Marketing
And each piece of me dies,And only you can give the breath of life,But you don't see me, you don't... =)
Oh jea, da.
Opet ja. Sad je pitanje da li ja ne mogu bez bloga ili ovo pišem jer moram se negdje opustiti ili pišem ovo iz samo jedne obične dosade? Ni sama više ne znam. Rekla sam da više neću pisati blog. I ne pišem. Nije da mi se ne da, nije da nemam volje, ali ipak me nešto zaustavi svaki put kad krenem napisati novi post, kad sjednem, otvorim blog editor i gledam u prazan ekran. Ne ide mi.
Ma možda blog i nije za mene, možda mi to više ni ne treba. Ali ipak kad sjednem za komp, moram prošvrljati po blogovima, moram komentirati, pisati, pozdravljati. Jednostavno moram. Ipak je to nešto u što sam se uvukla. Zasad objavljenih 88 posteva. Bezveznih. Jbg sad. Kasno mi je sad.
Ali eto, što je tu je. Možda čak i koji put nešto napišem. Iskreno rečeno, vjerujem da hoću, jer neću izdržati. Ali ne mogu gledat blog kako samo stoji... Ništa se ne događa na njemu. Da ga brišem? Šanse nema. Ne želim to, jer previše sam ja toga ostavila ovdje. Previše svojih riječi, osjećaja, raspoloženja i razdoblja. Ne mogu.
Ali eto, tako je to. Inače sve nekako ide, odkad je ova škola stala na 10 dana sve je bolje i lakše. Nema me doma po cijele dane, idem, trčim, hodam, ubijam se. Vrijeme je preeedobro. Ali onda se opet sjetim te škole, i to me odmah biiip spusti. A šta ćeš, moram i to proći, Bože moj, nije škola danas nešto bezveze. Što ću biti ako je ne završim? Negdje ću se patiti sa nekim jadnim poslićem, u stvari Boga pitaj da li bi ga uopće našla. Treba stisnuti dok se može. Jao bome nije lako. Nikome od nas. Pa kome se da učit i sjedit za stolom, kad je vani sunce i topao dan. Zovu te van, a ti moraš bubat napamet neke gluposti. No kasnije ćeš zbog tih gluposti i nešto biti. Postati.
Jao ne da mi se ništa pametno pisati. Čitam blogove, i skužih da neki ljudi stvarno pišu posteve koji bi se trebali drugima svidjeti. Pišu ih onako kako bi ih drugi trebali pročitati i shvatiti. Ne žele da drugi počnu čitati, stanu, i odu sa bloga. Samo žele taj jedan mali mutavi komentar. I dolazim do zaključka da ih ljudi pišu zbog drugih, a po boxevima im piše kako tu izrazuju svoje osjećaje, da su to oni, ako se nekome ne sviđa nek produži. Istina, nisu svi takvi, svaka čast onima koji su stvarno iskreni, koji se stvarno otvore, no ima tih, ne mogu reći da su to dvolični ljudi, no ipak, nisu to oni. Ne gledaju na to da njima možda bude lakše kad izbace tri svoje riječi preko tipkovnice. Ali shvatit će jednom i to.
Eto. Što reći sad. Htjela bi pozdraviti sve svoje koje voooolim. Znat će oni tko tu spada, i ove tu moje sa bloga, i msn-a ljude. =)
Ane znam stvarno, više tri pametne ne mogu složiti. Cijelo vrijeme dok sam pisale ove zadnje posteve, dok sam pisala sve one riječi, i načine kako si složiti neke stvari, razmišljala sam i probala tako. Doživjeh kakav-takav uspjeh.. Ma jao, sve je lako kad uz sebe imaš prave osobe, kad ne okružuje dvolični i pokvareni ljudi. Treba znati prepoznati čovjeka i vidjet do koje mjere se s njim zbližiti. Treba vjerovati, no opet ne i previše, neke granice postoje.
Ma jao,...samo treba imati dvije daske u glavi s kojima možeš sam složiti sve kockice. A to može svatko, samo treba naći pravi način, samo ne treba gubit nadu u krivom trenutku. Treba znati baratati s ovim životom. Izgurati ga kako treba, preko svih prepreka i problema. Samo polako.
Eto toliko od mene za sad. Sretno svima sa školom, stisnite, ja ću bome morati po pravo. =)
Toliko.
Post je objavljen 11.04.2007. u 12:22 sati.