četvrtak, 26.04.2007.

Vraćam se ja na sarmu brate.. Naravno. Telarka, Franjica, Petra, Jelena, ostatak legendi, sve je to ŠITIĆ, zar ne?? hehe

Ne mogu vjerovati, ali čini mi se da pišem post. Upravo sam krenula. Izdržala sam dugo, mogla bi i još, ali dosada radi svašta od čovjeka. Bolje da pišem post nego da dubim na glavi...
Inače? Eh sad, ima svega i svačega. Bila sam u Italiji, stavit ću par pikčura.



Iskreno nemam volje za pisanjem, trenutno nastupa onaj period kad mi se ništa ne da, kad sam bezvoljna. A upravo u takvim trenucima se dogode razne stvari koje te još više uznemire, i još više te potaknu da zašutiš, i razmišljaš o nekim stvarima.
Baš sam jučer razmišljala puno. Rečeno mi je nešto što sam ne neki način znala, no nisam htjela to prihvatiti, jer znam granice. Znam da neće sve otići predaleko. Ali eto prijateljstvo je teško, i treba se truditi, graditi ga na razne načine da još više očvrsne. Imam osjećaj da je sve sad jače i bolje, iako sam mislila da sam gotova. Nisam mogla više, mislila sam da ću poludjeti. Eto kako zezancija može čovjeka povrijediti i ubiti u pojam. Ali dobro je zato što je na kraju ispala ZEZANCIJA. Inače ne znam što bi.
Ma jao, neću sad o tome, sve je super sad. Trenutno problemosa nema previše. Ne zamaram se sitnicama više kao prije, i bolje mi je. Ne bediram se i ubijam pojam zbog svake stvarčice koja je u stvari i nevažna na neki način, koja je prolazna. Može bezbolno proći, a ne kroz suze i gubljene živaca.
Eh da.
Opet pišem! Ne ide mi u glavu. A jbg, šta ću...
Primjetila sam da sam zavoljela neke osobe, i to sam najviše primjetila kod ljudi u razredu. Neki možda i nisu svjesni, ali toliko su mi postali dragi... Jbg, tako to ide. Samo kad bi svi bili ono što jesu, samo kada se ne bi pretvarali. Jer ljudi stvarno pretjeruju u nekim stvarima. Toliko uspijevaju povrijediti druge osobe. Nesvjesno. Nekom svojom riječi bzvz izgovorenom čovjeka pogode u mjesto koje boli. Od boli, bez snage, ne može mu to ni reći, samo zašuti, nasmiješi se na silu, i sve dalje normalno nastavi. Nije to lako, nije ni teško, no problem je što se skuplja duboko unutra, sve to zajedno kuha, kuha, kuha...Kipi. I u krivom trenutku iskipi.
No ipak sve treba sam sebi složiti. Ako odlučiš da ćeš ovako, onda ćeš tako i napraviti, a ne na neki drugi način na koji drugi netko radi. Kao da želiš biti kao on. Čovječe, pa ti si ti, a ne netko drugi. Iako stoji ono: "S kim si takav si", no granice postoje, i neki ih znaju. No slabe osobe će ih teško prepoznati, prijeći će ih.. Postat će netko drugi i neće biti zadovoljni sa sobom. Možda jedno vrijeme, no kada shvate što se događa, bit će kasno. Bit će povrijeđeni i duboko u sebi srušeni.
Pa sad gradi iznova!
Eh da, događa se i to. A onda trebaš nekoga tko će ti pomoći. No prvo sam izgradi temelje, sam ih složi. Trebat će snage, prolit će se znoja, no onda ćeš znati da si ih sam napravio, da si to TI. Kasnije potraži pomoć, potraži prijatelja koji će ti pomoći ostalo, koji će ti dodavati materijal, i staviti krov.
Kao nov si, samo izgradi od čvrstog materijala na dobrom mjestu i ništa te neće smesti i srušiti.
Jea!

- 10:39 - Tvoje riječi ( 21 komentara) - Tvoj papir - #

srijeda, 11.04.2007.

And each piece of me dies,And only you can give the breath of life,But you don't see me, you don't... =)

Oh jea, da.
Opet ja. Sad je pitanje da li ja ne mogu bez bloga ili ovo pišem jer moram se negdje opustiti ili pišem ovo iz samo jedne obične dosade? Ni sama više ne znam. Rekla sam da više neću pisati blog. I ne pišem. Nije da mi se ne da, nije da nemam volje, ali ipak me nešto zaustavi svaki put kad krenem napisati novi post, kad sjednem, otvorim blog editor i gledam u prazan ekran. Ne ide mi.
Ma možda blog i nije za mene, možda mi to više ni ne treba. Ali ipak kad sjednem za komp, moram prošvrljati po blogovima, moram komentirati, pisati, pozdravljati. Jednostavno moram. Ipak je to nešto u što sam se uvukla. Zasad objavljenih 88 posteva. Bezveznih. Jbg sad. Kasno mi je sad.
Ali eto, što je tu je. Možda čak i koji put nešto napišem. Iskreno rečeno, vjerujem da hoću, jer neću izdržati. Ali ne mogu gledat blog kako samo stoji... Ništa se ne događa na njemu. Da ga brišem? Šanse nema. Ne želim to, jer previše sam ja toga ostavila ovdje. Previše svojih riječi, osjećaja, raspoloženja i razdoblja. Ne mogu.

