows surround us, crying, save us from ourselves. ...nije mi ništa ..ne lažem .stvarno

14.04.2005., četvrtak

..a ovaj trenutak traje već duže vrijeme..

IMA TRENUTAKA Ima trenutaka Kad život jednostavno bez mene teče, činim stvari bez smisla, smijem se i kad plakati bih htjela,tražim svoj put i ne nalazim ništa, želim biti slobodna,trčati, ostaviti sve iza sebe ali sam uvijek na početku… Ima trenutaka kad želim biti sama, kad ljudi za mene ne postoje. Gledam kroz prozor, moje rapoloženje je boje neba- sivo i sumorno. Ali tada podignem glavu i vidim jedan sunčev zrak... ...and I think it's time to say goodbye... bar na neko vrime.Ne stignem.A i ne primjećujem da mi puno fali.Mislim,"postove" mogu pisat i u Wordu...falit će mi vaši komentari.I vaši postovi...tu i tamo ću do nekih svratit..da vidin what's up.. neman više ni živaca... ...krug moje intime i neograničenosti u pisanju sužava se obrnuto proporcionalno u odnosu na onaj drugi krug..tj.broj ljudi koji me čitaju. ,,neću ja odma.pomalo...nek mi još malo dosadi..nek se još neke stvari zakompliciraju..i ćao đaci,rekla bi moja mater... Liebermanov zakon: SVI LAŽU; ALI NIJE VAŽNO, IONAKO NITKO NE SLUŠA. ne znam.zbunjena sam...puno se toga dešava mimo mene...zatvaram se.ne volim to.. p a d a m ...

11.04.2005., ponedjeljak

...s pogledom na more

3 godine i 5 miseci.Već.A sićan se ka da je bilo jučer.Nisan tu večer plakala.Spavala sam.I mrzim se zbog toga.Drugi su to proživljavali za mene.Od početka. Nisam to htjela,ali bila sam najmlađa.A i oni pusti protokoli. On meni nikad nije bia javna osoba,niti neko poznat.Bia je jednostavno moj dida. I nisam smila plakat.Smirila sam se.Nisam smila ić vanka.Preživila sam.On nije.Zašto? I koliko god to bilo otrcano,ali sve bi dala da sam taj dan puno više vrimena provela s njim.Pričala s njim.Zagrlila ga.Evo,mogu ga osjetit.Istina je,najviše sam ga volila.I mrzim se jer nisam to popodne ostala s njim jest monte i gledat Carstvo Divljine.Rekla sam da idem na trening.Nisam išla. Tu večer sam bila ljuta na cili svit.Svi su mi bili krivi šta njega više nema.Iako toga zapravo još nisam bila svjesna. Ali ja sam svejedno spavala.Ujutro sam išla u školu.Ponašali su se prema meni ka da sam hendikepirana ili da imam kugu.Glupa ljudska psiha. Sićan se da me on pita jel mi triba šta..to mi je puno značilo. Kasnije mi je sve bilo smiješno.I gradonačelnik.I telegrami.I novine.I gledat ga na Dnevniku.I osmrtnice.I moja baba na apaurinima,praxitenima,helexima i sličnim lijekovima.I komemoracija.I sprovod.I kamere.(ODJEBITE!!!!)I ona zastava.Mornari.Vojnici.Puške.Vijenci.Klapa. Ubacila sam mu ružu.Histerično sam se smijala jer nisam znala kako da se ponašam.Ni plakat nisam mogla. Miljun ipo ljudi koje uopće i ne poznajem.(MAKNITE SE!!!) Prošlo je.Nema ga više ni na Dnevniku,ni u novinama(osim 6.11. u «sjećanjima»).Al ipak je tu..kod mene.Čuvam ga. Znam da tu unutra sigurno ima svoju sobu s pogledom na more.I unutra su njegovi lovački trofeji.Slike unučadi.Njene njoke i pašticada.Karte za briškulu.Lula.I ja.. Tu unutra,u mom srcu. (. . .) Sjetim ga se,u zadnje vrime pogotovo.Zapravo,svaki put kad vidim ovog drugog didu.Vidi se na njemu da je bolestan.Kraj.Ali ne želim to. Ko će me vodit u Primu 3?S kim ću se igrat s plastičnim balotama i vozit u Škodi? S kim ću igrat šah? S kim ću pit kiselo mlijeko i ko će mi pričat priče? Znam da mu je teško. I meni je.(Sebična sam.)Sve teže gledat ga,slušat ga,poljubit ga svaki put kad ide u bolnicu znajući da je to možda naš zadnji susret?Znam da je i on svjestan toga.Ali ne predaje se.Sokol. . . .puno toga mi se vrti po glavi.Ne volim rastanke.Ne volim otić ili bit ostavljena bez pozdrava.Ne volim gledat tuđu patnju..ni svoju.Kako sad pomirit sve te sukobljene svjetove u meni? U mojoj glavi i u mom srcu-nikako. Al razmišljam ovako…Ovaj dida će,kad umre,tamo negdi di god da ide..srest ovog drugog didu.I pričat će mu šta se sve dogodilo.I kako smo se preselili u Zg,kako smo brat i ja narasli..ja nosim naočale,baba je napokon pristala na aparat…brat će se sad upisat na faks i nismo prodali kuću. I onda će lipo njih dvoje sist,popit bevandu,ćakulat i uživat u onoj sobi s pogledom na more. Tu unutra,u mom srcu.

