srijeda, 28.03.2007.

Teško je znam, no treba imat vjeru, treba uz druge proći sve, kasnije će doći bolja vremena..

Talk to me, show some pity, you touch me in a many, many ways, but I'm shy, can't you see?

Teško je ponekad stvarno. Trebaš imati snage da gledaš okolo sebe druge, tvoje drage osobe, kako se pate, kako ih život ne mazi. Znaš da im je teško, a pomoći ne možeš. U takvim slučajevima bi se najradije izbrisala s lica Zemlje, jer ne želim ih još više oneraspoložiti, još gore, povrijediti svojim riječima. Jer često stvari krivo ispadnu, krivo se shvate. Ja sam navikla da me se često krivo shvaća, ali kasnije je grozno. Treba dokazati čovjeku da nisam tako mislila, da sam imala drugu namjeru, htjela sam samo pomoći. No ljudi zatvore oči i zaklope uši, i ne žele više čuti, ne žele pružiti drugu priliku. Kako misle kroz život tjerajući samo svoje, ne obazirući se na druge. Kako misle da će tako dobro proći, s takvim stavom. Niti slušajući druge, niti im pomažući, samo gledajući u svoju korist.

Ala život je stvarno težak, stvarno nepredvidljiv. Kako male riječi i male stvari te mogu samo tako ubiti u pojam. Kad pokušavaš pomoći, kad više ne znaš što reći, pogodi te nešto tamo gdje je najbolnije. Negdje gdje osjetiš da se sve trga u tebi, da ne znaš što dalje. Čuješ lom neki. Oči pune suza.
Što dalje?
Biti jak ili pokazati se slabom osobom? Pustiti suze da idu ili stisnuti zube?
Stišćem zube.Po koji put? Po koji put idem težoj strani? Ne mogu protiv toga, ako netko drugi nije dobro, neću dopustiti da i ja budem koma, pa da njemu bude još gore. Pa nisam luda. Bar bi ja trebala biti jaka, i biti uz druge, pružati im potporu i davati nade.
To volim, to želim, to moram. Nema mi druge. Lomi iznutra, skuplja se sve. Želi iskočiti van, vrištati, trčati. Ne može više biti unutra, raste. Raste.
Image Hosted by ImageShack.us Free Image Hosting at www.ImageShack.us Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Ali ne dam! NE. Ne dopuštam to, gledam drugu stranu života. Puštam suncu da probije svoju zraku svjetlosti. Opet ispočetka sve. Idem dalje!
Progurat ću i ovo, neću dati da me nešto zaustavi, neću ostaviti sve, okrenuti se i otići. Bar kukavica nisam, ako ništa drugo. Tu sam i dalje, smiješak na licu, raširenih ruku i veselog glasa. Spremna za nove pobjede, kako bi se reklo.
Eh ljudi moji, da nema nekih stvari i osoba na ovom svijetu kraj mene, sve bi bilo drukčije. Sve bi bilo čudno, monotono, prazno. Ne znam koga bi onda voljela, s kim bi se smijala, s kim bi suze dijelila. Koga bi zagrlila kad bi mi bilo teško, tko bi stavio svoju glavu na moje rame? Bilo bi drukčije. Ne mogu to ni zamisliti, ni ne želim. Previše mi je stalo do nekih ljudi, previše se vežem ponekad. Možda i nije to dobro, trebala bi prvo upoznati čovjeka do kraja, jer odmah steknem povjerenje u nekoga, a ni ne poznam ga dovoljno. I onda kad me razočara, sve se sruši. Još jedna loša stvar u životu, i tako se skupljaju sitnice, i tako ljudi pomalo gube vjeru i nadu. Vide samo loše stvari, jer su dobre sve rijeđe i rijeđe. Tako padaju dublje i dublje. Prestanu se boriti, ne opiru se, nego se samo prepuste da ih loše raspoloženje i loše stvari povedu do dna.
E nema toga! Ne. Glavu gore i osmijeh na lice. Znam da ovaj optimizam možda i živcira ponekad, i nije tako lako, no što nam drugo preostaje? Crne misli? Zamagljene naočale? Sklopljene ruke? Nikako.
Free Image Hosting at www.ImageShack.us
- 20:56 - Tvoje riječi ( 34 komentara) - Tvoj papir - #

petak, 23.03.2007.

