Marketing
Teško je znam, no treba imat vjeru, treba uz druge proći sve, kasnije će doći bolja vremena..
Talk to me, show some pity, you touch me in a many, many ways, but I'm shy, can't you see?
Teško je ponekad stvarno. Trebaš imati snage da gledaš okolo sebe druge, tvoje drage osobe, kako se pate, kako ih život ne mazi. Znaš da im je teško, a pomoći ne možeš. U takvim slučajevima bi se najradije izbrisala s lica Zemlje, jer ne želim ih još više oneraspoložiti, još gore, povrijediti svojim riječima. Jer često stvari krivo ispadnu, krivo se shvate. Ja sam navikla da me se često krivo shvaća, ali kasnije je grozno. Treba dokazati čovjeku da nisam tako mislila, da sam imala drugu namjeru, htjela sam samo pomoći. No ljudi zatvore oči i zaklope uši, i ne žele više čuti, ne žele pružiti drugu priliku. Kako misle kroz život tjerajući samo svoje, ne obazirući se na druge. Kako misle da će tako dobro proći, s takvim stavom. Niti slušajući druge, niti im pomažući, samo gledajući u svoju korist.
Ala život je stvarno težak, stvarno nepredvidljiv. Kako male riječi i male stvari te mogu samo tako ubiti u pojam. Kad pokušavaš pomoći, kad više ne znaš što reći, pogodi te nešto tamo gdje je najbolnije. Negdje gdje osjetiš da se sve trga u tebi, da ne znaš što dalje. Čuješ lom neki. Oči pune suza.
Što dalje?
Biti jak ili pokazati se slabom osobom? Pustiti suze da idu ili stisnuti zube?
Stišćem zube.Po koji put? Po koji put idem težoj strani? Ne mogu protiv toga, ako netko drugi nije dobro, neću dopustiti da i ja budem koma, pa da njemu bude još gore. Pa nisam luda. Bar bi ja trebala biti jaka, i biti uz druge, pružati im potporu i davati nade.
To volim, to želim, to moram. Nema mi druge. Lomi iznutra, skuplja se sve. Želi iskočiti van, vrištati, trčati. Ne može više biti unutra, raste. Raste.
Ali ne dam! NE. Ne dopuštam to, gledam drugu stranu života. Puštam suncu da probije svoju zraku svjetlosti. Opet ispočetka sve. Idem dalje!
Progurat ću i ovo, neću dati da me nešto zaustavi, neću ostaviti sve, okrenuti se i otići. Bar kukavica nisam, ako ništa drugo. Tu sam i dalje, smiješak na licu, raširenih ruku i veselog glasa. Spremna za nove pobjede, kako bi se reklo.
Eh ljudi moji, da nema nekih stvari i osoba na ovom svijetu kraj mene, sve bi bilo drukčije. Sve bi bilo čudno, monotono, prazno. Ne znam koga bi onda voljela, s kim bi se smijala, s kim bi suze dijelila. Koga bi zagrlila kad bi mi bilo teško, tko bi stavio svoju glavu na moje rame? Bilo bi drukčije. Ne mogu to ni zamisliti, ni ne želim. Previše mi je stalo do nekih ljudi, previše se vežem ponekad. Možda i nije to dobro, trebala bi prvo upoznati čovjeka do kraja, jer odmah steknem povjerenje u nekoga, a ni ne poznam ga dovoljno. I onda kad me razočara, sve se sruši. Još jedna loša stvar u životu, i tako se skupljaju sitnice, i tako ljudi pomalo gube vjeru i nadu. Vide samo loše stvari, jer su dobre sve rijeđe i rijeđe. Tako padaju dublje i dublje. Prestanu se boriti, ne opiru se, nego se samo prepuste da ih loše raspoloženje i loše stvari povedu do dna.
E nema toga! Ne. Glavu gore i osmijeh na lice. Znam da ovaj optimizam možda i živcira ponekad, i nije tako lako, no što nam drugo preostaje? Crne misli? Zamagljene naočale? Sklopljene ruke? Nikako.
Post je objavljen 28.03.2007. u 20:56 sati.