09.04.2005., subota

d'you know what a wish sandwich is??

eo na,pada kiša..u principu mi ne smeta puno,jer ionako NE SMIN VANKA!!naime,mater mi je bila na informacijama.Al dobro,svejedno sam jucher bila u Cvjecharnici..bilo je shema..bili su gothicai njen dragi,ja i moj dragi,closer i njena prija iz njemachkih filmova za djecu,blentafa,unbelievable,lovro bez onoga na čelu,mental i njegova zakon frendica,greyp i saša su se doshli javit..i tako..bilo je masu ljudi.. osin shta je bia dan zhalosti,pa su se pivale tuzhne pisme..tj.laganice..al ok:) otkrila sam tuzhnu i okrutnu istinu o mushkarcima(hvala gothica!!!),njemu se diga,a meni nije(lovro sa stolice,a shta ste vi mislili?!?ccc..),nikad nechu vishe doch posli 8,samo radi tih glupih stolica... tila san objavit jedan post..al nije mi se dalo,pa evo ovo pishen,chisto reda radi.. i josh neshto za kraj: yesterday,I had a wish sandwich.. D'you know what a wish sandwich is? It's kind of sandwich where you have two slices of bread,and you...(hahahahaha) wish you had a meatball!! np:Johnny Cash-Ring of fire sad iden neshto uchit..poshto ne mogu vanka..pa eto..da bar neshto radin,poshto san cilo popodne na netu i ochi me bole... kompliciram. pitanje:jeste li gledali film Blues Brothers?ali ne onaj Blues Brothers 2000,nego onaj stariji,di glume John Belushi i Dan Ackroyd? e pa shta mislite?jel van se svidija film?A muzika? inache,meni je to jedan od drazhih filmova..a vechina ljudi koje sam pitala,nisu nikad ni chuli za njega..pa eto,pitam..:) i josh neshto..ono u zadnjem postu:jesam li prije bila sretnija? nije bilo pitanje upucheno vama,ali svejedno,fala vam na odgovorima,koji su me potakli na razmishljanje.. zashto bi neko drugi sudia o mojoj srechi?mozhda je to samo njegovo viđenje,tj.analiza mog ponashanja sad i usporedba s onim prije..sve u svemu,mislim da sam jako sretna,a i ako prije jesam stvarno bila sretnija..taj "nedostatak",tj.smanjena srecha kod mene nije uzorokovana nichim vezanim za njega..samo da se zna!

06.04.2005., srijeda

04.04.2005., ponedjeljak

josh jedan onih trenutno-sam-jako-sritna-i-volim-zhivot-i-shta-mi-mozhete postova