Ponekad je teško protiv svega, no polako, polako, uz druge je lakše, uz ljubav i smiješak...

Majko Božja, stavila sam ovu pjesmu da svira. Budala, uvijek mi se plače kad ju slušam. Taj film je stvarno nešto se ne zaboravlja. Ajd dobro.
Et' i ja pišem novi post, petak je, bilo bi i vrijeme. A ne znam, dođe mi tako stvarno ponekad. Ovaj blog je stvarno dobar za to. Ipak postoji neko dobro od njega, bar neko...
Inače? Kul. Da.
Dobro sam, jbm ćenu, i dalje se smijem, veselim, ne zamaram. Ovo je nešto što se ne događa često. Jao kad bi svi ljudi mogli biti sretni, nasmiješeni, doobre volje, ne ogorčeni. No, nažalost, nije moguće. To znam i ja, to znate i vi. Kad ipak nam je život tako određen, sa mukama i problemima.
Trenutno se osjećam tako nekako dobro, pomogla sam nekim ljudima, nasmijali su se. Zezaju se sad, pričaju, nisu si dopustili sranja. Weee. Neke ljude sam zavoljela, s nekima sam se zbližila. Jako, i nije mi žao zbog toga, nije mi teško pokazati nekima što osjećam prema njima. Volim svoje prijatelje, volim svoju obitelj, volim jednog, volim sve ljude na ovom svijetu...!
Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Osjećam neku slobodu, neki polet, neki čudan osjećaj koji neće tako lako splasnuti. Neću to dopusititi, jer dok su oko mene moji ljudi dobro i sretni, i ja ću biti s njima. Neću dopustiti da ima raspoloženje kvarim sada kada je njihova sreća i veselje došlo. To mi nije ni na kraj pameti.
Dragi moji, znate vi da postoji netko na ovom svijetu tko vas voli najviše na svijetu? Znate vi da takav netko postoji za svakoga? I za tebe. Da. Možda ga sada ni ne poznaš, možda nije tu kraj tebe, možda misliš da je to jednostavno nemoguće, no u krivu si! Sve je moguće, sve. Ono što toliko želiš, ono čemu toliko težiš, jednom će se ostvariti, jednom ćeš uspjeti. Makar to ne bilo sada, doći će... Treba biti uporan, treba se boriti. Na sve moguće načine, a ne odustajati nakon prvog pokušaja. Kako misliš uspjeti, kako se misliš izboriti za sebe u ovom okrutnom i velikom svijetu? Trebaš imati snage, trebaš imati poticaj i neki razlog zbog čega ponekad znoj prolijevaš da budeš sretan. Trebaš imati cilj.
Ne treba on biti ne znam ni ja što, možeš si odrediti neku sitnicu. Neku malu stvar što će te razveseliti. Čemu ćeš se nasmijati, i što će te opustiti.

Život je težak ako si ga ti napraviš teškim. Ne treba biti. Može ti biti samo jedan put kojim ideš i prolaziš prepreke iz zezancije. Poput neke igrice, samo je potrebno poznavati ozbiljnost i stvarnost svega, ne pretjerati u toj mašti.
I sve ide polako. Sve dođe, sve prođe. Ne možeš vratiti, ne možeš utjecati na to koliko god se trudio. Protiv toga ne možeš nikako. Jbg.
Al eto, idemo dalje, zar ne? Život je samo jedan, brate mili.
Free Image Hosting at www.ImageShack.us
- 15:03 - Tvoje riječi ( 43 komentara) - Tvoj papir - #

petak, 16.03.2007.

