u ime paradoksa i blasfemije života
petak, 05.03.2010.
Nastavak sulude nebuoloznosti...
Pogled spušten ka trnju a iz njega izviru more crnih vrana koje glasno graktaju i vrište na mene svojim prodornim crnim očima.Nestajem u toj njihovoj prijekornoj tmini,gubim se kao hipnotiziran tom jamom očaja.Zarobljen pogledom odvajam se od tijela i postajem samo taj osjećaj.Taj mali dio koji dijeli sve ono što bi sada trebalo biti zbilja,dah mašte i snova.Čujem kako riječi izlaze iz daljine i kotrljaju se prema centru pažnje.Tamo se okupljaju sve mrtve riječi i čekaju svoju pojavu u stvarnosti.Odbačene,odbačene kao neželjeno dijete od majke koja nije u stanju razmišljati savjesno i sretno.Te riječi koje vrište na volju,žele da se istaknu i da daju svoj značaj,iako zaboravljene one žele svoju pojavnost.Pokraj male kuće koja je sagradjena u šumi,sagradjena od lišća i sačinjena u obliku nesmotrenog srca,za ljubavlju prema njoj.Da,osjećam ljubav iako ponekad mislim da nisam u stanju posložiti svoje emocije i dati im značaj.Prepustiti se emotivnom stanju,opustiti se,samo ploviti bezbrižno tom cestom.Nisam u stanju.Stvaram nevidljivi plašt od zlata,tako tanak a tako neprobojan,nevidljiv i čvrst,u svojoj nakani da se osiguram od neželjenih pogleda,onih tmurnih nelagoda i prokletih psihičkih vampira koji stalno i neumoljivo sišu energiju iz mene.Prokleti bili,zar im nikada nije dosta,nesvjesni te svoje uloge,hrane zvijer u sebi i svaki danom polako umiru dok zvijer jača.Ljudi kao sjene prolaze kraj mene,nikakav dodir nikakva želja u meni,ništa,samo sjene koje se presavijaju preko teatra ovoga svijeta,preko zida plača.Samo jedan veličanstveni dodir očekujem i tražim,samo jedan dodir koji će pokrenuti moj svijet i dopustiti jednoj sjeni da udje u njega,Zarobit ću tu sjenu svojom voljom i dobit će svu pažnju koju imam,dobit će dušu,dobit će život,zajedno u meni...Prokleta sputanost snova i želja,koji cilj je ostvariv?Niti jedan,samo iluzije ostaju da njeguju neku lažnu ambiciju i još lažljivu volju da se to ostvari,koja laž,slatka prgava laž.Poželim odletjeti u tišinu,kako je tamo?Tišina univerzuma i te gluposti koje opet ispoljavaju od nekud iz mene i žele se pretvoriti u neku smislenu rečenicu.Ali kako objasniti svoju dušu,kako objasniti svoj svijet,kako pretvoriti rečenicu koja će potaknuti drugu dušu da spozna ono što se spoznati ne može.opet iluzija,sve je samo iluzija,čak i iluzija stvarnosti je iluzija,gluposti..samo obične gluposti...
četvrtak, 04.03.2010.
Ništa
Daleko u svome svijetu,zamišljen nad sudbinom,podarenom od ne znam niti sam od koga,čekam.Čekam neku tihu riječ,nešto što će obzdaniti neki put prema tome,put prema tišini,spokoju mrtvila.sjene koračaju ispred mene,unutar samog nemira,ne primjećujem ništa od toga,trudim se ne biti ljubazan prema tim nesmotrenim riječima požude.Odagnati svaku sumnju iz srca i zakoračiti još dublje u tu nesreću tog predivnog svijeta.Tamo daleko,unutra i natrag,tamo je moja misao,tamo je moja duša,moja postojanost,daleko unutra.Objektivno sam tu,dišem,udišem te bludne nektare ovog prljavog grada i ignoriram onaj prvotni poriv povraćanja,ali trudim se ne misliti o tome,ignoriram.Oblaci su nestali u tome svijetu,samo neka velika mrlja koja plovi tim nebom kao da korača u neku utvrdu i gubi smisao kojeg nebi trebalo niti biti.Sam u svome svijetu,daleko,sam svoj bog,ljubav i osjećaj,majka i bludnica,dijete i smrt...Podario sam svim stvarima koje uzgajam u podsvijesti,podario sam tim stvarima život i stvorio neke uloge od njih.Dao im značaj i osmislio tako snažnu igru ludila da kao prtomatrač i stupam u njih,topim se u njima.Glavni i sporedni lik.Ta prašnjava ladica,stoji zakopana u podsvijesti,tamo sam odlagao sve one frustracije i strahove,tamo sam ih odlagao.Ne izgubljene,ignorirane i ostavljene,nikada proživljene,zaboravljene...Kao i sada dok moje misli lete i tvore ideju a volja kao pokretač izbacuje ih van.Zašto nikada moje riječi ne dolaze do pravog izričaja,zašto uvijek dolaze tako osakaćene,tako ožalošćene.Sve ima smisla kao što je sve i besmisleno,tako da.....
