25.09.2006., ponedjeljak
why can't you see the beauty of the moment?
 Sve ono što sam htjela napisati,sve ono o čemu razmišljam posljednjih par dana…e baš to-nisam se mogla sjetit.Imala sam negdje zapisano,negdje po svim onim papirima.Ima to i u knjizi,ali nekako me baš i ne drži želja za odlaskom u biblioteku.Žalosno,poznavajući sebe. E pa s obzirom na gorenavedenu chinjenicu,ostavit ću se prisjećanja onih dubokoumnih,a zapravo tako jednostavnih i očitih rečenica i misli… Počevši od onih istih grešaka koje ponavljam iznova,od onih svih ispričavanja nakon koznakoliko mjeseci,ponižavanja same sebe čisto da bi zadovoljila tuđu portebu za pravdom i popravkom slomljenih osjećaja (iako nikad nisam te greške zapravo ni prestala raditi,što je čudno..jer po nekoj zdravorazumnoj logici,čovjek bi trebao učiti,ako već ne na tuđim onda na svojim greškama),do neizostavnih pokušaja uvjeravanja sebe i moje okoline kako su svi u krivu i kako postoje više nego dobri razlozi zašto bi se ja trebala mijenjat i više nego dobri odgovori i obrazloženja (a o opravdanjima da ne govorim) zašto nisam dobra ovakva kakva sam... Sve je to palo u vodu,rekao bi moj instruktor. I onda,dođe nešto ovakvo. Ne želim da mi ljudi više javljaju tužne vijesti.ne želim se pripremat na neugodne situacije,niti priopćavat drugima grozne stvari. Rado bi opet sjedila na klupici,u prilagođenom vremenu.Rado bi išla na putovanja,ali ne s ispraznim,plitkim,dosadnim ljudima.Rado bi da neke stvari ne znam i da mi kažu da će sve bit u redu. Rado bi da ne moram odlazit odavde,pa makar na 6 mjeseci,a kamoli na godinu dana.Tek sam došla.Tek nedavno su bile 3 godine da živim ovdje. Ne želim ni da ona ode.Niti itko više. I opet sam onako glupo tužna i ne znam šta da kažem.Iako se zapravo nikad nisam znala ponašat u takvim situacijama i uglavnom uvijek glumim hladnokrvnu Do-I-look-like-I-care? Osobu,a zapravo se utapam u osjećajima. Hm,kad malo bolje razmislim,uvijek se tako ponašam u takvim,i barem malo sličnim situaijama.Dakle,gotovo svima onima gdje i kad trebam pokazat malo empatije. I mislim da sam naučila više nikad ne skakati od sreće zbog neke ostvarene želje.Jer,eventually..shvatim kako to baš i nije bilo najsretnije rješenje i kako ništa,ali baš ništa nije onako kako sam ja zamišljala,onako kako je trebalo biti ili barem izgledati. Mislim da je poslije gubitka najgori osjećaj razočaranje.Kad shvatiš da si ti zapravo kriv jer si se trudio da sve bude u najboljem redu,da realnost bude napokon preslika svih tvojih snova,zamišljanja..I onda PUF! Odjedanput,ništa nije onako kako bi trebalo bit,a niti približno onako kako se činilo da će bit. I onda sjediš sam,slušaš 13. stvar od Incubusa i misliš..jesu li oni to zaslužili?Jesu li zaslužili mene ovakvu?Naravno da nisu.. Radim debile od ljudi.Isto kao što su nekad radili debila od mene.Ali..zašto sve ovo kad se nikome ne osvećujem..niti to pokušavam napravit.Zašto se onda tako ponašam?Zašto to radim over and over again? Jednostavno ne znam pokazat prave osjećaje u pravo vrijeme,jer bi se vjerojatno oni razočarali. A ako ja njih razočaram?(što sam sigurna da će se desit,s obzirom na okolnosti i moje utapanje)..nek mi bude oprošteno..ali,you should be careful what you wish for,zar ne? Ali,odsad učim na greškama.Obećajem. I idem obuć kul kaputić,stari šal i novu ekipu. Idem u beli svet,gdje nema ovakvih gluposti.Barem se ja nadam da ih neće biti. Moje once-in-a-month ispucavanje. Ne zamjerite.Ne obraćajte pažnju. Zdravo: ) |
- 16:56 -
a
mislin,bija bi red napisat neshto...
(10) -
01.09.2006., petak
I-D-I-O-T-I-Z-A-M
|
ona ide u bolnicu. a on u koreju. on je pao vozački ispit. a ona ne želi da ikad više dođemo. ja plačem jer sam sama. on se negdje zabavlja. a meni je žao što nismo više prijatelji.i fale mi razgovori s njim.samo to. i evo već godinu dana je prošlo. a ja skoro imam 17. i osjećam se glupo jer ne znam šta radim.i šta želim.  |
- 22:20 -
a
mislin,bija bi red napisat neshto...
(24) -