Tko sam ja da imam pravo da drugima pričam? Naravno nitko i ništa. Nemam pravo se žaliti. [ Zaboli ]

Taj život.
To ubija. Nemam problema, živim nasprem drugima, bezbrižno, imam briga koje zapravo i nisu prave brige i pravi problemi. Pomislit će drugi, zaboli nju, šta se ona ima javljat drugima onda, šta im ima govorit svoje navodne probleme. Ima se pravo samo smijati i šutiti. Pomislim si da je možda stvarno ponekad tako. Zar ja stvarno ne bi trebala se požaliti? Zar bi stvarno trebala šutiti, i trpiti? Zar je to problem?
Ja ne kažem da ja nemam nikakve sitnice što me muče, no gledam druge, gledam njih kako se pate, kako propadaju od briga, kako ima nije lako prolaziti to što prolaze. Da polako već lude, da više ne znaju što sa sobom. A sad tu dolazi moj problem, što ja to ne mogu gledati. Što ja moram pomoći, što se moram uvući u to toliko da ispada da sam već dio toga. I onda se zamaram i ubijam. Nije lako, no ne znam zašto uvijek tako bude, uvijek se nađem na krivom mjestu, uvijek sa krivom osobom.
Ja želim pomoći. Želim zagrliti. Poljubiti. Volim kad mi se netko nasmijaši i kaže: "Dobro sam. Mogu ja to." Jer svatko može preproditi svoje patnje i probleme. Treba se uvjeriti da može, a ne čovječe, odustati. Reći da ne može, ili još gore da neće! A ne. To je bježanje. A kamo možeš stići ako bježiš od problema? Nikamo. Samo možeš otići korak nazad. A to nije pravi izlaz, tj. to nije nikakav izlaz.

Ala, cijelo jutro mi se vrte drugi po glavi, smišljam kako da im priđem, kako da ima kažem da će biti dobro. Bojim se da će me pogledati i reći da se maknem. Da mi neće povjerovati. Bojim se da će ih to još više baciti na dno. Bojim se da će pomisliti da izmišljam, da to govorim samo tako bezveze, a ne radi njih. A ne radi toga što mi je stalo do njih, što ih ne želim gledati takve. Što ne želim da mi govore da je dobro, a znam da nije. Zašto se ne otvoriš, ne kažeš, probaš s drugima proći kroz to. Izboriti se, brate. Ak ne zbog drugih, onda zbog sebe. Znam da postoje stvari koje se ne mogu prijeći, koje te prate stalno. No olakšaj si na bilo koji način, ne daj se da te sve spušta, ubija. Da postaneš ogorčen na sve oko sebe, naprotiv, otvori put do svoga srca. Bar nekome koga voliš. Ne mogu gledat druge dok padaju. Moram pružiti ruku. Makar me povukla dolje. Makar mi to bilo zadnje...
Ne znam. Sve je to pre... bolno. Pre... teško.
Image Hosted by ImageShack.us
Ali ne žalim, idem dalje. Kako god bilo, što god drugi misliti, govorili.
I dalje se smijem. VOLIM. LJUBIM.


Ja ne znam stvarno što mi je došlo da napišem post, nisam namjeravala pisati još dugo. No, moram se ispucat, moram reći što mi je na pameti. Ovaj blog nije nešto bezveze na čemu pišem tako malo bez razloga. Nije mi u interesu srati ovdje i glumiti da sam netko i nešto drugo, kad nije tako. Sve ove riječi su dio mene, ovaj cijeli blog sam ja. I ne želim od njega raditi neki shit koji će biti najbolji, najčitaniji, s najviše komentara, nego samo jedan kutak koji mi pomaže da se iskalim, da ne šutim. I zato ne mogu doći reći da je sve odlično, da su svi super, da je svijet krasan, bajan, kad nije tako. Lagala bi onda i vama i samoj sebi. A to onda nisam ja. To neću. Pisat ću što mi dođe, a ne nešto samo da bi se drugima svidjelo. Neki to ne shvaćaju. Jao neki su još uvijek naivni, još uvijek djeca koja ne shvaćaju ozbiljnost ovog svijeta. Ali doći će i njihovo vrijeme.
Treba uživati.
[ Uf više nisam ni ja pametna, više stvarno ne znam što reći, toliko toga sam izgovorila, istrošila sam se. Ne mogu više. ]
- 11:13 - Tvoje riječi ( 48 komentara) - Tvoj papir - #

petak, 09.03.2007.

