Ne znam što mi se događa... Imam sve, a kao da nemam ništa. Baš ništa. Nedostaje ono najbitnije, ono što bi... Ma ne znam. Ni u što više nisam sigurna, zbunjena sam. Previše je misli u mojoj glavi i osjećam kao da pucam. Osjećam nešto što ne mogu opisati. Baš jadno... Bojim se da posustajem i... Bojim se da neću uspjeti održati neka obećanja, bojim se da neću uspjeti biti onakva kakvom se zamišljam. Kao da znam da će mi netko stati na put i reći mi: Ne, ti nisi osoba koja zaslužuje sve što ima, ili sve što želi... I ono čega se najviše bojim je da će to biti onaj glas u meni, moja savijest...
U meni je toliki nered. Nedostak samopouzdanja u posljednjih par dana mi uništava sve lijepe misli i moju stranu u kojoj sam nasmijana, vesela, samopouzdana, tvrdoglava, vrijedna, emotivna... Jednostavno se ovih dana ne prepoznajem.
Kad se zamislim i pomislim na neke stvari i osobe iz ne tako davne prošlosti suza krene i opet postanem tužna. Baš onako kako ne želim...
Nikad nisam mislila da ću biti toliko zainteresirana samo za jedno i da me onda to jedno sputava u svemu drugome, svemu što je možda i lijepše, i bolje, i korisnije za mene.
Kada nešto želim, činim sve kako bih to nešto dobila. Ali mnogo stvari koje sam učinila kako bih dobila ono što trenutno želim, nisu imale učinak. Ne onakav kakav bi meni odgovarao, ne onaj koji bi me učinio... Da, baš to - sretnom... Evo mene opet s tom srećom... Ali da. Ništa bez toga... Ništa.
Ne želim odustati, i neću. Vjerujem u sebe, ali mislim da ipak ne dovoljno... Nekako kao da mi fali baš onaj dio koji bi sve stavio na svoje mjesto... Hmmm...
Morat ću ga potražit i stavit na mjesto koje mu pripada... Nadam se da ću uspjet.
Ne znam zašto uvijek pišem o istim stvarima... Ili ipak znam...?
Naravno da znam.

***
Miris tebe ja nosim...
Dio tebe ja želim biti.
Kao šapat koji čuješ rado.
Dio tebe...
***

Kako da započnem ovaj post...? Nemam pojma, ne znam uopće što će nastati sada, ovog trenutka. Ne znam uopće o čemu ću pisati.
Sretna sam. Više je razloga.
Shvaćam neke stvari i veselim se nekim ljudima, trenucima koji su preda mnom. Shvaćam da ne treba sve uzimati k srcu i da neće uvijek biti onako kako želim i zamišljam. Puna sam ljubavi i lijepih misli... Realnih misli.
Ne razmišljam više onako kao sam razmišljala. Ljudi oko mene čine me kvalitetnijom i promišljenijom osobom. Do nedavno sam mislila kako je sve u životu određeno strogim pravilima i kako se nikada ne smijem prepustiti i predati u potpunosti. A sada...? Sada mislim drugačije - jedan je život i ne propuštaj stvari, osobe, trenutke... Uzmi sve... Hmm... Otprilike.
Ponekad mi se nametne pitanje: Što ako me ljudi ne shvaćaju onako kako bih ja željela? A onda razmislim i shvatim da me razumiju ljudi koji me trebaju razumjeti i da me vole ljudi koji me trebaju voljeti... A oni drugi...? Nema veze.
Nikada nisam mislila da ću se naći u situaciji u kojoj ja trebam preuzeti inicijativu, u bilo kojem pogledu... Mislila sam da sve ide samo od sebe, onako spontano i bez ikakvog truda. Koja zabluda... Naravno da trebam dati sve od sebe da postignem nešto što želim, nešto do čega mi je stalo. Ili... Ma nije bitno.
U mojoj je glavi puno nedovršenih rečenica, tko zna kako bi stvari izgledale da su te rečenice završene... Ovako je bolje. Barem ja tako misilim.

***
Sanjaj ono što želiš sanjati...
Budi ono što želiš biti...
Samo je jedan život
i jedna prilika da učiniš ono što želiš učiniti...
***

Eh, jebati ga... Kak bi Sandrina mama rekla... Da, da... Pozdrav teti Draženi! Najjača si!
Ovaj će post bit totalno bzvz i dosadan... Pa krenimo...
Dakle. Što biste vi rekli kad biste vidjeli da neke stvari, koje radite po istom principu već dugi niz godina, odjednom postanu jadne i čudne? Pretpostavljam da ne biste ni primjetili promijene... Kao ni ja sama... Ermm, ima li ovo ikakve veze sa zdravim razumom!? Ne, nema. Definitivno.
Ajmo dalje. Znate li vi što je to slatki kukuruz? Ja znam, recimo. I obožavam ga jesti. Evo, sad baš jedem iz konzereve pobjedničkog povrća Bonduelle. Predobar je, a k tome ne deblja! Pa nemo'š vjerovat! Da...
A fak, ispao mi mali kukuruz na pod. Nema veze.
Tražim... Tražim... A jebiga, nemrem ga nać. Izgubio se.
Ode još jedan, u pi*** materinu!!! Al ovog sam odmah našla! Jeeei!!!
Jeste li se ikad zapitali koji se vrag s vama dešava? Onako, samo odjednom - bez ikakva razloga? Ja nisam, uvijek je tu bio neki razlog pa, opet, jebati ga!
Uhh, majko mila... Koliko gluposti odjenom... Al nije sve, ima još.
Ali, ali... Ništa ovaj put, idem potražit kukuruzich...
Prrrrrrrr...

Evo, drage moje prijateljice, maknula sam onu faking sliku! Hehhh, al zato stavljam još drugih, u principu zbunjenih i jebenih slika... Hehh! Evo pa nek ljudi vide kako izgleda naša nedjeljna šetnja i tako to. Btw, ovaj smajlić se zove ZUJO... Hehehe...
Ali ne samo to! Ne, ne! Nikako. Evo vam i par sličica mojih ostalih super frendova, zajebanata! I još par slika sa slipovera kod Sendi u subotu veče! Pa se smijte!
Danas sam sva u elementu, jebemu mater! Ha! Došo mi MaxAdsl, napokon. Sad sam i ja fora! Hehh...
Bez ikakvih pobuna, molim lijepo! Slike su predobre!