u ime paradoksa i blasfemije života
četvrtak, 21.09.2006.
Konfuzne misli
Život je jedno veliko sranje koje parodira sa smrti i pravi od nas uboge idiote nesvjesne vlastitih uloga na pozornici blasfemije i ludila.Biti u stadu,prestati postojati kao jedinka i manifestirati se u površnu i materijalistički nastrojenu,i u tom duhu odgojenu,jebenu gomilu.Gomilu laži i površnog apsurda,želja za ne znanjem je prisutna već dugo u nama,od samoga početka.Biti glup je najbolja alternativa božjeg plana da čovjek postane veliki glupan sretan i nasmijan.Namrgodjen i izfrustriran vlastitom nemoći da nešto učini.Zlo je oduvijek prisutno u nama i mi smo stvoreni zli.Stvoreni smo da ubijamo,mrzimo i trudimo se ponekad da budemo dobri u skladu sa svemirom i drugim glupostima.Teško je biti dobar,ma što god to značilo.Moral nije prisutan niti utjlovljen u nama,on je izmišljen i ne postoji kao istina u nama,već negdje vani.Zaboraviti da nešto kao takvo postoji.Odabir kao sluga mrtvog oca i želi nazad u praznu ništicu ludog arapina u snu svete laži?Po prvi put kada je inferiorno postalo superiorno a laž je postala istina,i obrnuto unatrag.Sve je otišlo kvragu.Samo se sotona uzdiže iznad svih mrzeći sebe kao priliku jedne nakaze i ljepote u vanjskome svijetu privrženosti i materije.Svjetlo iznad glave sveca je aurola besmrtne mudrosti jednog čovjeka zvanog imenom stupida.Ma sve je ovo sranje.Misli kolapsiraju i ginu zbog drugih misli kada se formira ideja zasnovana na mrtvim mislima.Uvijek nešto umire,bez obzira na stanje svijesti.Muči me ta spoznaja igre života i smrti,ta predivna predstava koja se od početka vrti kao pokvarena ploča i nikada ne prestaje.Samo se mijenja vrijeme i način percepciranja te spoznaje,ništa drugo.Bog je letio iznad ponora,dok još nije ništa postojalo?Ipak je postojao "on" i ponor,a sve drugo nema logike niti razumijevanja ili racionaliziranja primitivnog uma.Možda i je bilo ono što nije,možda i nema logike kao što i ima logike u božjem shvaćanju.Kako čovjek uopće i može razumjeti nešto nerazumljivo,nešto tako drugačije od nas i našeg shvaćanja svijeta i misterija nepoznatog.Ne može?Pitanja,samo pitanja i sumnje na koje nitko ne odgovara.Nitko se ne usudjuje niti pomisliti na početak odgovora,iako ih ne zna,ali ipak.Treba mi utjeha i božja providnost da pokrenem svoju mrtvu i pokvarenu dušu.Dušu koja je uprljana krvlju i prokletu prazninu tamne euforije.Delirijski shvaćam površnost svakog pojedinca dok se trudi sakriti svoju individualnost od drugih.Jer želi biti gomila,stroj ludila i primitivnih zadovoljstva.Zaboravi da postojiš,jer nikada nisi niti postojao,smeće.Laži se cijeli život i iskrivljuj istinu o sebi i pravome svijetu u kojem se nalaziš sada.Stvaraj si iluzije i laži za sebe i za druge.Lagano propadaj sve dublje i dublje,sve dok ne uvjeriš samoga sebe u sve te laži.Znam da istina boli,ali samo se tako možeš suočiti sa svojim demonima i vlastitom iluzijom apsurda.Kao pauk zapleten u vlastitu mrežu,ti si zarobljen u toj iluziji i prividu materije svijeta.Toliko laži i pokvarenosti,tko to može razumjeti.Definirati jednu ličnost je nemoguće,kao što je nemoguće stvoriti jednu cjelinu i svijest čvrstog otpora i čistog pogleda.Neurološki poremećena osoba egocentričnog percepciranja,nije u stanju spoznati normalno ludilo,jer je normalno poremećena.Iskrivljena razmišljanja,sumanutih misli,nagona samoozljedjivanja krune svijesti vlastitog i lažnog ja.Po prvi put sam rekao istinu o sebi kada sam oskvrnuo vlastiti grob u snu iz kojega sam izašao ranjen i ožalošćen zbog svoje smrti.Grob iskopan i precizno postavljen da svijetli kao put na koji će me odvesti moja uskrsla duša.Nebo je mračno i okrutno,ali na neki način ugodno i toplo bez obzira na ishod zla......