Teško voljeti? Nije.

Došlo vrijeme da se momci žene, stiglo doba da se ljubav proba, a zajedno s tim i vrijeme da se napiše neki novi post. Bilo što, zar ne?
Eh što reći, ostala sam bez teksta, inspiracije, riječi... Više ni ne znam što je svrha ovog bloga, ovih posteva. Čemu ja to pišem? Istina, olakšam si dušu (hmm), negativnu energiju usmjerim na ove riječi, na ovu tipkovnicu, i tako nastane još jedan post u nizu.
Inače? OCkE sam. Ma odlično bi se moglo reći. Sve ide još uvijek onako kako treba, ja još uvijek držim sve sređeno u glavi, i idem dalje, trpim, gledam, šutim i smijem se. Jao, kako taj smiješak pomaže, ali ponekad toliko ubije u pojam, da se ne može opisati. Gledam čovjeka, smiješak mu od uha do uha. Stvarno bi svatko pomislio da ima savršen život bez problema, no upravo ispada suprotno. Pogledam ga u oči i skužim neku tjeskobu, neku tugu koju skriva. No ne razumijem, zašto? Zašto ju skriva, zašto ju ne podijeli s nekim, zašto muči sam sebe držeći to unutra? To nije dobar način. To ubija. Jer kad se takvoj osobi sve skuplja i skuplja, ona to drži, ne priča o tome, dođe do trenutka kada više ne može. I što tada? Tada pukne. Iskali se na krivim ljudima, izgovori krive riječi, na krivi način. I tada ju više nitko ne može shvatiti. Smatraju da glumi jer su svi mislili da se odlično osjeća, da nema problema, ujedno ni razloga za takve ispade.
Image Hosted by ImageShack.us
E onda ljudi ko ljudi, okrenu leđa.
Ta pokvarenost, ta oholost. To gledanje samo na sebe, ne zanimanje za druge. To je čovjek. To smo mi, nažalost. Ne znam kako će to kasnije izgledati, u što će se neke osobe pretvoriti, kada već sad postaju pokvareni. Već sad sa svojim sitnim godinama, ne gledaju na nikoga, ne pomažu. Ne pokušavaju se zbližiti s ikim, ne pitaju u čemu je problem, ne nude pomoć. Zatvore oči, dignu glavu i prave se da ništa ne vide. Ne vide čovjeka u kutu dok plače, dok svojim očima zaziva pomoć. Ne žele vidjeti. Ali zašto? Zašto postoje takvi ljudi? Zašto ne pokazuju nimalo ljudskosti? Uvijek to "zašto".
Kad sam imala tri godine, kad nisam znala ni pričati, stalno sam pitala "Zašto ovo? Zašto ono?". I sad, kad sam proživjela četvrtinu svog života, još uvijek se pitam. Zašto? Nažalost, ne postoje odgovori. Koliko god se svi trudili, ne možemo ih naći. Samo se sami trebamo zapitati, sagledati stvari sa svojih stajališta, uvidjeti dobro i zlo, naći razliku, i stvoriti sam sebi odgovore koji to odgovaraju, ali da su i prihvatljivi. Nije dobro uvijek sanjati, i živjeti u nekom filmu. Treba osjetiti život i njegove muke. I male i velike. Pripremiti se za dalje.
Eh da. Sve što vas trenutno muči, prebroditi, ostavite iza sebe. Nasmiješite se, i samo se sjetite da je sve to prolazno, da je ovaj život samo jedan i da ga ne treba potratiti na gluposti, i takozvane probleme koji se daju riješiti jer ne postoje neriješivi problemi. Sve se da srediti, bar donekle.
Zato smiješak, i nema zamaranja sa glupostima. Treba moći i znati uživati. Ali nije ni to teško. Radite ono što volite, ili nađite nešto, još bolje nekoga, da volite. Sve je lako kad je vjera i volja snažna. Iliti "Sve se može kad se hoće." Samo treba bit jak.
Free Image Hosting at www.ImageShack.us
- 23:18 - Tvoje riječi ( 38 komentara) - Tvoj papir - #

petak, 02.03.2007.

