Ne znam što mi se događa... Imam sve, a kao da nemam ništa. Baš ništa. Nedostaje ono najbitnije, ono što bi... Ma ne znam. Ni u što više nisam sigurna, zbunjena sam. Previše je misli u mojoj glavi i osjećam kao da pucam. Osjećam nešto što ne mogu opisati. Baš jadno... Bojim se da posustajem i... Bojim se da neću uspjeti održati neka obećanja, bojim se da neću uspjeti biti onakva kakvom se zamišljam. Kao da znam da će mi netko stati na put i reći mi: Ne, ti nisi osoba koja zaslužuje sve što ima, ili sve što želi... I ono čega se najviše bojim je da će to biti onaj glas u meni, moja savijest...
U meni je toliki nered. Nedostak samopouzdanja u posljednjih par dana mi uništava sve lijepe misli i moju stranu u kojoj sam nasmijana, vesela, samopouzdana, tvrdoglava, vrijedna, emotivna... Jednostavno se ovih dana ne prepoznajem.
Kad se zamislim i pomislim na neke stvari i osobe iz ne tako davne prošlosti suza krene i opet postanem tužna. Baš onako kako ne želim...
Nikad nisam mislila da ću biti toliko zainteresirana samo za jedno i da me onda to jedno sputava u svemu drugome, svemu što je možda i lijepše, i bolje, i korisnije za mene.
Kada nešto želim, činim sve kako bih to nešto dobila. Ali mnogo stvari koje sam učinila kako bih dobila ono što trenutno želim, nisu imale učinak. Ne onakav kakav bi meni odgovarao, ne onaj koji bi me učinio... Da, baš to - sretnom... Evo mene opet s tom srećom... Ali da. Ništa bez toga... Ništa.
Ne želim odustati, i neću. Vjerujem u sebe, ali mislim da ipak ne dovoljno... Nekako kao da mi fali baš onaj dio koji bi sve stavio na svoje mjesto... Hmmm...
Morat ću ga potražit i stavit na mjesto koje mu pripada... Nadam se da ću uspjet.
Ne znam zašto uvijek pišem o istim stvarima... Ili ipak znam...?
Naravno da znam.

***
Miris tebe ja nosim...
Dio tebe ja želim biti.
Kao šapat koji čuješ rado.
Dio tebe...
***