Evo baš nekidan šetam gradom..ono,pomalo,s noge na nogu(vrag odnija i prišu,jelte),upaljen plejer..mjuza svira,sve je kul&spontano&ludo&nezaboravno.. Sunce piči,lipo vrime,nebo plavo..oni pahuljasti oblačići ljenčare gore..vidi se da uživaju..ka i ja:) I vidin ljudi me nešto čudno gledaju.Neki se smiju,a neki me "samo" blido gledaju ka da san zadnji debil na svitu..Šta?!? Počešljala se jesam,izgledam (kako za čije pojmove..)normalno..ŠTA JE?!? Aha...da...odjedanput skužim da se SMIJEM! Brzo se uozbiljim.."Đizs Dunja,pa šta ti je?Ideš ka kreten sama po gradu s osmjehom na licu..Aj sredi se.." Jesam.Na kratko. Jer,razmišljala sam(wow..that happened too???some really great day,isn't it?)..Zašto bi bilo "normalno"(po nekim u društvu općeprihvaćenim pojmovima normalnog,kulturnog i civiliziranog ponašanja) da ljudi ulicom šeću ozbiljni?Zašto ne bi bilo normalno da šetamo nasmijani..a da čudno gledamo one sa ozbiljnom/tužnom/ljutom facom? Zašto sam se ja odma uozbiljila kad sam svatila da se smijem?Ne znam... Al znam da se idući put neću uozbiljit.Smijat ću se..a zašto i ne bi kad je taj osmjeh (bia) odraz mog rapoloženja,zadovoljstva i sriće?! Uostalom,šta nije lipo kad vidite nekog da je sritan i taj neko vam se još i nasmije?I vi se nasmijete i automatski ste sritniji i bolje volje.I onda vi dalje idete sa smješkom na licu i nekom drugom se nasmijete i "prenesete" mu sriću...taj neko će se nasmijat nekom trećem..i tako dalje.. A zamislite kako bi bilo da svi šetaju sa smješkom na licu.. Uostalom,uvik je lipše vidit nasmijanu osobu,nego nekog mrguda! Razmislite samo koliko vas je puta nečiji osmijeh diga nazad u život,popravia vam trenutno rapoloženje,a samim time i čitav dan? Zato,ako me vidite negdi u gradu kako ja i moj osmijeh šetamo..nemojte me čudno gledat..Šta je tako čudno ako sam sritna? Nasmijite se.. p.s.samo pazite da vam se ne ukoči lice..nemojte mene krivit posli.. p.p.s...za one koji su prije ovoga vidili samo naslov i tri točkice..išla san samo nešto isprobat..posli san skužila da bi bilo baš shema ostavit tako..al eto,predrago mi je vrijeme da bi ovo sve sad izbrisala..tnx celeste na komentaru..hehe..bash san se lipo nasmijala,i tebi i komentaru..a i sebi!!

02.04.2005., subota

o boravku u Splitu ili kako bi ja volila imat jednog mačka..

Ožujak 2007 (1)
Veljača 2007 (1)
Siječanj 2007 (1)
Prosinac 2006 (2)
Studeni 2006 (1)
Listopad 2006 (2)
Rujan 2006 (2)
Kolovoz 2006 (1)
Srpanj 2006 (1)
Lipanj 2006 (3)
Svibanj 2006 (4)
Travanj 2006 (3)
Ožujak 2006 (4)
Veljača 2006 (6)
Siječanj 2006 (7)
Prosinac 2005 (9)
Studeni 2005 (7)
Listopad 2005 (6)
Rujan 2005 (9)
Kolovoz 2005 (2)
Srpanj 2005 (1)
Lipanj 2005 (9)
Svibanj 2005 (13)
Travanj 2005 (9)
Ožujak 2005 (14)
Veljača 2005 (12)
Siječanj 2005 (7)
Prosinac 2004 (17)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari Osh/Nesh

o čemu?

O meni,mojima..onima koji bas i nisu moji...i svima ostalima...:)

mail:
botun@net.hr
MSN:
dunjchi@hotmail.com
AJSIKJU:
195 596 692


counter je od 24.01 u funkciji..:)


Free Counter



i Zagreb ima nebo
ali ga često ljubomorno skriva
Splite,tko sad zavaljen s tobom
u podnožju planina gleda nebo
koje počinje kod Mosora
i nestaje u horizontu mora

*trudim se chitat..*
vladimyra
hppychrry
direktor (s) meja
kenny
vesle
burka i ekipa
luceee
zanja
mikrobich
dunja d hashoman
kate d mala
deejo moja

About...

Splichanka u raljama velegrada.
muzika makes my life better:)
Chesto zbunjena,josh cheshche nasmijana.
Ozbiljna..kad treba.
Ne volin redove na blagajnama.Ni ljubavnu poeziju.
Volim interne baze.I pisat po stolu.
e

svashta neshto

ono..sta me se dojmilo.
kako god,tu je:

Kathy:It seems that this California dew is just a little heavier than usual.
Don:Really?From where I stand,the sun is shining all over the place.
Singing in the rain

Lincoln Six-Echo: Who is "God"?
McCord: You know when you really want something, you close your eyes and wish for it really hard? God is the guy that ignores you.

ma nismo tako mali,
svi znamo ko je Marley..
i ja bi bio taki,
da sam rođen na Jamajki..
Zoster:Majko Jamajko

If love is a labor I'll slave til the end
I won't cross these streets until you hold my hand..
Rise Against:Swing life away