Snovi se mogu ostvariti, treba imati vjeru i biti jak...

Vrtim po cijele dane samo neke stare hitove. Te me pjesme podsjećaju na toliko stvari. Jao, samo kad se sjetim, kao da je bilo jučer kada sam došla u prvi razred, i onda u drugi, potpuno novi i strani razred. Ali eto, bar mi je Ana tamo bila. Sjela sam, svi su buljili, ja sam samo pognute glave sjedila. Ništa nisam htjela pričati. Došla sam doma i samo plakala, htjela sam nazad u svoj stari razred. Među sve ljudove s kojima sam trčala po staroj školi. No, vrijeme je prolazilo, i uklapalo se sve pomalo. Sprijateljila sam se, s njima sam sada počela trčati po hodnicima, i igrala se lovice. Godine su prolazile, svi smo sazrijevali, postajali stariji, ozbiljniji. Kroz toliko smijeha, plača, gluposti, sranja, došli smo do zadnje godine osnovne. Prošla je u jednom dahu. Ni keks nisam rekla. Nisam se ni okrenula, a već je svatko bio na svojoj strani. I tako stoji sada. Smatrala sam da nikad neće biti ništa od novog razreda u srednoj, da će mi faliti osnovna, svi ti ljudi... Ali pomalo, mijenjam mišljenje. Ipak, ništa mi ne preostaje, nego prihvatiti cijelu situaciju kakva je. Dobro mi je ovdje. Ne mogu se požaliti. Zavoljela sam neke ljude u već tako kratkom vremenu. Pa ipak, hoćemo li provesti sve četiri godine zajedno ili nećemo? Tako je to.
Bilo je i to teško, pogotovo za one slabije ljude, koji nisu pripremljeni za pravi život. Nije bilo lako doći u novi razred, u novo okruženje. Biti pola dana u jednoj prostoriji s nekim ljudima koji prvi put vidiš u životu. Toliko različitih karaktera, toliko različitih razmišljanja. Nije lako se naći sa svima u različitim pogledima na život. Trebalo je tu puno muke i strpljenja da prihvatiš različita shvaćanja života, različite navike i zadovoljstva. Trebao si biti jak da ne pukneš, da se ne iskališ na nekome dok u tebi kipi.
Image Hosted by ImageShack.us
Kako čovjek treba biti jak da prihvati sve ljude, da se ne svađa kad se ne slaže s nekim. Ali ne zna čovjek, tj. ne želi priznati, kada nije u pravu. Ne želi uopće čuti ničije mišljenje, samo on on i on. Nitko drugi nikad ne govori točno, sve je to krivo oko njega. E čovječe, nećeš dobro proći ako budeš nametao samo svoje stavove ne slušajući druge. Ne da se ljudima tako, nitko ne želi imati kraj sebe čovjeka koji stalno priča samo o sebi, koji misli da je on uvijek u pravu. Nitko ne želi kraj sebe čovjeka koji ne zna i ne želi slušati. Znate vi koliko znači kad imaš uvijek tu nekoga kraj sebe, koji će te u bilo koje doba noći saslušati i pomoći. Zagrliti te, poljubiti i utješiti. To je bogatstvo.

Ma neću danas previše pisati, opet će post biti predugačak. =)
Želim samo svima da budu sretni, koliko god mogu. Ako ništa drugo, veselite se ovom vikendu koji dolazi, i to je jedan razlog za smiješak! Eto vidite da nije teško. Ne.
Život stvarno može biti lijep i kada je sve ostalo u velikom klincu. Unatoč svim problemima, sredim si u glavi, i zabrijem nešto, i uživam.
I SRETNA SAM.
[Nije stvarno teško.]
Image Hosted by ImageShack.us
- 11:24 - Tvoje riječi ( 57 komentara) - Tvoj papir - #