Ali eto, tako je to. Inače sve nekako ide, odkad je ova škola stala na 10 dana sve je bolje i lakše. Nema me doma po cijele dane, idem, trčim, hodam, ubijam se. Vrijeme je preeedobro. Ali onda se opet sjetim te škole, i to me odmah biiip spusti. A šta ćeš, moram i to proći, Bože moj, nije škola danas nešto bezveze. Što ću biti ako je ne završim? Negdje ću se patiti sa nekim jadnim poslićem, u stvari Boga pitaj da li bi ga uopće našla. Treba stisnuti dok se može. Jao bome nije lako. Nikome od nas. Pa kome se da učit i sjedit za stolom, kad je vani sunce i topao dan. Zovu te van, a ti moraš bubat napamet neke gluposti. No kasnije ćeš zbog tih gluposti i nešto biti. Postati.

Jao ne da mi se ništa pametno pisati. Čitam blogove, i skužih da neki ljudi stvarno pišu posteve koji bi se trebali drugima svidjeti. Pišu ih onako kako bi ih drugi trebali pročitati i shvatiti. Ne žele da drugi počnu čitati, stanu, i odu sa bloga. Samo žele taj jedan mali mutavi komentar. I dolazim do zaključka da ih ljudi pišu zbog drugih, a po boxevima im piše kako tu izrazuju svoje osjećaje, da su to oni, ako se nekome ne sviđa nek produži. Istina, nisu svi takvi, svaka čast onima koji su stvarno iskreni, koji se stvarno otvore, no ima tih, ne mogu reći da su to dvolični ljudi, no ipak, nisu to oni. Ne gledaju na to da njima možda bude lakše kad izbace tri svoje riječi preko tipkovnice. Ali shvatit će jednom i to.
Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Eto. Što reći sad. Htjela bi pozdraviti sve svoje koje voooolim. Znat će oni tko tu spada, i ove tu moje sa bloga, i msn-a ljude. =)
Ane znam stvarno, više tri pametne ne mogu složiti. Cijelo vrijeme dok sam pisale ove zadnje posteve, dok sam pisala sve one riječi, i načine kako si složiti neke stvari, razmišljala sam i probala tako. Doživjeh kakav-takav uspjeh.. Ma jao, sve je lako kad uz sebe imaš prave osobe, kad ne okružuje dvolični i pokvareni ljudi. Treba znati prepoznati čovjeka i vidjet do koje mjere se s njim zbližiti. Treba vjerovati, no opet ne i previše, neke granice postoje.
Ma jao,...samo treba imati dvije daske u glavi s kojima možeš sam složiti sve kockice. A to može svatko, samo treba naći pravi način, samo ne treba gubit nadu u krivom trenutku. Treba znati baratati s ovim životom. Izgurati ga kako treba, preko svih prepreka i problema. Samo polako.
Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Eto toliko od mene za sad. Sretno svima sa školom, stisnite, ja ću bome morati po pravo. =)

Toliko.

- 12:22 - Tvoje riječi ( 23 komentara) - Tvoj papir - #

ponedjeljak, 02.04.2007.

Kratko za kraj, ne mogu više. Snage fali, volje fali. Višak ljubavi. Ne znam.

Život više ne može biti ni pet sati dobar. Mora se nešto dogoditi, mora nas nešto spustiti. Teško je biti sretan duže vrijeme. No zašto je to tako? Do sad sam stalno bacala optimistične posteve, našla sam kakve-takve odgovore na pitanja, no sad nemam jednostavno ni snage niti volje za tim.
Znate kada više nemate nikakav poticaj, nikakav poseban cilj?
Znate ono kada se po cijele dane smijete, i pričate, a unutra kipite?
Znate onaj osjećaj kada gledate sve oko sebe, i drago vam je što su sretni, te im ne želite kvariti raspoloženje sa svojim "problemima"?
Znate kada jednostavno više ne znate ponekad što sa sobom??
Eh da, nije lako, nimalo. Sve je dobro, sve se gura nekako, a vi jednostavno ne možete naći neki dobar razlog da se duže vrijeme smijete i zabavljate. Nekako vas jedna mala riječ ubije, jedan bezazleni postupak vas prebaci i okrene. Čudno stanje u kojem se čovjek može naći. Kako izaći?
Znam jedno samo. Ne treba na silu, ne treba čovjeka tada gurati da se razveseli, da se trgne. On sam to mora shvatiti, sam mora odlučiti kada će se vratiti na ovaj svijet. Jer takve "faze" su česte, no puno puta i kratkotrajne. Na sreću stvarno, jer teško je kada je netko takav, kada misliš da nema veze sa ovom stranom svijeta, imaš osjećaj kao da je stalno u nekom svom filmu. Teško mu pomoći, dozvati ga na Zemlju. Do sad sam gledala druge takve, no sada imam osjećaj da sam se našla u takvoj situaciji. Ne znam da li je to, ne znam da li mi se samo čini, no nešto me muči, no postoji problem. Ne znam razlog tome! Ne znam!
Image Hosted by ImageShack.us
Toliko volim neke ljude, jedino mi oni nešto znače, samo zbog njih vrijedi ići dalje, boriti se.

Ma gotovo, ne da mi se više pisati blog. Polako stajem, zatvaram. Nemam više snage, ne želim pričati gluposti, ne mogu.
Ne znam više ništa, čini mi se da je to to.

- 22:13 - Tvoje riječi ( 26 komentara) - Tvoj papir - #